Danas, na proslavi svetkovine Majke Božje od Kamenitih vrata, čijoj je zaštiti prije trideset tri godine kardinal Franjo Kuharić povjerio grad Zagreb, imam čast i zadovoljstvo priopćiti vam radosnu vijest.
Nakon što smo zatražili od Dikasterija za kauze svetaca informacije o tome postoji li bilo kakva prepreka od strane Svete Stolice za proces beatifikacije i kanonizacije kardinala Franje Kuharića, spomenuti Dikasterij nam je ovih dana odgovorio da nakon poduzetih izvida s obzirom na Svetu Stolicu nema nikakvih prepreka za pokretanje kauze za beatifikaciju i kanonizaciju Sluge Božjega kardinala Franje Kuharića.
Postulator čeka odluku
Ovim je riječima zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, na početku mise u čast Majke Božje od Kamenitih vrata, objavio novosti glede postupka koji je započeo deset godina nakon Kuharićeve smrti, točnije 2012. godine.
U međuvremenu, na scenu je stupilo otezanje s početkom kauze za beatifikaciju kardinala Franje Kuharića, a u pozadini se skriva tzv. invidia clericalis, odnosno, jal i ljubomora u kleričkim krugovima na njegovu omiljenost među ljudima. Jer, Kuharić je u svoje vrijeme bio duhovna vertikala baš kao i kardinal Alojzije Stepinac, a Kuharićeva je uloga nezaobilazna i u procesima stvaranja samostalne Republike Hrvatske kad je bio moralna potpora prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu.
"Dok je kanonizacija blaženog kardinala Alojzija Stepinca zapela u Vatikanu, jednako tako zapela je beatifikacija Sluge Božjega kardinala Franje Kuharića na zagrebačkom Kaptolu", tako je lani pisao kolega Darko Pavičić u Večernjem listu. Naime, prije 12 godina, na desetu obljetnicu smrti voljenoga kardinala Franje Kuharića, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić objavio je kako su se stekli uvjeti za početak procesa beatifikacije kardinala Kuharića. I tu je sve stalo. Odnosno, godinama se ništa nije znalo dokle je taj proces došao i je li uopće započeo i pokrenuo se od te izgovorene inicijative na desetu obljetnicu Kuharićeve smrti.
Postulatorom kauze imenovan je postulator Stepinčevih kauza za proglašenje blaženim i svetim mons. dr. Juraj Batelja, poznat kao iznimno vrijedan i uporan istražitelj. Međutim, prije pet godina upravo je mons. Batelja u "Glasniku - godišnjaku postulature bl. Alojzije Stepinac", koji izvještava o detaljima Stepinčeve kauze, napisao i ovo o novoj kauzi kardinala Franje Kuharića:
"Nakon što sam primio dekret zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića o imenovanju za postulatora u kanonskom postupku proglašenja svetim zagrebačkog nadbiskupa kardinala Kuharića, nakon provjere spisa koji su mi bili dostupni, posebnim pismom zatražio sam od njega da pokrene spomenuti kanonski postupak.
Odluku zagrebačkog nadbiskupa o provedbi postupka za proglašenje svetim kardinala Kuharića postulator još uvijek iščekuje".
Što se zapravo dogodilo? Po svemu sudeći se kardinal Bozanić našao na brisanom prostoru nakon što je papa Frane pod utjecajem SPC-a i tadašnjeg patrijarha Ireneja, odlučio zaustaviti postupak Stepinčeve kanonizacije vjerojatno radi ekumenskih razloga, odnosno, približavanja Vatikana SPC-u i posredno Ruskoj pravoslavnoj crkvi.
Papa je osnovao i Mješovitu komisiju Hrvatske biskupske konferencije i Srpske pravoslavne crkve o ulozi hrvatskog nadbiskupa Alojzija Stepinca prije, za vrijeme i poslije drugoga svjetskog rata, koja se usuglasila da se nije složila o tome. Odnosno, srpska strana nije ničim potkrijepila optužbe koje se podmeću Stepincu a koje su plod komunističke i velikosrpske propagande radi koje je Stepinac poslije Drugog svjetskog rata bio nepravdeno osuđen na namještenom sudskom postupku.
Franić skinuo pektoral
Kardinal Bozanić očito nije imao petlje ovoreno reći papi Frani o čemu se radi u Stepinčevoj kauzi, već je, po svome dobrom običaju kad zagusti zabio glavu u pijesak. Istovremeno, kako se ne bi možda dogodilo da primjerice Kuharić pretekne Stepinca, ili možda blaženi Ivan Merz za čije je novo čudo po njegovu zagovoru Bozanić znao, nije se baš previše trudio oko drugih kauza koje su pokrenute ili se vode u zagrebačkoj nadbiskupiji.
Jednom sam bio napisao, a sad ću Bozanića podsjetiti ponovno: kad se 1969. godine u Vatikanu odlučivalo o tome hoće li sjedište dalmatinske crkvene pokrajine, odnosno metropolije biti u Splitu ili u Zadru, biskup Frane Franić izborio se za hitnu audijenciju kod pape Pavla VI. te mu rekao da će uvažiti svako njegovo mišljenje, no, ukoliko se odluči za Zadar on mu stavlja prsni biskupski križ na stol uz napomenu da u tom slučaju ima njegovu ostavku i da se više ne vraća u Splitsko-makarsku biskupiju.
No, za to treba imati petlje. U mnogim slučajevima naši pastiri u vrijeme komunizma znali su iskazivati hrabrost, od Stepinca, preko Franića, Kuharića i mnogih drugih, o čemu sam često pisao kad se dogodila smjena hrvatskih biskupa, a generacija predvođena Bozanićem, Barišićem i inim prelatima, ruku na srce, nije u mnogu čemu bila dorasla svojim predšasnicima. Sad su eto, u mirovini. Sjećam se kako mi je Bozanić jednom pola sata žustro prigovarao radi jedne kolumne u kojoj sam hvalio njegova prethodnika i njegovu generaciju biskupa.
Zato petlje imaju promatrači s ljevice, koji se tobože zgražaju koliko je malo pažnje izazvala vijest da je Sveta Stolica odobrila pokretanje procesa za beatifikaciju Sluge Božjega kardinala Franje Kuharića, dugogodišnjeg zagrebačkog nadbiskupa, omiljenog među hrvatskim vjernicima, koji je učinio strahovito mnogo za Katoličku crkvu u Hrvatskoj. S obzirom na sve što je napravio, očekivao bi se puno veći ushit zbog Kuharićeve beatifikacije, ali to je izostalo.
Kuharić se ne marginalizira
I onda konstatiraju kako je to prava šteta jer Franjo Kuharić je za katoličanstvo u Hrvatskoj napravio puno više nego Alojzije Stepinac, pa ipak, u Hrvatskoj se kanonizacija ovog drugog doživljava kao nacionalni interes dok se Kuharića sustavno marginalizira. Makar bi bilo ispravno da je obratno jer Kuharić, iako osvjedočeni hrvatski domoljub, nepokolebljivo privržen hrvatskoj neovisnosti - javno se protivio zločinima i devijacijama koje su se činile pod krinkom obrane Hrvatske.
Čovjek se sad pita u čijem interesu ovako pišu?! Kod nas se u komunizmu Crkva godinama nazivala Stepinčeva jer je on svojom odvažnošću i vjerodostojnošću bio postojani svjedok vjernosti Kristu, Crkvi i Papi. Nije se htio na Titovo traženje odcijepiti od Rima i stvoriti Hrvatsku katoličku ckrvu, zato je i bio osuđen.
Dok je bio zagrebački nadbiskup spašavao je u vrijeme NDH sve one koji su bili progonjeni, poput djece s Kozare, mnogim Židovima je pomogao da izbjegnu deportacije, od svojih svećenika je tražio da Srbe pravoslavce formalno privremeno prime u Katoličku crkvu kako bi im time spasili živote.
Zanimljivo je kako sad mnogi s lijevog spektra imaju razumijevanja za kardinala Kuharića a dok je bio živ i nisu se baš tako divili njegovom liku i djelu.
Koncem devedesetih u Splitu jedan "crveni fratar", fra Marko Oršolić iz Bosne Srebrene zvao je našu redakciju i obavijestio kako ima jednu tribinu u Splitu, a tadašnja glavna urednica poslala je mene da izvjestim o tome.
Kad sam došao na tribinu, onda sam vidio samo lijeve intelektualce i aktiviste, kojima je Oršolić begenavao, osobito govoreći protiv Crkve kojoj i sam pripada i njezinoj ulozi u vrijeme Domovinskog rata. Nisam mogao vjerovati što je taj čovjek zastupao i kako je govorio o biskupima.
Odlučio sam se uključiti u raspravu i rekao kako to baš i nije tako, da sam i osobno svjedok kad sam dan poslije Oluje bio u Kninu i sureo šibenskog biskupa Srećka Badurinu koji je išao prosvjedovati kod civilnih vlasti zbog ekscesa na oslobođenim teritorijima.
U to je skočilo nekoliko njih odobravajući Badurinin postupak no istovremeno žestoko napadajući kardinala Kuharića da se on nije tako ponašao. Podsjetio sam ih kako je Kuharić govorio ako protivnik meni ubije majku ili brata, ja njemu neću, ako neprijatelj moju kuću spali, ja njegovu neću... No, oni su se što sam ja više branio Kuharića, žešće pjenili. Shvatio sam da je to društvo najbolje napustiti.
Čudo po zagovoru Stepinca
Zato molim dežurne dušobrižnike izvan crkvenih redova, ne brinite se za to što će biti s Kuharićem. Ukoliko se dokažu kreposti savršenstva i svetačkog života, kauza će pozitivno završiti. No, zato treba još jako dugo vremena, proces istraživanja u kauzi ponajprije na biskupijskoj razini zahtjevan je jer u njemu treba teološki valorizirati pisanu ostavštinu, proučiti arhivske spise, saslušati svjedoke, objektivno utvrditi sve činjenice koje idu u korist potencijalnoga budućega blaženika i sveca Katoličke Crkve, kao i one koje priječe taj put.
Zadaća teološke komisije je istražiti sve objavljene spise te vidjeti ima li u njima nešto što bi bilo protivno vjeri ili ćudorednomu ponašanju, a povijesna komisija ispituje sve ono što nije objavljeno, što se nalazi u arhivima, poput pisama, dnevnika i drugih zapisa u crkvenim, biskupijskim, župnim, državnim, školskim ili nekim drugim arhivima.
Čudo po zagovoru kandidata za oltar dolazi na kraju kao kruna postupka. Biskupijski dio kauze može potrajati godinama. A tek onda slijedi rimska faza postupka, ispitivanje čuda po zagovoru sluge Božjega te na kraju proglašenje blaženikom ili svecem.
I ako se mene pita, moje je mišljenje da će se ipak prije dogoditi Stepinčeva kanonizacija nego Kuharićeva beatifikacija, tim više jer postoji i čudo koje se dogodilo po blaženikovom zagovoru a odobreno je od Dikasterija za kauze svetaca. Vjerojatno s novim pontifikatom Stepinac postaje svetac.