Dalmacija Danas objavio je veliki intervju prvog hrvatskog odvjetnika u Haagu na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. U potresnoj ispovijesti otkrio je zastrašujuću priču iz svoga djetinjstva.
Hodak je rođen 1938. godine, za sebe kaže da je „teška lijenčina“ i „da bi trebao biti pametniji“ te da je bio u Popravnom domu Ravna Gora, danas odmaralištu i popularnoj destinaciji za turiste.
Ispričao je i kako stalno izostajao iz škole i imao same jedinice...
- Od sedme godine živim u Zagrebu, s majkom Ličankom bez škole, i bez oca koji je 1938. godine otišao u Francusku i vratio se mnogo godina kasnije s Francuskinjom. Kako se uspio oženiti Francuskinjom to nitko ne zna, ali razvod braka nije dobio... Mi smo bili na Trešnjevci, pa na Pantovčaku broj 10. Kuća je bila od Ivana Brlića, unuka Ivane Brlić Mažuranić. On je dao jedan podrumski stan mojoj majci i meni. Tad sam na Pantovčaku krenuo u školu, a moja majka je čistila tu kuću dok se nije zaposlila u ZET-u. Moja majka je moj heroj. Bez škole, bez svega, ona je uspjela završiti osnovnu školu, pa ZET-ovu srednju školu, postala šefica blagajni u Podsusedu svih autobusa. Silno je voljela učiti, raditi, bila je ponosna na to, a imala je sina koji je bio lijenčina teška. Majka je bila rezolutna, i imala je potpuno pravo. Ja sam išao u Mimarinu školu i završio sam je iz svih predmeta s jedinicom, znači čak i gimnastika i zborno pjevanje. Razlog je bio jednostavan – nisam išao uopće u školu. Stalno sam markirao - ispričao je Hodak za Dalmacija Danas, a to je bio razlog zašto je dvije godine proveo u popravnom domu Ravna Gora.
- Tu je bilo oko 500 ljudi. Nisu postojale radionice, to je bila 50. godina. Nismo imali ni psihologa ni psihijatra. Imali smo ravnatelja, koji je bio grub čovjek, svi ga pamte, i imao sam jedan „susret“ s njim koji se i ostalima uvukao u pamćenje. Naime, ja sam bio kriv za nešto – ma, bio sam svaki dan kriv za bar deset stvari. Svi smo se okupili. Rekao mi je da pružim ruku, što sam i napravio, i on je uzeo drveno ravnalo i udarao me po nadlanici. Ja sam čvrsto držao ruku sve dok ravnalo nije puklo na dva mjesta. Krv je išla na sve strane. U tom trenutku, nakon tog slučaja u kojem je Ravnatelj izgubio koncentraciju i bilo kakvu kontrolu nad sobom, bio je toliko ljut što ja nisam govorio „joj, joj, oprostite“, ali ne, tako da je on udarao i udarao dok ruka nije bila potpuno razrezana - ispričao je Hodak.
Cijeli intervju možete pročitati OVDJE.
