StoryEditor
Hrvatskaroditelji na mukama

Prisiljeni ste na privatne terapije? Kao zadnju opciju za pomoć svom djetetu s poteškoćama u razvoju možda ćete morati čak i prodati dio imovine

7. rujna 2020. - 09:31
Članovi udruge Anđeli su roditelji djece s najtezim tjelesnim invaliditetom i djece s teškoćama u razvojuNikola Vilić/Cropix, Magdalena Družijanić

U posljednjem desetljeću povećao se broj udruga koje nude pomoć i podršku roditeljima djece s poteškoćama u razvoju, ali svi oni manje-više bore se s istim ili sličnim problemima, kao i splitski "Anđeli", uglavnom žive na rubu, ovise o pomoći i davanjima države.

Povećao se i broj djece s lakšim i težim poteškoćama, iz godine u godinu sve ih je više, što s intelektualnim, što s razvojnim teškoćama. To potvrđuju i sugovornici s kojima smo razgovarali.

Država po pitanju psihosocijalne rehabilitacije za djecu s poteškoćama u razvoju nudi premalo, složit će se velika većina roditelja djece s poteškoćama u razvoju. Stručnih službi za potporu, kadrova svih profila je malo. Privatne "vježbe" su skupe, "po zlato".

Velika većina takve djece može pravilnom brigom postati sposobna za ravnopravno sudjelovanje u svakodnevnim aktivnostima, ali njihova samostalnost, važno je istaknuti, ovisi o početnoj dijagnozi, o vrsti i stupnju njihova oštećenja.

Na razini cijele zemlje situacija je manje-više ista. Bilo da je riječ o manjku udruga preko kojih djeca mogu dobiti vježbe, premalom broju tjednih terapija koje djeca imaju preko uputnice ili preko nadležnog centra za socijalnu skrb.

No, u razgovoru s našim sugovornicima doznajemo i kako će se situacija u dogledno vrijeme promijeniti nabolje, barem što se Splita tiče, jer najavljuju se novi projekti, nova stručna zapošljavanja, otvaranje novih prostora za djecu s poteškoćama u razvoju te, ono što je najvažnije, "pojačana" psihosocijalna rehabilitacija za djecu s poteškoćama.

Početna "točka" za veliku većinu djece ona je na Odjelu za fizikalnu medicinu, rehabilitaciju i reumatologiju na splitskim Firulama, gdje se provodi neurorazvojna rehabilitacija od samog rođenja. Sve počinje s "baby handlingom", odnosno pravilnim postupanjem s djetetom.

U splitskoj bolnici djeca na fizikalnu terapiju imaju pravo jednom tjedno, eventualno dvaput, u slučaju težih oštećenja, ali i to je malo.

Neurorazvojna terapija u bolnici provodi se uglavnom do sedme ili osme godine, do škole. Ako se tijekom prvih godina života kod djeteta uoče i druge smetnje i potreba za daljnjom terapijom u KBC-u Split postoji logopedska služba ili, primjerice, psiholog.
Djeca su kod logopeda i psihologa u bolnici uključena u tretmane jednom ili dvaput mjesečno. Nekad i rjeđe.

U Poliklinici za rehabilitaciju osoba sa smetnjama u razvoju u Splitu, pak, obavljaju se pregledi te fizikalna i radna rehabilitacija od dojenačke do školske dobi.

– Interes i potrebe su svakim danom sve veće i veće, broj zahtjeva za pružanjem pomoći djeci i mladima, nažalost, svakodnevno raste – kaže ravnateljica Poliklinike Ivana Šegvić.

Mjesečno kroz Polikliniku prođe od 1300 do 1500 malih pacijenata, što prvih procjena, što zdrave djece, što djece s poteškoćama, blažim ili težim.

– Godišnje, pak, kroz Polikliniku prođe 2500 do 3000 djece sa smetnjama u razvoju – kaže naša sugovornica.

– Rana intervencija do treće godine života djeteta iznimno je važna – naglašava Šegvić – prvenstveno zbog plasticiteta mozga, fenomena prilagođavanja koji se javlja u živčanom tkivu i to je osnova za rani tretman, jer neprestano ponavljanje određenih obrazaca ponašanja s vremenom inducira željene motorne odgovore, a inhibira neželjene, odnosno loše obrasce u razvoju djeteta.

Kod odstupanja od normalnog neuromotornog razvoja dijete provodi neurorazvojnu terapiju najčešće jednom tjedno, osim u težim slučajevima i dva puta tjedno uz obveznu edukaciju roditelja. Ako u praćenju ukupnog razvoja djeteta uočimo smetnje govora, fine motorike, grafomotorike, smetnje ponašanja, smetnje pažnje, koncentracije, slabije koordinacije i druge poteškoće u razvoju, uključujemo i tretman logopeda, defektologa, radnog i senzornog terapeuta te psihologijsku obradu – pojašnjava proceduru ravnateljica Šegvić.

image
Tina Baričević, prof. edukator, rehabilitator, praktičar rane intervencije radi vježbe s malom Marijom, djevojčicom s višestrukim oštećenjima

– Danas gotovo svako drugo-treće dijete ima blaži govorni poremećaj, a da ne govorimo o usporenom razvoju govora, koji je danas učestali problem – upoznaje nas, nadalje, s problematikom Ivana Šegvić.

– Nažalost, većina vrtića i škola nemaju logopeda, tako da je na Poliklinici veliki pritisak. Svaki logoped u našoj Poliklinici ima u tretmanu od pedeset do šezdeset djece. Kad dijete krene u školu, tretmani logopeda i defektologa nastavljaju se u našoj Poliklinici ovisno o vrsti i težini govornog poremećaja najdalje do završetka osnovne škole.

Veliki broj školske djece ima poteškoće u čitanju i pisanju (disleksija i disgrafija), što zahtijeva i dodatnu angažiranost roditelja. Roditelji su, dodaje Šegvić, važni članovi rehabilitacijskog tima, oni se educiraju tako da i oni provode dio terapijskog tretmana kod kuće. Preduvjet za djelotvornost terapije je, naravno, njezino redovno provođenje koje treba ukomponirati u dnevni program djeteta.

Šegvić upozorava na još jednu situaciju.

– Činjenica je da velik broj roditelja zapravo ne provodi vježbe ni druge tretmane kod kuće. Događa se i da roditelji koriste i odlazak u dvije ili čak tri ustanove za isti problem jer im izdavanje "godišnje" uputnice za ambulantno liječenje to omogućava.

Djecu s neurološkim smetnjama uključuju, nadalje, u individualnu kineziterapiju jedan do dva puta tjedno, ovisno o težini kliničke slike. U težim kliničkim slikama preporučuje se i provođenje fizikalne terapije u kući putem patronažne službe.

Veliki problem je nedostatak stručnih djelatnika – redom logopeda, defektologa, radnih i senzornih terapeuta, fizioterapeuta, zatim nemogućnost ugovaranja novih zdravstvenih timova, ali i svakodnevno povećanje broja djece s različitim poteškoćama u razvoju – zaključuje Šegvić.

Roditelji na raspolaganju imaju i usluge Centra za odgoj i obrazovanje "Slava Raškaj".

– Naši korisnici su djeca, mladi i odrasle osobe koji imaju oštećenje sluha i govora te s tjelesnim oštećenjima od rođenja do dvadeset prve godine života, te odrasle osobe iznad dvadeset prve godine života. Prijem korisnika obavlja se na temelju zahtjeva i dokumentacije koju dostavlja nadležni centar za socijalnu skrb – pojašnjava Željka Paleka, ravnateljica.

– Prijem novih korisnika ovisi o popunjenosti kapaciteta, odnosno o tome ima li slobodnih mjesta kod terapeuta (logopeda, audiorehabilitatora, edukacijskog rehabilitatora, radnog terapeuta i fizioterapeuta). Trenutačno u Centru 306 korisnika koristi neku od socijalnih usluga; od tog broja pedeset je učenika u osnovnoj i srednjoj školi – navodi ravnateljica Paleka.

Roditelji djece s poteškoćama, preko Centra za socijalnu skrb, mogu pokucati i na vrata Centra za odgoj i obrazovanje "Juraj Bonači". Djeca s poteškoćama i tamo imaju mogućnost korištenja izvaninstitucionalnih usluga Centra. U sklopu Centra 2016. godine oformljen je, naime, Odjel za pružanje izvaninstitucionalnih usluga, do sedme godine djetetova života.

– Djeci s teškoćama u razvoju Centar pruža uslugu rane intervencije, savjetovanja i pomaganja, uslugu individualne psihosocijalne podrške u obitelji, uslugu individualne psihosocijalne podrške, uslugu grupne psihosocijalne podrške i uslugu pomoći pri uključivanju u programe odgoja i redovitog obrazovanja (integracija). Nažalost, broj djece koja koristi takve usluge iz godine u godinu se povećava, o čemu svjedoče i brojke: godine 2016. u terapijama smo imali upisano 56 djece, 2017. godine 78, 2018. godine njih devedeset, a lani pak 112 djece. Ove godine 160 ih je u terapijama. Na vježbe ih čeka oko pedesetak – kaže voditeljica Odjela Marina Božić Bakušić.

– Zdravstvo nam je prekrcano, djece je sve više. Previše je papirologije, problem je umreženosti, osoblja je malo, a sve to kod roditelja, jasno je, stvara dodatne frustracije – nastavlja Božić Bakušić.

Upozorava na još nešto.

– Roditelj djeteta s poteškoćama u razvoju mora biti u fokusu onoga što se događa, mora shvatiti da postoji problem i isto tako mora biti dio rehabilitacijskog tima. Dio terapija jednostavno se mora provoditi kod kuće i treba za njega naći vremena, treba ga znati ukomponirati u dnevni program djeteta. Nema druge. U suprotnom, rezultati će izostati – zaključuje Marina Božić Bakušić.

– Intervencija u djetinjstvu može biti uspješna tek onda kada se intervenira pravodobno, unutar obitelji, odnosno zajednice, kroz međusektorsku suradnju te na osnovi transdisciplinarnog i holističkog pristupa – ističe ravnateljica "Juraja Bonačija" Snježana Čotić.

Nakon sve većeg broja zahtjeva koji im pristižu za uključivanje djece u terapiju u njihovu ustanovu, aplicirali su na fondove Europske unije.

– Rezultat rada su izrađeni, prijavljeni i odobreni projekti – dodaje Čotić.

Tako je potpisan ugovor od dodjeli nepovratnih sredstava u siječnju 2020. godine i započeo s provedbom projekt pod nazivom "Zajedno sretni". U tijeku je zapošljavanje sedamnaest novih djelatnika, a ukupna vrijednost odobrenih sredstava iznosi oko 11,5 milijuna kuna. U sklopu projekta na jesen će se ovom Odjelu pridružiti sedmero novih terapeuta, čime bi se barem malo rasteretila lista čekanja. Za vrijeme trajanja projekta surađivat će i s ključnim suradnicima, prvenstveno s pedijatrima i neuropedijatrima KBC-a Split.

– Kroz ovakav angažman stručnjaka pomaže se implementaciji rane intervencije u djetinjstvu na razini zajednice – zaključuje Čotić, koja kao ključne probleme ističe problem umreženosti više sustava, liste čekanja, dupliranje terapija te nedostatnu podršku roditeljima.

Centar za autizam Split, s druge strane, odgojno je obrazovna ustanova koja trenutačno ne pruža usluge rehabilitacije, već odgoja i obrazovanja za djecu s autizmom, ali, kako nam je kazala Anja Jelaska, ravnateljica u Centru za autizam Split i vlasnica "Plavog svjetla", u procesu su izmjene Statuta ustanove kojima žele doregistrirati socijalne usluge pod koje spadaju i one rehabilitacijske.

– Trenutačno smo pod Ministarstvom obrazovanja, ali intenzivno radimo na tome da se i Ministarstvo za demografiju, obitelj i mlade uključi u sufinanciranje socijalnih usluga uz podršku jedinica lokalne samouprave – kaže Jelaska.

– Roditelji kod nas dolaze kada je vrijeme za upis u školu, dakle sa šest ili sedam godina, ali i kasnije, kao što je slučaj kod djece kod koje je bila odgoda upisa u školu, što je kasno jer se propušta najvažnije djetetovo razdoblje.

U sklopu škole, u kojoj trenutačno imamo 72 polaznika, imamo na raspolaganju jednog psihologa i jednog logopeda, kineziterapiju, glazbenu i likovnu terapiju, što je nedostatno za stvarne potrebe ovog broja korisnika.

Djeca bi trebala imati minimalno dva-tri puta tjedno terapije uz intenzivnu edukaciju roditelja za rad kod kuće. Budući da djeca u Centru ostaju do dvadeset prve godine života, a i dalje,oni koji su se upisivali tijekom godina su tu i ostali, međutim bilo je i nekih prelazaka u druge ustanove pa možemo reći da je brojka negdje oko stotinjak djece s poremećajima iz spektra autizma – kaže ravnateljica Jelaska.

Dodaje i kako u Centru nema lista čekanja za upis u novu školsku godinu, no, ako ostanu na ovim prostornim kapacitetima, već za sljedeću školsku godinu neće imati prostora za otvaranje novih odgojno-obrazovnih skupina.

– Problema je u Splitu mnogo – ističe Jelaska.

– Raspršenost i nepovezanost pružatelja usluga prije svega, nepostojanje dijagnostičkog centra te specijalizacija ustanove za određene teškoće. Ja sam predlagala da kroz "Plavo svjetlo", koje je primarno bilo registrirano kao Poliklinika – zdravstvena ustanova koja je zapošljavala liječnike i medicinske sestre te cijeli stručni tim, dobijemo ugovor s HZZO-om, međutim to se nije ostvarilo. Postoji Poliklinika za djecu sa smetnjama u razvoju – Meje – kaže Jelaska, no ona ne može pokriti toliki broj djece, koji s godinama rapidno raste.

– "Plavo svjetlo" se, ma primjer, ograničilo i specijaliziralo samo za dijagnostiku i rehabilitaciju djece s autizmom. Preregistrirali smo se i sada smo socijalna ustanova te nastojimo dobiti ugovor s Ministarstvom za demografiju kako bi djeca mogla dolaziti preko uputnice kod nas i to isključivo na usluge rane intervencije – pojašnjava.

Jelaska predlaže i sljedeće:

– Moglo bi se postaviti jedinstveni referalni Centar koji bi pružao navedene usluge od dijagnostike, rane intervencije, rehabilitacije i edukacije roditelja – ali opet bi bilo dobro da se ustanove specijaliziraju za određenu problematiku – pa tako da Centar za autizam bude za autizam, "Juraj Bonači" za intelektualne teškoće, "Vinko Bek" za slabovidne osobe..., a ne kao sada, kad je u svim ustanovama miks svih poteškoća – dodaje, pa nastavlja:

– Potom edukacija pedijatara za rano prepoznavanje – jedan centar rane intervencije pri bolnici, u kojem bi radili visokoeducirani stručnjaci za rano otkrivanje o kojim se poteškoćama radi – upućivanje u centre za socijalnu skrb, koji onda imaju popis pružatelja specijaliziranih usluga i s kojima imaju ugovor kako bi roditeljima sve bilo dostupno i besplatno. Osim toga i umrežavanje udruga i privatnih kabineta/praksi – kaže.

Problem je i što Splitu gravitira čitava županija, ali i šire.

– Posebno su pogođena područja otoka, ali dolaze nam ljudi iz Šibenske, Zadarske pa čak i Dubrovačke županije. To bi se riješilo osnivanjem mobilnih stručnih timova pri Županiji – predlaže Jelaska.

Centar za odgoj i obrazovanje "Vinko Bek" ustanova je socijalne skrbi koja pruža usluge za osobe s oštećenjem vida od rođenja do odrasle dobi. Trenutačno, kaže Ivana Rotim, ravnateljica, imaju oko četristo korisnika u čitavoj Republici Hrvatskoj.

– Ustanova ima sjedište u Zagrebu i dvije dislocirane jedinice – u Osijeku i Splitu. Do sada smo u Splitu radili u neadekvatnim prostornim uvjetima, našim upornim i dugotrajnim zalaganjem smo od Ministarstva dobili na korištenje novi, veći prostor, primjeren potrebama naših korisnika. Pred nama je sada uređivanje i opremanje prostora, sigurna sam da ćemo i tome uspjeti, kaže.

Rehabilitacijski programi provode se uz zahtjev i rješenje nadležnog Centra za socijalnu skrb.

– Roditelje beba i male djece najčešće k nama upućuju pedijatri, neonatolozi i oftalmolozi. Mi želimo vidjeti dijete što ranije i što ranije započeti rehabilitacijske programe – pojašnjava Rotim.

Usluge u Dislociranoj jedinici Split djeca mogu dobiti od najranije dobi.

– Djeca s dodatnim teškoćama uz oštećenje vida primaju uslugu rane intervencije do treće godine, dok ostali korisnici mogu primati uslugu do početka školovanja, završetka osnovne ili srednje škole, ovisno o potrebama korisnika i procjeni našeg stručnog tima. Najmanje dijete smo procjenjivali s mjesec dana. Od 2008. godine provodimo program rane intervencije. Ako imaju ikakvu sumnju na poteškoće s vidom, roditelji nam se mogu obratiti i dogovoriti termin, uz prethodni odlazak u Centar za socijalnu skrb koji nam šalje zahtjev za timsku procjenu – kaže Rotim.

Pružaju, pojašnjava Rotim, usluge psihosocijalne podrške kroz aktivnosti brajice, orijentacije i kretanja, tiflotehnike, svakodnevnih vještina, vježbi vida, odgoja i edukacijske rehabilitacije – u ustanovi ili u domu korisnika, individualno ili grupno.

Uslugu integracije pružaju vrtićima i školama iz redovnog sustava odgoja i obrazovanja u koje su uključena djeca i učenici s oštećenjem vida.

– Za djecu koja uz druge teškoće imaju i oštećenje vida postoji mogućnost suradnje sa stručnjacima. Logoped radi samo u sjedištu u Zagrebu – dodaje.

O istodobnom korištenju istih usluga na različitim mjestima, Rotim kaže:

– Ne bi bilo dobro da postoje preklapanja jer je stručnjaka ionako malo – pa dijete koje ima istu uslugu na dva mjesta teoretski oduzima mjesto nekom drugom. Korisnici naše Dislocirane jedinice mogu koristiti usluge jednom tjedno. To bi bilo idealno za sve – ali s obzirom na nedostatak stručnjaka i sve veći broj djece koja nas trebaju, za rijetke uspijemo postići taj standard kojem težimo – dodaje Rotim.

Pokušali smo doznati i koliko je djece prošlo kroz Centar posljednjih godina.

– Teško je dati odgovor na to pitanje. Posljednjih godina imamo oko četrdesetak djece koju prate stručnjaci Dislocirane jedinice Split. Jedan dio korisnika obilaze i stručnjaci iz Zagreba. Svake godine je oko četrdeset korisnika u praćenju – čim se netko otpusti iz programa, prima se novi korisnik – kaže Rotim, dodavši kako i kod njih postoji lista čekanja, ali trude se da korisnici što prije uđu u praćenje i da vrijeme čekanja bude što kraće (najdulje godinu dana).

Naglašava još nešto.

– Teškoće proizlaze iz nedostatka stručnjaka, nekoordiniranosti pružatelja usluga. Roditelji su često prisiljeni sami tražiti rehabilitacijske programe umjesto da im se na jednom mjestu prikažu sve opcije. I roditelji ponekad žele što više programa i usluga koje ne znače nužno da su sve one najbolje rješenje za dijete u tom trenutku. Svakom djetetu s teškoćama trebaju biti dostupne besplatne usluge koje mu je stručni tim preporučio. Provedbu svega trebalo bi nadgledati s jedne adrese – da se ne dogodi da jedno dijete ide kod tri logopeda, a drugo čeka godinama – ističe Rotim.

Iz razgovora s našim sugovornicima dade se zaključiti da sve što djeca u Splitu imaju besplatno na raspolaganju je – premalo. Roditelji su naposljetku osuđeni na onu zadnju opciju – ako to mogu priuštiti – privatne terapije.

A u privatnika, pak, tržište diktira ponudu pa su i cijene takve kakve jesu, nedostupne za svačiji džep. Plaćanje privatnih terapija, bilo logopeda, "senzorne", fizikalne ili pak radne terapije, roditelje svakako dodatno financijski iscrpi iako ih je Splitu danas puno više nego što je to bio slučaj prije desetak godina. Svi oni nude edukacijsko-rehabilitacijske usluge djeci s različitim razvojnim potrebama, praktički od samog rođenja do predškolske i školske dobi.

Cijena, primjerice, dijagnostičkog postupka, odnosno prve procjene kojom se ispituje postojanje specifičnog poremećaja, iznosi oko četiri stotine kuna. Cijena sata individualne terapije u trajanju od 60 minuta, neovisno o tome je li u pitanju logoped ili nešto drugo, "vrti se" od oko 200 do 250 kuna.

Privatne vježbe, ali "na crno", koštaju po satu nešto manje, uglavnom do 200 kuna.

Ovdje valja naglasiti da nije problem roditelju platiti za jednu djetetovu procjenu, ili jedan sat, to svaki kućni proračun može podnijeti, no ako postoji potreba za ozbiljnijim radom, a takve je djece mnogo, obitelji mjesečno za privatne terapije izdvajaju velika, mnogima nedostatna, sredstva.

Ako u logopeda dijete odlazi četiri puta mjesečno, odnosno jednom tjedno, u defektologa, recimo, dva puta mjesečno ili svaki drugi tjedan, na radnu terapiju odlazi dva puta mjesečno ili ako roditelj fizikalnu terapiju "na crno" doma plaća svaki dan, ili svaki drugi dan ili, pak, dijete ide na neurofeedback – mjesečna izvajanja samo za vježbe penju se na vrtoglavih četiri do pet tisuća kuna, pa čak i više.

Na godišnjoj razini, oko šezdesetak tisuća kuna. Nije teško izračunati o kojem je iznosu riječ dok dijete ne krene u školu...

item - id = 1042789
related id = 0 -> 1114270
related id = 1 -> 1098600
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
24. listopad 2021 09:35