Tužna ispovijest umirovljene Splićanke: Jednog sina sam pokopala, a drugi mi je teško bolestan, pije i razbija sve po kući. Kad bi mi neko poklonija krevet i ormar, spasija bi me...

Da je život samo malo humanije posložio karte, Splićanka u ranim sedamdesetima dostojanstveno bi provodila umirovljeničke dane.

Protagonistica ove priče, naime, prosječna je žena koja je čestito "otukla" radni vijek u jednom posrnulom splitskom poduzeću, u njemu sa srednjom stručnom spremom zaradila invalidsku penziju koja bi joj dostajala za skroman, ali pristojan život, a ima i stanarsko pravo u malenom stanu na periferiji grada pa ne mora plaćati podstanarinu ni stambeni kredit.

Unatoč činjenici da ju je suprug ("Bog mu dao zdravlja") odavno ostavio s njihovim sinom, tada tinejdžerom u osjetljivim godinama, i zasnovao obitelj u drugom gradu zaboravivši na njih, ona bi svejedno danas, dvadesetak godina nakon toga, mogla normalno živjeti.

Unatoč još jednoj tragediji, ljut...