StoryEditor
Hrvatska23 godine od smrti

Premda je još 2018. Plenković najavio spomenik Gojku Šušku u Zagrebu, ništa od toga. Čak ni HDZ-u nije lako veličati njegovu mračnu povijesnu figuru

3. svibnja 2021. - 12:50
Franjo Tuđman i Gojko Šušak 1992. na ŽirjuBožidar Vukičević/Cropix arhiva

Na današnji dan prije 23 godine od karcinoma pluća umro je Gojko Šušak, hrvatski ratni ministar obrane i desna ruka Franje Tuđmana. Premda je premijer i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković još prije tri godine javno podupro inicijativu da Zagreb dobije Šuškov spomenik, već činjenica da se do danas ništa po tom pitanju nije pomaklo s mjesta svjedoči kako je posrijedi itekako rogobatna figura iz novije hrvatske povijesti, čije javno veličanje nije lak posao čak ni u njegovoj nekadašnjoj stranci, inače krajnje sklonoj agitpropovskoj idolatriji i nekritičkom mitomanstvu.

Gojka Šuška je, po mnogima, samo rana smrt spasila od sigurnoga procesuiranja za ratne zločine. To prilično jasno ilustrira pravomoćna haška presuda tzv. hercegbosanskoj šestorci, u kojoj je slavni Goja ocrtan kao jedan od stožernih likova udruženog zločinačkog pothvata čiji je cilj bio nasilno cijepanje Bosne i Hercegovine i pridruživanje tzv. Herceg-Bosne hrvatskom državnom teritoriju. Istinabog, Šuškova pozicija u toj presudi nije nimalo teža od one Franje Tuđmana, no u puno aspekata njegova je politička popudbina puno malignija za ovo društvo od Tuđmanova licitarskog portreta partizanskog pokajnika, povijesničara-sudbonosca i oca-ujedinitelja.

image
Branimir Glavaš i Gojko Šušak
JL desk/Cropix arhiva

Kao ministar obrane, Gojko Šušak je sigurno imao znatne zasluge za hrvatsku vojnu pobjedu. Bio je glavna operativna spona za veze s Amerikancima uoči "Oluje", a oni su se njime vješto poslužili da riješe vrući problem dugogodišnjeg rata u regiji. No, kao političar je Šušak sigurno među najzaslužnijima za suludo proćerdan status Hrvatske kao ratne žrtve i njezino dovođenje u metodološku ravan i međunarodni ugled na razini Miloševićeve Srbije. Njegova krivnja za crne resentimane u hrvatskoj unutarnjoj politici, zloporabe tajnih službi ( u prvome redu SIS-a), podzemne pritiske i prijetnje u pretvorbi i privatizaciji, Kutle i kutliće, koketiranje s vrijednostima ustaškog pokreta i metodologijama zloglasne udbe, osnivanje zarobljeničkih logora za muslimanske civile u Hercegovini, pakiranje optužnica dežurnim pedrima koje su ovaj jastreb i njegova politička frakcija u HDZ-u devedesetih slali u Haag umjesto objektivnih krivaca i članova njihova interesnog zdruga…, Šuška na tezulji zrelih demokratskih vrijednosti neprijeporno svrstavaju na posve tamnu stranu.

image
Šušak na kninskoj tvrđani s Franjom Tuđmanom, Antom Gotovinom, Ivanom Koradeom...
JL desk/Cropix arhiva

Pod njegovim pokroviteljstvom obavještajne grupe u SIS-u nadzirale su novinare, prijetili im i pokušavali ih zastrašivati, a imao je po redakcijama i posebne grupe medijskih „bojovnika“ kojima je za izvođenje tajnih zadataka čak dijelio činove. Kao Tuđmanov gubernator za tzv. Herceg Bosnu Šušak nije samo blagosiljao ratnu praksu Mate Bobana, Tute Naletilića, Darija Kordića ili Ivice Rajića, nego je najčešće osobno i definirao, etablirajući u ratnu stvarnost dvostruku liniju zapovijedanja čiji je operativni krak mimo formalnih nadleštava vodio ka njegovu kabinetu. Hrvatsku politiku i njezin utjecaj u BiH, uz Tuđmanov blagoslov, srozao je s godinama na najniže moguće grane, do te mjere da se ni danas ne može iskopati iz njegova fatalnoga nasljeđa nego se, do konačnoga nestanka, u njemu vrti kao u vrzinu kolu prokletstva.

Gojko Šušak bio je ustaški sin, i to nije krio, nego se ovom činjenicom javno dičio: otac i brat smaknuti su mu nakon bijega prema Bleiburgu, na Križnom putu. Ponosio se i svojim emigrantskim danima u Kanadi, kad je vrhunce intelektualnog otpora Brozovom režimu obilježio ispisivanjem riječi „Tito“ na svinji koju je s društvom pred jugoambasadu doveo u mrtvačkom kovčegu, pa ih je policija u Ottawi procesuirala zbog okrutnosti prema životinjama. Okrutnost kao političku praksu ovaj je bivši pizza majstor dobio, zahvaljujući Tuđmanu, ubrzo priliku primijeniti i na ljudima. U svojoj autobiografiji “Istina mora izaći van…” ratni ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac objavio je ilustrativnu istinu o začetku rata u Slavoniji i provociranju prolivene krvi u Borovom Selu još u ožujku 1991. godine:

“Šef osječke policije Josip Reihl-Kir, koji će nekoliko mjeseci poslije biti ubijen u atentatu, osobno mi je pričao kako su jedne večeri došli po njega moj uvijek nelojalni pomoćnik Vice Vukojević s Branimirom Glavašem i Gojkom Šuškom. Poveli su ga sa sobom policijskim vozilom, u kojemu je još bio i njihov vozač. Kirov je zadatak bio pokazati im najpogodniji put prema Borovu Selu, koje je na tom području bilo i najveće srpsko naselje. Kad su se u noćnim satima poljskim putem približili prvim kućama na nekoliko stotina metara, spomenuta je trojka iz prtljažnika izvukla ambruste (lake ručne raketne bacače za jednokratnu upotrebu, op. n.)

Kir nije krio golemo iznenađenje onim što vidi, napominjući da će to izazvati krvava razračunavanja, no brzo je ušutkan. Jedan je ambrust udario u zid neke napuštene kuće, drugi je eksplodirao na krumpirištu, a treći se nije aktivirao”, zapisao je Boljkovac, a ovaj događaj je u dokumentarnom televizijskom serijalu “Smrt Jugoslavije” jednako prepričala i Jadranka Reihl-Kir, udovica ubijenog osječkog mirotvorca. Mjesec i pol dana kasnije u Borovu Selu dogodit će se okrutni pokolj 12 hrvatskih policajaca, nakon čega rat u Slavoniji više nije bilo moguće izbjeći.

Vice Vukojević kasnije je zbog iskaza o provokativnom napadu na Borovo Selo bio tužio Boljkovca za klevetu, no proces je pravomoćno izgubio na zagrebačkom Županijskom sudu. Kad ovih dana gledamo navijačke kolone koje uz policijsku pratnju u Borovom Selu mještanima čestitaju pravoslavni Uskrs uz pjesmu „Oj hrvatska mati, Srbe ćemo klati!“, valja imati na umu da je riječ o Šuškovom političkom nasljeđu, koje naše prostore čak 30 godina kasnije jednako uporno udaljava od civiliziranosti, normalnog života i trajnog mira.

image
Gojko Šušak na vrelu Borak u u Širokom Brijegu
Tom Dubravec/ Cropix arhiva

U skici za Šuškov portret ne smije se izostaviti ni još jedan važan detalj: za osobnoga tjelohranitelja slavni je Tuđmanov ministar obrane – svakako primarno u svrhu jasne ideološke i političke poruke – uzeo jednoga od Merčepovih ubojica obitelji Zec, hladnog likvidatora 12-godišnje djevojčice srpske nacionalnosti na zagrebačkom Sljemenu. Političko, špijunsko i mafijaško podzemlje koje je niknulo ili je brižno njegovano pod Šuškovim pokroviteljstvom ova će zemlja još dugi niz godina imati muku ispirati sa svojega obraza.

U Širokom Brijegu i u Sinju dva trga nose Šuškovo ime, te jedna ulica u Zagrebu: Avenija Gojka Šuška u Dubravi. U Širokom Brijegu mu je prije više od deset godina otkriven spomenik, no u Hrvatskoj stranački projekt misteriozno kasni. Vjerojatno je nestalo bronce.

image
Šuškova grobnica
Igor Savatović/ Cropix arhiva
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
12. svibanj 2021 16:11