stdClass Object
(
[id] => 430108
[title] => Platili studij, diplomirali i onda se razočarali: Magistrirali smo za CSI i svi završili na cesti
[alias] => platili-studij-diplomirali-i-onda-se-razocarali-magistrirali-smo-za-csi-i-svi-zavrsili-na-cesti
[catid] => 142
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
Da su se ostvarile najave koje su 2009. godine javnosti dali osnivači Sveučilišnog odjela za forenzične znanosti, hrvatska CSI služba, redom sastavljena od diplomiranih stručnjaka, odnosno magistara, trebala je već pet godina, koliko je prošlo od prvog diplomskog rada na tom studiju, djelovati u redovima policije, vojske, privatnih sigurnosnih agencija, osiguravajućih zavoda, ali i tužiteljstva, sudova, odvjetničkih ureda, banaka, velikih državnih tvrtki, u kaznionicama i zatvorima, kao i tijelima koja sudjeluju u izvršenju uvjetnih kazni ili su zadužena za prevenciju zlostavljanja. Zadatak im je, dakle, ponajprije utjecati na poboljšanje svakodnevnog stručnog rada u navedenim službama, ali i na kvalitetu rada pravosudnih organa.
Priča bez pokrića
Takve tvrdnje stoje na službenim stranicama studija koji se nerijetko nazivao elitnim, budući da je ovaj splitski jedina prilika za ostvariti visoko obrazovanje u forenzici, ne samo u Hrvatskoj, nego i u cijeloj regiji. Gdje su ti diplomirani forenzičari, surađuju li sa sucima, je li zbog njihova obrazovanja pravosuđe konačno krenulo naprijed, koliko su zločinaca strpali iza rešetaka – pitanja su koja su nas povela u potragu za diplomiranim forenzičarima.
Još jednom, ali ne i neočekivano, naišli smo na val razočaranja. Od njih desetak, koliko nam ih je odgovorilo na upite, nitko ne radi u struci, a tri koje su se pristale naći i porazgovarati s nama, već pakiraju kufere. Naišli smo, dakle, na još jednu srcedrapajuću priču o obrazovanom kadru koji, nešto prije nego što će navršiti prijelomnu tridesetu, trbuhom za kruhom odlazi u bolje sutra – dame iz naše priče uskoro putuju u Njemačku i Irsku.
S punim imenom i prezimenom nisu htjele izići ni po koju cijenu, tvrdeći da ih je strah, no sve o životu prosječnoga diplomiranog forenzičara rado su s nama podijelile. Teze koje su se proteklih godina mogle čuti o tome kako odnedavno i hrvatski poslovni sektor pokazuje veliki interes za stručnjacima forenzike, tvrde, nimalo ne drži vodu.
Čekamo Godota
– Nema druge, toliko smo razočarane, od cijele naše generacije nitko se nije zaposlio. Dakako, ne govorimo o pravom zaposlenju, to je gotovo nakon svakog fakulteta teško, nego o jednom jedinom danu radnog staža kao magistra forenzičnih znanosti. Ne možemo se prijaviti ni na stručno osposobljavanje, ono za 2400 kuna, nema ni jednog natječaja! Nećemo više čekati Godota, snovi su nam se rasplinuli, gotovo je – složne su djevojke.
Kako bismo se uvjerili u istinitost njihovih riječi, otvaramo zajedno službenu stranicu studija i iščitavamo za što su točno osposobljene. Naveden je niz institucija za koje bi navodno mogle raditi, no naše sugovornice ističu kako su to tek prazne priče, koje nemaju uporište u stvarnosti.
– Ulaznica za rad u policiji svakako je završena policijska akademija, a i nismo im neophodni jer imaju srodnu nam kriminalistiku. Osim toga, radije će školovati svoga čovjeka. Slično je i s vojskom, treba proći njihovu obuku, imaju svoj kadar. Sve to što je navedeno, od banaka do pravosudnih tijela, tu jednostavno nema nikakve potrebe za nama – kaže nam sugovornica koja je magistrirala istraživanje mjesta događaja, a druga nadodaje kako im ni nakon pet godina struka na Zavodu za zapošljavanje nije prošla kvalifikaciju zanimanja.
'E, ćerce moja...'
– Najbolja slika možda je dolazak na burzu rada. Šokirale smo se kada smo prvi put došle, naša struka tamo uopće ne postoji, pa je jedna kolegica zavedena kao privatni detektiv, a druga kao kriminalist. Gospođa za pultom bila je ljubazna, kaže: "Ćerce moja, nećeš se zaposlit s tim, srećom da imaš preddiplomski druge struke, tu traži posao." To me potpuno dotuklo – kimajući glavom njezinu priču potvrđuju i kolegice. Osjećaju se, kažu, prevareno i izigrano.
– Možda smo preemotivne, no godina studija košta deset tisuća kuna, što nije mali novac. Na kraju krajeva, nije u redu reklamirati nešto što se u stvarnosti uopće neće realizirati. Svi članci koji se objavljuju su divni i krasni, ali to ne odgovara stvarnosti. Studij je izvrstan, no što mi sada imamo od toga kada nitko nema posla? – tvrde djevojke.
Inače, forenzika je dvogodišnji diplomski studij, traje četiri semestra, a upisuje pedesetak studenata godišnje. Iako na stranicama stoje četiri smjera, sugovornici nas upućuju kako se atraktivni četvrti već dvije godine ne upisuje.
– Prva godina svima je opća, a zatim se bira između tri smjera: istraživanje mjesta događaja, forenzika i nacionalne sigurnosti, financijsko-računovodstvena forenzika, te forenzična kemija i molekularna biologija, no ovo posljednje već dvije godine se ne održava. Navodno, zbog premalog zanimanja – svjedoče mladi magistri. Uvjet za upis, kažu, završeni je preddiplomski ili diplomski studij iz raznih znanosti, od humanističkih do tehničkih, a svi moraju proći i psihotest kojim se potvrđuje da su psihički zdravi za bavljenje forenzikom.
Impresivni predavači
Samim studijem su, kažu bivše studentice, bile itekako zadovoljne, dojmovi su nakon prve godine bili izvrsni. Profesori su dolazili iz cijele Hrvatske, baš kao i studenti, a imali su i impresivne predavače sa svih krajeva svijeta. No, iako su forenzične znanosti u razvijenim zemljama budućnost, CSI na hrvatski način, po svemu sudeći, u praksi nije zaživio.
– Nedostajalo je prakse, to je istina, ali bilo je zaista predavača koji su ostavljali bez daha, baš kao i vježbe na zagrebačkom institutu "Ivan Vučetić", koje su nas uistinu fascinirale. Toliki spoj znanja, vještine, iskustva, rada i uspjeha, moram priznati, nismo očekivali. No, jedno je kada si student, a drugo kada tražiš posao. U tom slučaju oni su zatvorena ustanova, njima se ne šalju otvorene molbe, tako da smo ostali kao ribe na suhom – svjedoče sugovornice.
Iako vrhunski osposobljene za uspješnu analizu i pregled mjesta počinjenja kaznenog djela, kao i za razumijevanje potreba laboratorijskih obrada dokaznih materijala, ali i uspješnu prezentaciju rezultata rada u sudskom postupku, djevojke se u inozemstvu forenzikom ipak neće baviti.
– Unatoč velikom trudu za rad u forenzici u inozemstvu nismo u potpunosti kvalificirani. Barem prvih godina, jer treba učiti nove zakone, a vjerojatno se i rad u laboratoriju, prema riječima naših profesora, razlikuje od našega. Srećom, imamo osnovna zanimanja, završene preddiplomske studije, a kad nas već naša država ne prepoznaje, ona prava Europa valjda ipak hoće – uvjerene su magistrice forenzike.
Na zavodu ne postoje
Navode naših sugovornica dobrim dijelom potvrdili su i na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje. Doduše, ističu kako zbog komplicirane kvalifikacije obrazovanje i zanimanje pod kojim će se zavesti nisu izjednačeni, pa se osobe sa završenom forenzikom vode kao kriminalisti ili privatni detektivi.
– Navedeno zanimanje trenutno se ne nalazi na popisu pojedinačnih zanimanja Nacionalne klasifikacije zanimanja, ali je u postupku ažuriranje novih pojedinačnih zanimanja unutar postojeće Nacionalne klasifikacije zanimanja – NKZ 10. Iako zanimanje forenzičar nije moguće za sada klasificirati kao pojedinačno zanimanje, ovo zanimanje je ipak moguće klasificirati kroz Nacionalnu standardnu klasifikaciju obrazovanja koji Hrvatski zavod za zapošljavanje koristi u postupcima posredovanja i razvrstavanja prema zvanju u evidenciji nezaposlenih osoba. Tako je na evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje krajem rujna 2016. godine bilo 16 registriranih nezaposlenih osoba prema traženom obrazovanju. U evidenciji Regionalnog ureda Split krajem rujna 2016. godine bilo je evidentirano 13 nezaposlenih osoba prema traženom obrazovanju. Do sada nismo zaprimili prijavu za radnikom sa zanimanjem forenzičar – stoji u dopisu sa Zavoda.
Da su se ostvarile najave koje su 2009. godine javnosti dali osnivači Sveučilišnog odjela za forenzične znanosti, hrvatska CSI služba, redom sastavljena od diplomiranih stručnjaka, odnosno magistara, trebala je već pet godina, koliko je prošlo od prvog diplomskog rada na tom studiju, djelovati u redovima policije, vojske, privatnih sigurnosnih agencija, osiguravajućih zavoda, ali i tužiteljstva, sudova, odvjetničkih ureda, banaka, velikih državnih tvrtki, u kaznionicama i zatvorima, kao i tijelima koja sudjeluju u izvršenju uvjetnih kazni ili su zadužena za prevenciju zlostavljanja. Zadatak im je, dakle, ponajprije utjecati na poboljšanje svakodnevnog stručnog rada u navedenim službama, ali i na kvalitetu rada pravosudnih organa.
Priča bez pokrića
Takve tvrdnje stoje na službenim stranicama studija koji se nerijetko nazivao elitnim, budući da je ovaj splitski jedina prilika za ostvariti visoko obrazovanje u forenzici, ne samo u Hrvatskoj, nego i u cijeloj regiji. Gdje su ti diplomirani forenzičari, surađuju li sa sucima, je li zbog njihova obrazovanja pravosuđe konačno krenulo naprijed, koliko su zločinaca strpali iza rešetaka – pitanja su koja su nas povela u potragu za diplomiranim forenzičarima.
Još jednom, ali ne i neočekivano, naišli smo na val razočaranja. Od njih desetak, koliko nam ih je odgovorilo na upite, nitko ne radi u struci, a tri koje su se pristale naći i porazgovarati s nama, već pakiraju kufere. Naišli smo, dakle, na još jednu srcedrapajuću priču o obrazovanom kadru koji, nešto prije nego što će navršiti prijelomnu tridesetu, trbuhom za kruhom odlazi u bolje sutra – dame iz naše priče uskoro putuju u Njemačku i Irsku.
S punim imenom i prezimenom nisu htjele izići ni po koju cijenu, tvrdeći da ih je strah, no sve o životu prosječnoga diplomiranog forenzičara rado su s nama podijelile. Teze koje su se proteklih godina mogle čuti o tome kako odnedavno i hrvatski poslovni sektor pokazuje veliki interes za stručnjacima forenzike, tvrde, nimalo ne drži vodu.
Čekamo Godota
– Nema druge, toliko smo razočarane, od cijele naše generacije nitko se nije zaposlio. Dakako, ne govorimo o pravom zaposlenju, to je gotovo nakon svakog fakulteta teško, nego o jednom jedinom danu radnog staža kao magistra forenzičnih znanosti. Ne možemo se prijaviti ni na stručno osposobljavanje, ono za 2400 kuna, nema ni jednog natječaja! Nećemo više čekati Godota, snovi su nam se rasplinuli, gotovo je – složne su djevojke.
Kako bismo se uvjerili u istinitost njihovih riječi, otvaramo zajedno službenu stranicu studija i iščitavamo za što su točno osposobljene. Naveden je niz institucija za koje bi navodno mogle raditi, no naše sugovornice ističu kako su to tek prazne priče, koje nemaju uporište u stvarnosti.
– Ulaznica za rad u policiji svakako je završena policijska akademija, a i nismo im neophodni jer imaju srodnu nam kriminalistiku. Osim toga, radije će školovati svoga čovjeka. Slično je i s vojskom, treba proći njihovu obuku, imaju svoj kadar. Sve to što je navedeno, od banaka do pravosudnih tijela, tu jednostavno nema nikakve potrebe za nama – kaže nam sugovornica koja je magistrirala istraživanje mjesta događaja, a druga nadodaje kako im ni nakon pet godina struka na Zavodu za zapošljavanje nije prošla kvalifikaciju zanimanja.
'E, ćerce moja...'
– Najbolja slika možda je dolazak na burzu rada. Šokirale smo se kada smo prvi put došle, naša struka tamo uopće ne postoji, pa je jedna kolegica zavedena kao privatni detektiv, a druga kao kriminalist. Gospođa za pultom bila je ljubazna, kaže: "Ćerce moja, nećeš se zaposlit s tim, srećom da imaš preddiplomski druge struke, tu traži posao." To me potpuno dotuklo – kimajući glavom njezinu priču potvrđuju i kolegice. Osjećaju se, kažu, prevareno i izigrano.
– Možda smo preemotivne, no godina studija košta deset tisuća kuna, što nije mali novac. Na kraju krajeva, nije u redu reklamirati nešto što se u stvarnosti uopće neće realizirati. Svi članci koji se objavljuju su divni i krasni, ali to ne odgovara stvarnosti. Studij je izvrstan, no što mi sada imamo od toga kada nitko nema posla? – tvrde djevojke.
Inače, forenzika je dvogodišnji diplomski studij, traje četiri semestra, a upisuje pedesetak studenata godišnje. Iako na stranicama stoje četiri smjera, sugovornici nas upućuju kako se atraktivni četvrti već dvije godine ne upisuje.
– Prva godina svima je opća, a zatim se bira između tri smjera: istraživanje mjesta događaja, forenzika i nacionalne sigurnosti, financijsko-računovodstvena forenzika, te forenzična kemija i molekularna biologija, no ovo posljednje već dvije godine se ne održava. Navodno, zbog premalog zanimanja – svjedoče mladi magistri. Uvjet za upis, kažu, završeni je preddiplomski ili diplomski studij iz raznih znanosti, od humanističkih do tehničkih, a svi moraju proći i psihotest kojim se potvrđuje da su psihički zdravi za bavljenje forenzikom.
Impresivni predavači
Samim studijem su, kažu bivše studentice, bile itekako zadovoljne, dojmovi su nakon prve godine bili izvrsni. Profesori su dolazili iz cijele Hrvatske, baš kao i studenti, a imali su i impresivne predavače sa svih krajeva svijeta. No, iako su forenzične znanosti u razvijenim zemljama budućnost, CSI na hrvatski način, po svemu sudeći, u praksi nije zaživio.
– Nedostajalo je prakse, to je istina, ali bilo je zaista predavača koji su ostavljali bez daha, baš kao i vježbe na zagrebačkom institutu "Ivan Vučetić", koje su nas uistinu fascinirale. Toliki spoj znanja, vještine, iskustva, rada i uspjeha, moram priznati, nismo očekivali. No, jedno je kada si student, a drugo kada tražiš posao. U tom slučaju oni su zatvorena ustanova, njima se ne šalju otvorene molbe, tako da smo ostali kao ribe na suhom – svjedoče sugovornice.
Iako vrhunski osposobljene za uspješnu analizu i pregled mjesta počinjenja kaznenog djela, kao i za razumijevanje potreba laboratorijskih obrada dokaznih materijala, ali i uspješnu prezentaciju rezultata rada u sudskom postupku, djevojke se u inozemstvu forenzikom ipak neće baviti.
– Unatoč velikom trudu za rad u forenzici u inozemstvu nismo u potpunosti kvalificirani. Barem prvih godina, jer treba učiti nove zakone, a vjerojatno se i rad u laboratoriju, prema riječima naših profesora, razlikuje od našega. Srećom, imamo osnovna zanimanja, završene preddiplomske studije, a kad nas već naša država ne prepoznaje, ona prava Europa valjda ipak hoće – uvjerene su magistrice forenzike.
Na zavodu ne postoje
Navode naših sugovornica dobrim dijelom potvrdili su i na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje. Doduše, ističu kako zbog komplicirane kvalifikacije obrazovanje i zanimanje pod kojim će se zavesti nisu izjednačeni, pa se osobe sa završenom forenzikom vode kao kriminalisti ili privatni detektivi.
– Navedeno zanimanje trenutno se ne nalazi na popisu pojedinačnih zanimanja Nacionalne klasifikacije zanimanja, ali je u postupku ažuriranje novih pojedinačnih zanimanja unutar postojeće Nacionalne klasifikacije zanimanja – NKZ 10. Iako zanimanje forenzičar nije moguće za sada klasificirati kao pojedinačno zanimanje, ovo zanimanje je ipak moguće klasificirati kroz Nacionalnu standardnu klasifikaciju obrazovanja koji Hrvatski zavod za zapošljavanje koristi u postupcima posredovanja i razvrstavanja prema zvanju u evidenciji nezaposlenih osoba. Tako je na evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje krajem rujna 2016. godine bilo 16 registriranih nezaposlenih osoba prema traženom obrazovanju. U evidenciji Regionalnog ureda Split krajem rujna 2016. godine bilo je evidentirano 13 nezaposlenih osoba prema traženom obrazovanju. Do sada nismo zaprimili prijavu za radnikom sa zanimanjem forenzičar – stoji u dopisu sa Zavoda.
Da su se ostvarile najave koje su 2009. godine javnosti dali osnivači Sveučilišnog odjela za forenzične znanosti, hrvatska CSI služba, redom sastavljena od diplomiranih stručnjaka, odnosno magistara, trebala je već pet godina, koliko je prošlo od prvog diplomskog rada na tom studiju, djelovati u redovima policije, vojske, privatnih sigurnosnih agencija, osiguravajućih zavoda, ali i tužiteljstva, sudova, odvjetničkih ureda, banaka, velikih državnih tvrtki, u kaznionicama i zatvorima, kao i tijelima koja sudjeluju u izvršenju uvjetnih kazni ili su zadužena za prevenciju zlostavljanja. Zadatak im je, dakle, ponajprije utjecati na poboljšanje svakodnevnog stručnog rada u navedenim službama, ali i na kvalitetu rada pravosudnih organa.
