U prva dva nastavka ljetnog serijala (OVDJE i OVDJE) o industriji pokazali smo pet važnih stvari:
► 1. Premda je u Hrvatskoj rašireno mišljenje da bismo ekononomski propali bez sunca i mora (jer mi „ništa ne proizvodimo“), Hrvatska ne spada među države članice EU s najmanjim udjelom industrije u BDP-u, iako je taj udjel ispod prosjeka.
► 2. S obzirom na zemljopisni položaj, prirodne, resursne i druge uvjete, Hrvatska ima diverzificiranu industrijsku strukturu. Hrvatska ima i solidan broj potencijalno konkurentnih izvoznih proizvoda s obzirom na dostignuti stupanj razvoja i s obzirom na usporedbu s drugim državama članicama EU.
► 3. Indeks fizičkog obujma industrijske proizvodnje ne pokazuje dobro industrijske trendove. Industrijska dodana vrijednost postala je kompleksna: oduvijek zavisi o tehnologiji i znanjima, no oni se brže mijenjaju, što uzrokuje brže promjene dodane vrijednosti po nekoj fizikalnoj jedinici, pri čemu se dio te dodane vrijednosti u sve većem omjeru stvara i izvan industrijskih tvrtki.
► 4. Udjel zaposlenosti u industriji posvuda je u padu zbog velikog rasta produktivnosti. U Hrvatskoj je udjel industrije u ukupnom broju zaposlenih još uvijek velik u odnosu na udjel industrije u dodanoj vrijednosti, što znači da hrvatska industrija zaostaje u pogledu produktivnosti.
► 5. Hrvatska nema problem sektorske strukture gospodarstva (npr. udjel turizma vs. udjel industrije); problem produktivnosti i konkurentnosti lociran je u pojedinim poduzećima. Stoga se pitanja znanja i inovativnosti svode na to koliko imamo dinamičnih i konkurentnih industrijskih poduzeća u kojima produktivnost raste iznad prosjeka gospodarstva, a proizvodi im sadrže velik udjel dodane vrijednosti? To je tema trećeg teksta iz ljetne trilogije o industriji.
Gospodarstvo i poduzeća kao „strojevi“ za obradu informacija i rast znanja
Svaka gospodarska aktivnost predstavlja neku kombinaciju uloženog kapitala i angažiranog rada. Razvoj, odnosno rast produktivnosti između ostaloga znači da u proizvodnjama u prosjeku ima više angažiranog kapitala i manje angažiranog rada (rast produktivnosti može se postići i uz istu količinu angažiranog kapitala i rada u kratkom roku). U tom procesu poduzeća ipak u prosjeku upošljavaju sve više tehnologija u dugom roku; dobrim dijelom radi se o sve većoj automatizaciji koja „radi“ bez neposrednog uloga fizičke ljudske energije (kalorija). No, manji broj angažiranih ljudi koji operiraju s nekom vrstom automatike znači da ljudi moraju više znati (pa njihov intelektualni rad i više vrijedi – um je glavna konkurentna prednost ljudske vrste).
Opisana transformacija proizvodnih procesa ne zahvaća samo pojedine pogone nego i cjelokupnu ekonomsku strukturu. Ona uključuje veze među poduzećima i industrijama. Uzmimo za primjer automobil. Prema izvorima s Wikipedije današnji prosječni automobil sastavljen je od oko 30,000 dijelova. Veliki putnički avion ih ima oko šest milijuna. Ti dijelovi se najvećim dijelom dopremaju od proizvođača koji su izvan poslovnog sustava proizvođača kompleksnog industrijskog proizvoda. Drugim riječima, automobilu prethode tisuće tržišnih transakcija bez kojih današnja proizvodnja nije zamisliva. Štoviše, ako zamislite što je sve potrebno za proizvodnju pojedine komponente, a osobito za njihovo sklapanje u funkcionalnu cjelinu, zavrtjet će vam se u glavi. A svaka komponenta je nalik godovima u drvetu; u njoj su implicitno sadržana praktična znanja koja su ranije razvijana desetljećima.
Prema tome, industrijski razvoj (rast produktivnosti) znači da ljudi sele iz rutinskih i energetski zahtjevnih poslovnih procesa u upravljačke poslovne procese koji s jedne strane osiguravaju prodaju i transport industrijskih proizvoda, inoviraju proizvode i postupke, a s druge strane reguliraju primjenu tehnologija u samoj proizvodnji. Pri tome poduzeća mijenjaju svoje oblike i odnose s drugim poduzećima na tržištu. Ključan proces koji stoji iza tog megatrenda je obrazovanje – stjecanje znanja. Pri tome treba imati u vidu da je obrazovanje puno više od školovanja koje daje podloge i pripremu. U konačnici, obrazovanje za rad u modernom gospodarstvu svodi se na stjecanje praktičnih, primjenjivih znanja, koje traje cijeli život.
Dio spomenutog obrazovanja ne odnosi se na operacije s tehnologijom nego na funkcioniranje u organizaciji. Svaki dobro obrazovan čovjek se uklapa u neki oblik organizacije. S organizacijskoga gledišta, ugovori, komunikacija i formalne i neformalne institucije koji ih reguliraju evoluiraju na načine koji omogućuju širenje mreža tržišnih transakcija. Zbog toga poduzeća ne rastu proporcionalno složenosti proizvoda. Informacije i znanja podjednako rastu i u pravnim, financijskim, komunikacijskim i drugim podmazivačima tržišnih transakcija koji omogućuju širenje kompleksnih mreža tržišnih input-output odnosa među poduzećima. Dakle, usporedo s rastom obrazovanja rastu organizacijski i kulturni (socijalni) kapital i svi su podjednako važni za rast produktivnosti. I svima je zajednički rast informacija i znanja.
Ako nekoga zanima više o informacijskom pogledu na gospodarstvo, sugeriram knjigu Cesarea Hidalga Why Information Grows.
Za našu je temu bitno da se često slabo razumije kako su ekonomski procesi, u svojoj biti, procesi akumulacije informacija i znanja. Brojni su razlozi zabune odnosno nevidljivosti proliferacije i rasta informacija i znanja u gospodarstvu, no zajednički nazivnik leži u njihovoj neopipljivosti odnosno skrivenosti. Potrošači industrijskih proizvoda vide materijalne oblike i načine njihove uporabe što često budi emocije i zamagljuje pogled na suštinu produkta (npr. kada sjednemo u novi automobil ili pred novi televizor, ili kada jedemo omiljenu čokoladu) – no, kroz materiju ne možemo proniknuti u samu bit proizvoda. Um je okupiran praktičnim aspektima njegove konzumacije. Prema tome, skrivene (ugrađene) informacije i znanja ljudska su esencija svih industrijskih procesa i proizvoda.
Ako se zanemari nevidljivi aspekt gospodarskih procesa i rasta produktivnosti, moguće su svakojake zablude. Mnogim ljudima u Hrvatskoj uopće nije jasno što to radi Mate Rimac (po svemu što znamo, pokušava proizvesti nove informacije i znanja i ugraditi ih u neke nove tehnološke proizvode). Na široj skali, merkantilistička je zabluda da je za zemlju dobar višak izvoza nad uvozom. Kada bi to bilo tako, onda bi Alžir, Angola i Brazil (zemlje s velikim viškovima robne razmjene) bili razvijeniji od SAD-a, Kanade i Francuske (zemlje sa značajnim trgovačkim deficitima). Zbog davno shvaćene pogreške u merkantilističkom shvaćanju gospodarske stvarnosti (merkantilisti su nalik onim liječnicima koji su puštali krv i stavljali pijavice – nekada je i to bio medicinski mainstream kao što je merkantilizam bio ekonomski), ekonomisti ne mare previše za trgovačke deficite osim ako doista ne eskaliraju do razine neodrživosti što znamo okvirno procijeniti. Uvažavajući činjenicu da je važnije koliko je znanja sadržano u onome što radimo, danas su ekonomisti fokusirani na ekonomsku kompleksnost – sadržaj informacija i znanja u gospodarskoj strukturi.
Prema indeksu ekonomske kompleksnosti (Harvardov Atlas kompleksnosti ovdje), zemlje s više industrije uistinu su više rangirane na globalnoj ljestvici ekonomske kompleksnosti. Tako je Slovenija (deveta na svijetu) kompleksnije gospodarstvo od Nizozemske (koja je dvadeset i šesta), a Njemačka (četvrta na svijetu) je kompleksnija od SAD-a (četrnaesti na svijetu). Kao kod svih sustava mjerenja, niti jedan nije savršen; indeks kompleksnosti koji spominjemo previše je ovisan o industrijskim proizvodima jer nedovoljno uzima u obzir kompleksnost usluga (zbog toga je Izrael – relativno najveći izvoznik kompleksnih usluga – tek ispod dvadesetog mjesta na Atlasovoj listi ekonomske kompleksnosti, a SAD je ispod desetog mjesta). To je još jedna ilustracija poteškoća u ekonomskim mjerenjima, o čemu je bilo više riječi u prošlom nastavku.
Bez obzira na očite mane Atlasove mjere ekonomske kompleksnosti, spominjemo ga jer pričamo upravo o materijalnim industrijskim dobrima. Prema tom indeksu vrijednost za Hrvatsku iznosi 0,77 i nalazimo se na trideset i prvom mjestu na svijetu između Litve i BiH, i ispred nemalog broja država članica EU (Portugala, Španjolske, Latvije, Bugarske, Cipra i Grčke). Nismo daleko od skupine koja zauzima od 24. do 27. mjesta na svijetu gdje se nalaze i neka zvučna imena (Estonija, Nizozemska, Poljska, Danska). To je još jedna potvrda da ne bismo propali da nije sunca i mora; nije točno da ništa ne proizvodimo. U ovom kontekstu možemo reći da nije točno da nemamo industrijskih znanja, ali i dalje je otvoreno pitanje s početka teksta: koliko imamo industrijskih znanja, rastu li, u kojim su poduzećima koncentrirana?
Prije zaključnog pokušaja približavanja odgovoru na to pitanje učvrstit ćemo do sada rečeno referencom na povijesni razvoj poljoprivrede. Kao i svaka druga gospodarska aktivnost, poljoprivreda je područje u kojemu je rast informacija i znanja sadržanih u proizvoda odigrao ključnu ulogu u procesu dugoročnog pada njenog udjela u BDP-u.
Sve smo već vidjeli na primjeru poljoprivrede
Ako smo naučili gledati iza vela materijalne pojavnosti industrijskih proizvoda u sile znanja koje ih drže na okupu prkoseći entropiji, moći ćemo zamisliti kako industrija u dugom roku ide putem poljoprivrede. Priča o poljoprivredi olakšava razumijevanje dinamičkog paradoksa koji se u proteklih nekoliko desetljeća najviše vidi u industriji: što je brži rast produktivnosti (i sadržaja praktičnih informacija i znanja) u nekoj djelatnosti u dugom roku, njezin udjel u BDP-u brže će se u dugom roku smanjivati.
Ne računajući neke specifične džepove u Africi, čovječanstvo je riješilo problem prehrane. Udjel poljoprivrede u BDP-u pri tome je pao sa srednjovjekovnih 70-80% na aktualnih 1-4% u razvijenim zemljama (najveći udjel poljoprivrede u BDP-u na svijetu danas ima Sierra Leone, oko 60%, a najmanji Singapur, oko 0%). Jedna Gana je već ispod 20% udjela poljoprivrede u BDP-u i blizu je konačnog iskorjenjivanja gladi među ljudima. Rast produktivnosti u poljoprivredi znači da veći dio ljudi rade nešto drugo, novo, gdje se nova znanja tek grade.
Globalno gospodarstvo (čovječanstvo) možemo promatrati kao sustav koji – naizgled paradoksalno – više nagrađuje razvoj novih znanja nego već postignutu veliku koncentraciju informacija i znanja u postojećim proizvodima. Kada se dogodi saturacija informacija i znanja u poznatim proizvodima (najčešće zbog nekih fizikalnih ograničenja), u pravilu ih se proizvodi puno i relativno jeftino (jer akumulirane informacije i znanja omogućuju to preko tehnologije koja je sve dostupnija, pa je konkurencija sve veća, kao i obujam proizvodnje). Taj efekt se vidi tek ako se gleda dovoljno dugo vremensko razdoblje u kojemu ova pravilnost dolazi do izražaja. U kraćim razdobljima ona nije vidljiva.
To će se u ovome stoljeću (kao i dosad) događati s prerađivačkom industrijom, ali i s dijelom uslužnih sektora. Ne trebaju nam iluzije poput onih iz vremena hypa o 3D printanju pred 10-15 godina kada se govorilo da ćemo kod kuće proizvoditi sve što nam je u materijalnom smislu potrebno. Tehnološke utopije nikada nisu funkcionirale u povijesno gledano kratkom roku. Zbog toga nije funkcionirala ni ni ona zaboravljena iluzija o 3D printanju (što ne znači da 3D printanje danas nema svoju ulogu u modernoj industriji), a u kratkom roku neće funkcionirati ni aktualni hype o umjetnoj inteligenciji. Međutim, treba shvatiti dugoročan trend: rast industrijske produktivnosti dovest će do toga da će se većina materijalnih potreba ljudi za industrijskim dobrima moći učinkovito zadovoljiti ultra-efikasno proizvedenim i cjenovno pristupačnim proizvodima. Kao što je padao udjel prehrane u potrošačkoj košarici u dugom roku, tako će padati i udjel industrijskih proizvoda. Sve veći udjel će zauzimati neke druge usluge u kojima se nova znanja tek grade ili će se graditi.
Jasno, ako svatko ima pametan telefon ili sutra dobar automobil (točnije: uslugu prijevoza, jer automobil nije ništa drugo nego opredmećeno ljudsko znanje koje nam pruža uslugu prijevoza, što će neki ljudi potpuno zadovoljiti cjenovno pristupačnim robo-taksijima), pojavit će se potražnja za personaliziranim proizvodima i brendovima koji osim uže definirane potrebe zadovoljavaju neku posve novu potrebu ili komuniciraju neki novi identitet.
Ako se još malo vratimo na poljoprivredu, primijetit ćemo da danas u pravilu više nema gladnih u razvijenim zemljama. Međutim, raste potražnja za skupljom, ekološki uzgojenom hranom. Ta potražnja raste na temelju novih saznanja o zdravoj prehrani. Na tim znanjima raste i nova ponuda. Ako se trend nastavi, dobit ćemo puno veću novu industriju zdrave hrane, i u njoj će i dalje rasti sadržaj znanja i informacija sve dok najzdravija moguća hrana ne bude proizvedena po najnižoj mogućoj cijeni. U toku tog procesa netko će pak biti spreman platiti duplo veću cijenu automobila s travnjakom i solarima na krovu (ili deset puta veću cijenu obroka) kako bi signalizirao svoju predanost nečemu – zdravom gastronomskom užitku, spasu planeta povrh baterije pod poklopcem (koja, kao što znamo, ni izbliza nije dovoljna za „spas planeta“). Isto tako, netko će kupovati ekološki uzgojenu hranu da bi signalizirao vrlinu ili status, a ne zbog toga što je shvatio što je zdrava hrana i promijenio navike (recimo, izbacio prerađeni šećer iz prehrane, što je svakako preporučljivo). No, to je u redu; projekcija individualnog identiteta i društvenog signaliziranja na ono što trošimo oduvijek je jedan od ključnih ljudskih poriva.
Sve napisano ne vrijedi samo za poljoprivredu i industriju. Trgovina i logistika također se nalaze u velikoj transformaciji. Mega-skladišta bez ljudi danas su uobičajena stvar. Više nije pitanje hoće li nestati vozači, nego je pitanje kada će nestati to zanimanje. Neki budući „vozači“ vozit će upravljačke sustave – softvere i drugu automatiku u transportu – koji će najvećim dijelom „raditi“ ono što danas rade ljudi.
Slične promjene zahvatit će i graditeljstvo. Kada po Zagrebu gledamo kako izgledaju i kako su organizirana naša gradilišta, ili ako analiziramo tradicionalni pristup Hrvata gradnji obiteljskih kuća, stječe se dojam da se u tom sektoru desetljećima nije ništa promijenilo. No, to je samo lokalni privid koji funkcionira ovdje gdje je premalo znanja ugrađenog u poslovne procese. Tko znade kako su organizirana i kako funkcioniraju gradilišta u najrazvijenijim zemljama shvatit će o čemu govorim. Ne postoji niti jedan dobar razlog zašto gradnju zgrada za nekoliko desetljeća ne bi obavljali roboti ako su se već pokazali tako dobri u industrijskim i medicinskim operacijama. No, ljudi će i dalje osmišljavati i voditi marketing i prodaju, projektirati nove stvari i upravljati sa svime. Ne, to ne znači da će manji broj ljudi raditi u gospodarstvu. Naprotiv, pored svih tehnoloških promjena u zadnjih 250 godina, danas je zaposleno više ljudi nego ikada u povijesti. No, to je tema za jedan drugi tekst.
Natrag na hrvatsku industriju
FINA-ina aplikacija info.BIZ povlači strukturne poslovne statistike s Eurostata. Iako je zadnji objavljeni podatak prilično star (2020.), za pojedine industrije možemo raditi usporedbu pokazatelja bruto dodane vrijednosti po zaposlenom s drugim zemljama. Ti odnosi se ne mijenjaju u kratkom roku jer su određeni dugoročnim trendovima produktivnosti. Na primjer, vidimo da je produktivnost u našoj najvažnijoj, prehrambenoj industriji, blizu Mađarske, ali jako zaostaje za istom industrijom u Sloveniji i osobito u Njemačkoj. U proizvodnji pića smo pretekli Mađare, ali i dalje jako zaostajemo za Slovenijom i Njemačkom.
Da skratimo priču; prema prikazanom kriteriju produktivnosti u odabranim industrijama vozimo približno paralelno s Mađarskom, vidno zaostajemo za Slovenijom i osobito Njemačkom. A ako smo na polovini ili trećini od maksimuma produktivnosti, onda će i plaće u ovim proizvodnjama biti na polovini ili trećini od plaća u promatranim industrijama u zemljama gdje se nalaze najproduktivniji pogoni. Produktivnost i realne plaće (kupovna moć plaća) najuže su povezani. Sjetite se drugog nastavka gdje smo pokazali da imamo puno veći udjel industrije u zaposlenosti nego u BDP-u. Također, na primjeru proizvodnje odjeće i namještaja u Njemačkoj uočavamo da tradicionalne industrije ne nestaju potpuno; odlaze njihovi niskoproduktivni dijelovi (poduzeća) koji ne mogu podnijeti narasle lokalne troškove (do čega dolazi zbog rasta produktivnosti u drugim poduzećima i djelatnostima), dok oni konkurentni, visokoproduktivni, ostaju.
Produktivnost kao amalgam (i uloga brendova)
Kada se promatra uz pomoć bruto dodane vrijednosti po zaposlenom, tj. u nominalnom iskazu, produktivnost je amalgam koji se sastoji od brojnih elemenata koji objašnjavaju zašto najproduktivniji dijelovi tradicionalnih industrija ne “sele na istok” iz najrazvijenijih država. Uobičajena udžbenička proizvodna funkcija u kojoj proizvodnja zavisi o inputima faktora proizvodnje (zemlje, kapitala i rada) i o mističnoj ukupnoj faktorskoj produktivnosti tajnovit je prikaz ekonomskog razvoja. Ukupna produktivnost faktora proizvodnje krije tajnu gospodarskog razvoja kao procesa akumulacije informacija i znanja. Ne radi se samo o većem broju proizvedenih komada/metara/tona po uloženom radnom vremenu zbog više uključenih strojeva, nego i o efikasnosti (brzini, pouzdanosti) isporuke, vrijednosti brenda, dakle marketinškoj i prodajnoj vještini – sve to utječe na dodanu vrijednost (i nemjerljivo je fizičkim indeksima o čemu smo govorili u prethodnom nastavku).
Sociolog Ivan Burić nedavno je objavio zanimljiv esej o proizvodnim brendovima. On piše da smo notorno loši u stvaranju novih brendova: imamo deficit kreativnosti i inovativnosti koje bi se trebale reflektirati u novim proizvodnim brendovima (tržištem dominiraju stari brendovi, stvoreni prije 1990.). Nesposobnost izbacivanja novih brendova (i proizvoda koji se iza njih kriju) samo je jedno od objašnjenja relativnog zaostatka produktivnosti u hrvatskoj industriji. Dakle, nije uvijek riječ o tehnologiji (strojevima), nego i o umješnosti u prepoznavanju potreba potrošača, nametanju trendova novom ponudom, produktnim inovacijama i o kreiranju brendova kao podloga za uspješnu prodaju.
Strana izravna ulaganja kroz transfer znanja i otvaranje distribucijskih kanala prema izvoznim tržištima djelomično nadomještaju opisane nedostatke. Idealan primjer je VW-Škoda – prvo veliko simboličko ulaganje u srednju i istočnu Europu koje je započelo davne 1990. (ne slučajno u industrijski najrazvijeniju Češku) nakon pada Berlinskoga zida. Teško je izmjeriti koliko su takva ulaganja – ne samo procesno i tehnološki, već i u marketinškom i prodajnom smislu – u proteklih više od tri desetljeća unaprijedila respektabilni češki auto-brend (koji čini gotovo 10% robnog izvoza Češke).
Manje idealni, češći, i još uvijek korisni primjeri su oni gdje se proizvode složene komponente ili proizvodi za vlasnikov strani brend. Time se gubi onaj vrh dodane vrijednosti koji je vezan uz direktne kontakte s kupcima, ali se dobiva pristup širokom tržištu na kojem je brend dobro pozicioniran, a distribucijski kanali uspostavljeni i uhodani. Uočite da je posve svejedno je li poduzeće koje je pozicionirano u ovom segmentu dodane vrijednosti u domaćem ili stranom vlasništvu; znanja koja su uključena u proizvodnju ne zavise o porijeklu vlasništva. Ključ je da li se proizvodi jednostavan proizvod uz malo znanja na staroj tehnologiji ili složeni proizvod s puno znanja na novoj tehnologiji.
Za skalu ispod na ljestvici dodane vrijednosti su montažne industrije ili proizvodnje jednostavnih komponenti gdje je doprinos rastu produktivnosti limitiran, ali opet koristan: lokalni radnici stječu znanja u bolje organiziranim tvornicama i rade s naprednijim tehnologijama i standardima koje je uspostavio strani vlasnik, te kroz to uče. I u prosjeku su bolje plaćeni.
Naravno, otvoreno je pitanje koliko se taj tip jednostavnijeg učenja u proizvodnji prelijeva na lokalno gospodarstvo. Mišljenja o tome su podijeljena. Dobar primjer je Slovačka gdje je uspostavljena najveća montažna auto-industrija na svijetu po glavi stanovnika. No, Slovačka nije puno razvijenija od Hrvatske. Ipak, bolje je ako takvih poslova ima, nego da ih nema. Jer nema jamstva da bi se bolji poslovi pojavili da takvih poslova nema.
Uloga države (nova)
Jedna od uloga države sigurno leži u privlačenju spomenutih stranih izravnih ulaganja u industriju; ako je moguće, u industriju više dodane vrijednosti.
U širem smislu, ulogu države tradicionalno se promatra kroz nužnost industrijske politike. Međutim, industrijska politika je buzz-word koji može značiti sto različitih stvari. Ne negirajući važnost razborite industrijske politike, želim ukazati na onu vrstu problema industrijskog razvoja koji javna administracija ne može riješiti svojim politikama i mjerama.
Nekada se uloga države, ne samo u socijalizmu, sastojala u premoštavanju brojnih prepreka okrupnjavanju malih privatnih industrijskih obrta i poduzeća. Tržište je spontano riješilo taj problem u Nizozemskoj, SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu. Međutim, primjerice Francuska je u tom smislu bila „socijalistička“. Bilo je to vrijeme jednostavnih proizvoda s relativno malo ugrađenih informacija i znanja koji su zahtijevali velike integrirane pogone jer na tržištu nije bilo mnogo dobavljača koji su bili u stanju pouzdano isporučivati ključne komponente koje su se ugrađivale u industrijski proizvod. Japan i J. Koreja su u tom smislu bili polu-socijalistički tj. korporativistički modeli kakve smo u Europi vidjeli i u Njemačkoj i Italiji; privatni industrijalci uživali su snažnu potporu države.
Ta vremena su prošlost. Prisjetimo li se koncepta modernog industrijskog proizvoda kao smotuljka sastavljenog od stotina, tisuća ili milijuna komponenti od kojih je svaka sama po sebi veoma složena i sadrži mnongo informacija odnosno znanja, jasno je da u današnje vrijeme bilo koja administracija nema što raditi u tom smotuljku jer ne može imati ni tisućiti dio informacija i znanja koji su potrebni da bi se o smotuljku i njegovoj dopremi do kupca imalo išta pametno za reći. Osim toga, razvoj demokracije doveo je transparentnosti i velike osjetljivosti medija i javnosti na razne otvorene i skrivene veze između izabranih dužnosnika i industrijalaca (što je dobro jer prevenira korupciju koja je u korporativizmu inherentna).
Netko neupućen bi mogao pomisliti da je lako voditi industrijsku politiku, da neki čarobni recept postoji. Uzmimo za primjer sljedeću tablicu koja pokazuje poredak hrvatskih industrijskih grana prema veličini (dodanoj vrijednosti) za 2023. godinu uz nekoliko pratećih pokazatelja. Pazite, tablica je prilično sofisticirana i netko tko misli da je svijet jednostavan mogao bi pomisliti da bi ova tablica mogla pružiti kao neka podloga. No, objektivno, radi se tek o elementarnoj informaciji koja je miljama daleko od bilo kakve smislene politike i može služiti samo kao argument protiv one replicirajuće meme da ništa ne proizvodimo i nemamo industriju. Svijet današnje industrije postao je previše složen i točkast da bi se važne stvari mogle vidjeti iz ptičje perspektive. Ključna su pojedina poduzeća i njihove veze s okružjem na strani inputa i outputa. Ipak, pogled odozgo može nam biti koristan za produbljivanje naše glavne teme o produktivnosti hrvatske industrije.
Dakle, poredak industrijskih grana u tablici složen je prema konceptu koji FINA u svojoj bazi zove novostvorena vrijednost (najbliže konceptu dodane vrijednosti). Uz to možete gledati i novostvorenu vrijednost po zaposlenom, broj zaposlenih i EBITDA maržu – mjeru industrijske profitabilnosti koja je važna (jer ako nema profita onda neće biti ni ulaganja i rasta produktivnosti u budućnosti). Tablica prikazuje diverzificiranu hrvatsku industrijsku strukturu, uglavnom solidne marže i ne tako solidnu produktivnost mjereno dodanom vrijednosti po zaposlenom (što se vidjelo još iz gornjih usporedbi sa Slovenijom i Njemačkom).
Uzmimo za primjer 33,5 tisuća eura dodane vrijednosti po zaposlenom u najvećoj, prehrambenoj industriji. To je oko 2.800 EUR na mjesec. Iz toga treba platiti kamate, najamnine, premije osiguranja, treba ostati nešto i za dobit i ulaganja ili isplate vlasnicima, pa koliko može ostati za plaće? 1,500? 2,000 na mjesec? To je ukupan trošak rada, pa za neto isplatu u prosjeku ostaje nekih 60-tak posto od ukupnog troška rada (i država uzima svoj dio). Nema, dakle, prostora za rast plaća bez rasta ukupne dodane vrijednosti – produktivnosti po zaposlenom. Takozvani sukob kapitala i rada pretvorit će se u rat za mrvice na stolu ako se kapital, rad i drugi proizvodni čimbenici ne uglazbe na bolje načine tako da se ukupan kolač poveća. A vidjeli smo da to zavisi o primjeni akumuliranog znanja koje je jedinim dijelom opredmećeno u zgradama i stojevima, drugim je dijelom također opredmećeno, ali manje opipljivo u softverima, a trećim je dijelom neopipljivo u ljudskim glavama kamo se dopremaju nove informacije, formiraju načini komunikacije i naposljeteku donose inovacije i ključne poslovne odluke koje su jednako važne kao i predmetne tehnologije. Samo dobra uglazbljenost svih spomenutih čimbenika može dati bolji rezultat u smislu rasta produktivnosti. Pitanje o ulozi države u industrijskom razvoju svodi se dakle na pitanje kako javni sektor može pomoći uglazbljivanju boljeg rezultata koji će značiti rast produktivnosti i dodane vrijednosti?
Prije odgovora na postavljeno pitanje zanimljivo je gornje rezultate usporediti s turizmom. Ova je priča i započela kao protu teza u odnosu na raširenu floskulu da živimo samo od sunca i mora i ništa ne proizvodimo. Inkorporirani dio turističkog sektora (uglavnom hotelijeri i veći poduzetnici koji podnose godišnje financijske izvještaje FINA-i) u Hrvatskoj je 2023. zapošljavao oko 85 tisuća ljudi i stvarao 3,1 milijardu eura novostvorene vrijednosti uz EBITDA maržu od 17,6%. Inkorporirana industrija (bez obrta koji ne podnose GFI FINA-i) je oko tri puta veći sektor od inkorporiranog segmenta turizma i ugostiteljstva (bez obrta, samozaposlenih i “iznajmljivača”). U prerađivačkom segmentu samo farmaceutska industrija ima veću maržu od turizma; treba li onda čuditi da je hrvatski turizam atraktivan i privlačan za ulaganja? S oko 36 tisuća nove vrijednosti po zaposlenom i očito veliku rupu na tržištu (veća potražnja za hotelskim smještajem od ponude što se očituje rastom relativne cijene hotelskog smještaja), inkorporirani turizam je produktivniji od najveće, prehrambene industrije, i blizu je druge najveće – proizvodnje gotovih metalnih proizvoda, osim strojeva i opreme. To je posve suptorno u odnosu na uobičajenu zabludu (još jedna zabluda) da je turizam “niskoakumulativan” i “nestabilan” za razliku od insturije.
Država će najbolje pomoći industrijskom razvoju kao omogućitelj. Što to konkretno znači? Moderan industrijski razvoj je toliko sofisticiran da jako zavisi o okolišnim čimbenicima. Prvi i najvažniji „input“ su ljudi. Točnije, njihova znanja. Javni sektor ne zna mnogo (bolje reći; ne zna ništa) o specifičnim znanjima koja su u ovom trenutku potrebna HS Produktu, Podravci, Plivi, Končaru i drugim industrijskim poduzećima čiji se proizvodi natječu na međunarodnom tržištu. Bez obzira na to, javni sektor itekako može i treba brinuti da kroz obrazovni sustav obrazuje ljude koji su sposobni za daljnje brzo, cjeloživotno učenje (i odučavanje onoga što su ranije krivo naučili – danas to postaje sve važnija vještina). Pri tome treba osluškivati generalni smjer potražnje za radom, osobito onim visokoobrazovanim, i prema tome određivati upisne kvote. No, to je banalno za reći; generalno, ključ je u afirmaciji obrazovanja i u obrazovanju ljudi sposobnih za trajno obrazovanje – brzo usvajanje novih znanja i funkcioniranje u timovima koji rješavaju složene zadatke. Moderno obrazovanje od dječjeg vrtića nadalje majka je svih reformi i ključna zadaća države.
Drugo, industrija konzumira prostor i infrastrukturu. Pogoni troše prostor, bez obzira naseljavaju li ih strojevi ili ljudi. (To jest, bez obzira na njihov omjer u pogonima; strojevi su bolje rješenje za prostor jer ne putuju na posao i ne trebaju parking.). Lokalni prostorni planovi i moderno opremljene poslovne zone s dostupnim infrastrukturnim priključcima su core business lokalne administracije i bitan faktor gospodarskog uspjeha nekog grada ili općine. Veza za središnjom vlašću u prostorno-infrastrukturnom smislu počinje tamo gdje počinju pitanja transmisije energije do pogona, a transport iz poslovnih zona priključuje se na glavne infrastrukturne prometne pravce – cestovne, željezničke i zračne (cargo). Dobra je vijest da ćemo narednih godina „utući“ šest milijardi eura u željeznice jer koliko dobro stojimo s autocestama (rudimentarni model naplate cestarine pritom ne računam), toliko loše stojimo sa željeznicom. A mnoga industrijska dobra trebaju taj tip prijevoza da bi se proizvodila u nekoj točci u prostoru.
Treće, poslovna klima odnosno investicijska atraktivnost; u dijelu digitalizacije administracije vide se prvi pomaci, ali sve se odvija presporo. Hrvatska nije visoko na mapama investicijske privlačnosti, što je primarna odgovornost vlasti. U Bijeloj knjizi 2024. nacrtani su neki pravci za politike i mjere kako se poboljšati u tom segmentu.
Tri politike uzete zajedno omogućit će bržu industrijsku transformaciju. Premda će udjel industrije u BDP-u dugoročno i dalje padati, rast produktivnosti koji stoji iza tog procesa odredit će hoće li Hrvatska u narednih 10 godina „zaglaviti“ na oko 80 ili u najboljem slučaju oko 85% europskog prosjeka mjerenog realnim BDP-om po stanovniku, ili će se nastaviti približavati prosječnoj razini socio-ekonomskog razvitka Europske unije. Odgovor na to pitanje ne možemo znati, ali za početak možemo znati da Hrvatska nije zemlja koja bi se urušila da nije sunca i mora jer navodno ništa ne proizvodi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....