Glavni mediji su uglavnom propustili zabilježiti da je nakon pada fizičkog obujma industrijske proizvodnje koji je trajao od ljeta prošle godine uzrokovan uglavnom smanjenjem inozemne potražnje za izvozom, industrijska proizvodnja u srpnju u Hrvatskoj zabilježila neobično snažan impuls rasta.
Zbog pada u prvoj polovini 2024. kumulativ za prvih sedam mjeseci i dalje je u minusu za 3,4%, međutim sam srpanj bilježi povećanje za 1,7% u odnosu na srpanj 2023. Kako se radi o sezonski i kalendarski prilagođenim podacima, osjećaj o stvarnim razmjerima srpanjskog podatka dobit ćemo tek iz pogleda na donju sliku, ako imamo na umu da je mjesečni rast u srpnju u odnosu na lipanj iznosio nevjerojatnih 8%. Čak i na izlazu iz umjetno inducirane covid-rupe u drugoj polovini 2020., kada je proradio efekt napetog otponca izazvan relaksacijom restrikcija kretanja i aktivnosti, rast je u tadašnjem srpnju iznosio nižih 7,2%. Industrija je potom bilježila stalan rast oko godinu i po dana.
Izvor: DZS
Rudarstvo, vađenje i prerada nafte još uvijek su u minusu, kao i proizvodnja odjeće (vjerojatno utjecaj stečaja Varteksa), duhana (nešto specifično se događa), namještaja (također) i proizvodnja vozila i ostalih prijevoznih sredstava (uobičajeno već: brodogradnja). No, sve drugo je u većem ili manjem plusu. Pozitivne godišnje stope (srpanj na srpanj) predvode računala, optički i elektronički proizvodi (nevjerojatnih 96%) i farmaceutska industrija (24%). Najveća, prehrambena industrija, također je dobro radila – u plusu je oko 5%, kao i još jedna velika hrvatska industrijska grana – proizvodnja gotovih metalnih proizvoda.
Podatak o robnom izvozu u drugom tromjesečju daje naslutiti da rast možda nije samo prolazno odstupanje. Robni izvoz se konačno počeo oporavljati po stopi od oko 3% godišnje. Daljnji rast izvoza zavisit će o tempu oporavka naših najvažnijih izvoznih tržišta – prije svega Njemačke i Austrije – koje još uvijek izgledaju anemično i jedva se odmiču od stagnacije, pri čemu izgledaju i jako ranjivo; pogotovo kada jedan VW najavljuje zatvaranje tvornica.
Brži oporavak Njemačke i Austrije (koja zavisi o Njemačkoj) povukao bi gospodarstvo cijele srednje i istočne Europe, pa tako i nas za sobom. No zasad bi bilo previše spekulativno misliti da je srpanjski impuls nekako povezan s oporavkom izvoza odnosno izvoznih tržišta; to tek treba istražiti kad se nakupe podaci do kraja ove godine.
Vrijedi zabilježiti da u Hrvatskoj za kolovoz već imamo zabilježen nagli oporavak optimizma menadžera u industriji prema indeksima gospodarskog sentimenta Europske komisije. To bi mogla biti naznaka da je počeo osjetniji oporavak i da ovo što gledamo na slici ipak ne potpada pod onu narodnu da jedna lasta ne čini proljeće.
Nastavak rasta izvoza i industrijske proizvodnje u drugoj polovini ove godine bila bi sjajna vijest jer ulazimo u razdoblje u kojem domaća potražnja više neće moći stvarati stope rasta na kakve smo navikli u zadnje četiri godine. Prostora za značajan rast plaća nalik onome koji je završen eskalacijom državnih plaća u travnju za ožujak više nema; vlada priprema rebalans jer daljnji rast rashoda prijeti ozbiljnim deficitom i odgodom povećanja kreditnog rejtinga; investicije već rastu toliko (oko 13% u drugom tromjesečju) da je teško zamisliti njihov još veći doprinos rastu BDP-a. U takvoj konstelaciji jedino izvoz (roba i usluga) može preuzeti štafetu rasta od domaće potražnje i dalje vući ekonomiju prema gore kroz 2025. godinu po osjetnijim stopama, recimo oko 3% (realno, naravno).
Na razini anegdote, objava indeksa industrijske proizvodnje za srpanj poklopila se s još dvije sjajne vijesti iz grupe Končar. Već smo se navikli i razmazili da iz te važne industrijske kompanije dolaze samo dobre vijesti (izvrstan Brkljačin pregled o Končaru mogli ste nedavno pročitati na Labu). Tako je objavljeno i da je Dalekovod (Dalekovod je odnedavno dio Končara) dobio veliki posao u Norveškoj vrijedan 63 milijuna eura, a Grad Zagreb i Končar ugovorili su isporuku još 20 niskopodnih tramvaja (oko 40 milijuna eura) povrh 20 koji su već u proizvodnji, uz najavu Grada da ide dalje u natječaje za modernizaciju tramvajskih vozila ukupne vrijednosti 200 milijuna eura (još 120 milijuna povrh ugovorenih 80).
Kontinuitet proizvodnje složenog industrijskog proizvoda kao što je tramvaj važan je zbog čuvanja i razvoja inženjerskih znanja u kompaniji koja u tom segmentu još nije razvila izvozni potencijal, a koji vjerojatno tek čeka da bude iskorišten s obzirom da Končarovi tramvaji izvan Hrvatske voze još samo u Latviji. Naravno, uz uvjet da se na većem volumenu proizvodnje tramvajskih vozila može stvoriti odgovarajuća dobit. U svakom slučaju, poslovne priče iz Dalekovoda i električnih vozila dobro dođu kao podsjetnik da se Končar ne svodi samo na izvoznu i profitnu perjanicu – distributivne transformatore, koji su se kao dugi niz godina najbolja sastavnica Grupe Končar fantastično pozicionirali za globalnu energetsku tranziciju jer proizvode jednu od ključnih komponenti da bi se ona uopće mogla dogoditi.
Priča o daljnjem razvoju Končara priča je o diverzifikaciji profitabilnosti i konkurentnosti u segmentu složenih proizvoda veće dodane vrijednosti. Ta paradigma se može primijeniti na cijelu hrvatsku industriju. Za domaću javnost koja je „impregnirana“ pogrešnim stavom da mi industrije nemamo i da ništa ne proizvodimo često je iznenađujuće (do razine nevjerice i reakcije izrugivanjem) kada kažemo da Hrvatska ima diversificiranu izvoznu i industrijsku strukturu. Iako je to lako dokazivo (podsjećam na moj ljetni serijal o hrvatskoj industriji), u pravu su svi koji ističu da imamo premalo industrije visoke dodane vrijednosti sa značajnim sadržajem znanja i inovacija. Iz te perspektive, ove mjesečne i tromjesečne klackalice gore-dolje mogle bi se ignoriati i više tražiti informacije o mikro-pričama koje se kriju iza agregatnih podataka.
Jer, u tom grmu leži zec: trka će u narednim godinama odrediti hoćemo li zastati oko 80% realnog dohotka po stanovniku EU ili ćemo pronaći znanja i energije za iskorak prema oko 90% europskoga prosjeka. Na toj razini (91% prosjeka EU) u ovom se trenutku od bivših socijalističkih zemalja nalaze samo Slovenija i Češka. Samo čekam kada će dostići Italiju koja je na 97%. Mi smo od tog dijela utrke koja se vodi naprijed još uvijek jako daleko (na 76% 2023., a ove godine ćemo se još približiti 80%). Pitanje je ambicije i treninga želimo li ići prema naprijed, ili se baš dobro osjećamo kao tek prosječni dio slabije razvijenog dijela Europe, piše Ekonomski lab.