Otrovali ste se hranom? Pravna stručnjakinja upozorava: ‘Ne bacajte ovo - bez njega nećete dobiti odštetu‘

U vremenu sve strožih europskih i nacionalnih regulativa, pitanje sigurnosti hrane i zaštite potrošača postaje jedno od ključnih područja pravne i poslovne prakse. Od odgovornosti proizvođača do obveza distributera i uvoznika, pravni okvir u Hrvatskoj i Europskoj uniji sve je kompleksniji, a pogreške u lancu opskrbe mogu imati ozbiljne posljedice, ne samo financijske, nego i zdravstvene.

Upravo o tim temama razgovarali smo s Vanda Šaban iz tvrtke "Vision Compliance", gdje tim vrhunskih stručnjaka – pravnika, specijalista za kibernetičku sigurnost, stručnjaka za potrošačka prava i certificiranih savjetnika – od 2020. godine pomaže tvrtkama u Hrvatskoj i Europskoj uniji da postignu i održavaju usklađenost s važećim regulativama.

Fokusirali smo se na jedno od najosjetljivijih pitanja u području potrošačkog prava: tko snosi odgovornost kada neispravan proizvod uzrokuje zdravstvenu štetu, kako se dokazuje uzročna veza, koji su rokovi za ostvarivanje prava na naknadu te kakva je uloga proizvođača, uvoznika i trgovaca u cijelom lancu odgovornosti? 

Tko snosi pravnu odgovornost ako potrošač pretrpi zdravstvenu štetu zbog konzumacije neispravnog proizvoda?

– Kad zbog neispravnog proizvoda dođe do zdravstvene štete, primarno odgovara proizvođač, i to po pravilima Zakona o obveznim odnosima o odgovornosti za neispravan proizvod.

Radi li se o objektivnoj odgovornosti proizvođača ili je potrebno dokazivati krivnju?

– Ta je odgovornost objektivna. Potrošač ne mora dokazivati nepažnju ili krivnju proizvođača, dovoljno je dokazati da je proizvod bio neispravan, da je nastala šteta i da postoji uzročna veza između jednog i drugog. Ako je proizvod uvezen, kao proizvođač odgovara i uvoznik, i to solidarno s proizvođačem.

U kojoj mjeri odgovornost mogu snositi i distributeri, uvoznici ili trgovci?

– Distributer ili trgovac izjednačuje se s proizvođačem onda kad se proizvođač ne može utvrditi, a sami u razumnom roku ne otkriju od koga su proizvod nabavili. Neovisno o tom režimu, trgovac uvijek odgovara potrošaču i po pravilima o materijalnim nedostacima te po općim pravilima ugovorne odgovornosti.

Što potrošač mora dokazati kako bi ostvario pravo na naknadu štete? Na kome je teret dokazivanja u ovakvim slučajevima?

– Teret dokazivanja u takvim sporovima leži na potrošaču. On dokazuje neispravnost, štetu i uzročnu vezu. Proizvođač se može osloboditi odgovornosti samo ako dokaže neki od taksativno propisanih razloga, primjerice da neispravnost u trenutku stavljanja u promet nije postojala ili da je tadašnje stanje znanosti i tehnike nije moglo otkriti.

Koje vrste naknade potrošač može potraživati?

– Što se tiče naknade, potrošač može potraživati imovinsku štetu zbog smrti ili tjelesne ozljede (troškove liječenja, izgubljenu zaradu, kod smrtnog ishoda i troškove sahrane te uzdržavanje za bliske osobe), kao i imovinsku štetu na drugim stvarima, ali samo iznad iznosa od 500 eura. Neimovinsku štetu, odnosno bol, strah i smanjenje životne aktivnosti, također može tražiti, no ona se ne ostvaruje po posebnom režimu odgovornosti za neispravan proizvod, već po općim pravilima o naknadi štete iz ZOO-a.

Postoji li mogućnost kolektivne tužbe u Hrvatskoj ili na razini EU-a?

– Kad je riječ o kolektivnoj zaštiti, u Hrvatskoj već dulje postoji tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, koju pokreću udruge za zaštitu potrošača i nadležna tijela, ali ona prvenstveno ide za prestankom nedopuštenog postupanja, a ne za individualnom odštetom. Na razini EU-a u međuvremenu je donesena Direktiva 2020/1828 o predstavničkim tužbama, transponirana i u hrvatski pravni sustav, koja ovlaštenim udrugama omogućuje da u ime grupe potrošača traže i mjere obeštećenja. Pojedinačni odštetni zahtjev potrošač, naravno, može voditi i samostalno.

Koji su rokovi za podnošenje tužbe (zastara)?

– Rokovi za podnošenje tužbe su tri godine od dana kad je oštećenik doznao (ili morao doznati) za štetu, neispravnost i osobu proizvođača, a u svakom slučaju pravo se gasi protekom deset godina od dana stavljanja proizvoda u promet, osim ako je u tom roku već pokrenut postupak.

Utječe li naknadno povlačenje proizvoda na odgovornost proizvođača?

– Naknadno povlačenje proizvoda s tržišta ne oslobađa proizvođača odgovornosti. Naprotiv, u praksi često predstavlja važan dokazni element koji govori u korist potrošača, jer potvrđuje da proizvod nije pružao razinu sigurnosti koja se od njega opravdano očekivala.

Koje su zakonske obveze proizvođača u slučaju sumnje na neispravnost proizvoda?

– Zakonske obveze proizvođača kod sumnje na neispravnost ovise o vrsti proizvoda. Kod hrane vrijedi članak 19. Uredbe (EZ) br. 178/2002, koji subjekta u poslovanju s hranom obvezuje da odmah pokrene postupak povlačenja, obavijesti nadležno tijelo, a ako je proizvod već došao do potrošača, i da obavijesti potrošače te, prema potrebi, opozove proizvod. Kod neprehrambenih proizvoda, od prosinca 2024. izravno se primjenjuje Uredba (EU) 2023/988 o općoj sigurnosti proizvoda, koja propisuje obveze procjene sigurnosti, obavještavanja sustava Safety Gate te povlačenja i opoziva.

U kojim slučajevima može doći i do kaznene odgovornosti?

– Pored građanskopravne odgovornosti, u težim slučajevima može doći i do kaznene odgovornosti. Kazneni zakon propisuje kaznena djela protiv zdravlja ljudi, među kojima je za ovaj kontekst najrelevantnije kazneno djelo proizvodnje i stavljanja u promet proizvoda štetnih za ljudsko zdravlje (čl. 188. KZ-a), koje obuhvaća i hranu. Kažnjivo je i namjerno postupanje i postupanje iz nehaja, a teži oblici predviđeni su kad je nastupila teška tjelesna ozljeda ili smrt, odnosno kad je pogođen veći broj ljudi.

Postoji li relevantna sudska praksa u Hrvatskoj i kakvi su ishodi?

– Što se tiče sudske prakse, javno dostupnih hrvatskih predmeta koji se rješavaju upravo po pravilima o odgovornosti za neispravan proizvod ima razmjerno malo. Razlog je dijelom u tome što se ovakvi slučajevi često rješavaju izvansudski, redovno preko osiguranja od odgovornosti proizvođača, a dijelom u tome što se srodni zahtjevi vode kroz pravila o materijalnim nedostacima ili kroz opća pravila o izvanugovornoj odgovornosti.

Koliko su hrvatski propisi usklađeni s pravom Europske unije u ovom području?

– S pravom Europske unije naši su propisi u ovom području visoko usklađeni. ZOO transponira tzv. Direktivu o odgovornosti za neispravne proizvode iz 1985., a u listopadu 2024. donesena je nova Direktiva koja će je zamijeniti, pa su izmjene ZOO-a u tom dijelu izvjesne.

Koliko su potrošači u praksi uspješni u ostvarivanju odštete?

– Stopa uspješnosti potrošača u individualnim odštetnim postupcima realno je relativno niska, ponajprije zbog troškova vještačenja, zahtjevnog dokazivanja uzročne veze i duljine postupaka, što ujedno objašnjava zašto se velik dio zahtjeva rješava izravno s proizvođačem ili njegovim osigurateljem.

Koje konkretne korake potrošač treba poduzeti ako posumnja da je konzumirao neispravan proizvod?

– Konkretni koraci za potrošača koji posumnja da je konzumirao neispravan proizvod jesu, prije svega, da se čim prije javi liječniku i osigura medicinsku dokumentaciju, a kod hrane i mikrobiološku dijagnostiku. Vrlo je važno sačuvati sam proizvod, ambalažu s oznakom serije i roka te račun, jer se time dokazuje o kojoj je seriji riječ. Slijedi prijava nadležnoj inspekciji, sanitarnoj kod hrane, odnosno tržišnoj kod ostalih proizvoda putem Državnog inspektorata. Paralelno je dobro uputiti pisani odštetni zahtjev trgovcu, uvozniku ili proizvođaču, najbolje preporučenom poštom s povratnicom, s opisom događaja i priloženom dokumentacijom. Ako se ne uspije postići dogovor, ostaje sudski put, uz preporuku da se prethodno potraži pomoć udruge za zaštitu potrošača ili odvjetnika.