U crnom Pavlekovu notesu nema samo mame Kostelić; novac se dijelio šakom i kapom, popis je gadljiv

Ostavki još uvijek nema. Zlatko Mateša se i dalje pravi blesav. O kriminalu u Hrvatskom skijaškom savezu on ne zna ništa. Baš kao ni ministar turizma i sporta Tonči Glavina. On je samo davao novac. I nije imao pojma tko ga i kako troši.

Nakon što je javnost, zahvaljujući kolegama s Indexa, napokon saznala imena ljudi koji su trebali dobiti novac iz crne vreće Vedrana Pavleka, dojučerašnjeg direktora u Hrvatskom skijaškom savezu, a današnjeg bjegunca od hrvatskog pravosuđa, nitko se od odgovornih niti zasramio nije, a kamoli da iziđe pred građane i obznani da zauvijek napušta sve funkcije koje su mu, bez da je to ičim izazvao, osim članstvom u stožernoj hrvatskoj stranci, dane.

A gdje je Marica?

Godinama smo slušali bajke o “svetoj obitelji”, o mukotrpnom putu od dalekih glečera do kristalnih globusa, o vizionarima koji su od brdašca iznad Zagreba napravili mitsko svetište svjetskog skijanja, o laufima i šlaufima. A dok su naivci cupkali uz stazu s hladnim hrenovkama u rukama, u pozadini se odvijao crveni spust bez kočnica, direktno u crne fondove.

U crnom Pavlekovu notesu samo Marica Kostelić nedostaje, dok su se Ante, Ivica i Janica – da i kraljica osobno, nekoć državna tajnica koja je, čitali smo, svojedobno bila utučena uvredama koje su joj uputili navijači Hajduka – uredno našli visoko gore na popisu za zaslužene isplate. U kešu, naravno.

Simboli odricanja zasad šute. Ne objašnjavaju otkud oni na Pavlekovoj isplatnoj listi. Ni koliko su dosad dobili. I zašto. A voljeli bismo čuti i je li im neugodno. I boje li se, možda, nečeg goreg. Recimo, života iza rešetaka. Ili guljenja krumpira u pučkoj kuhinji. Tako je, uostalom, sve i počelo. Gnothi Seauton.      

Godinama traje kriminal u Hrvatskom skijaškom savezu, milijuni su isplaćeni direktno na zlatne ruke zaslužnih hrvatskih obitelji, očito puno više od “otkrivenih” 39 milijuna eura, a da nikome još uvijek ne pada na pamet otići.

Zlatko Mateša tvrdi da nije kriv, on je tu samo volonter od stoljeća sedmog, Tonči Glavina je, veli, došao jučer, a to što su prljavi Pavlekov novac, ako je vjerovati pronađenom popisu, dobivali i najviši dužnosnici Hrvatskog olimpijskog odbora, glavni tajnik Siniša Krajač i direktor ureda olimpijskog programa Damir Šegota, kao i njegov i istoimeni sin, nije razlog da osjete iti zrnce vlastite odgovornosti.

Čak ni činjenica što je Šegota, koji HOO-om vedri i oblači od 2003. godine, i vlastitog sina uključio u ovu bogatu razdiobu, Mateši i Glavini nije bila poznata, niti im je, očito, sporna.

Oni su samo davali novac. Kao što su ga davale državne firme. HEP, Hrvatska pošta, Janaf... Tko god i koliko god zatreba. Jer hrvatski sportaši su, poznato je, lučonoše, promicatelji svega dobrog i vrijednog što ova zemlja ima. Bez njih bismo bili nacija bez heroja. Mali i nebitni.

Luka Modrić, na primjer. Zamislite samo na što bi Hrvatska sličila bez Luke Modrića. Čovjeka koji je nekažnjeno, dijeleći s najgorom mafijom tuđi novac, lagao na sudu. Ili bez Janice Kostelić, koja se i 19 godina nakon što se oprostila od aktivnog skijanja nalazi na popisu za isplatu ilegalnih “donacija”.

Mili za rođendan

Ili bez Ivana Blažička, koji je osramoćen otišao s Hrvatske televizije nakon što je otkriveno da je muljao, varao i lagao radeći istodobno za konkurenciju. Umjesto da nakon toga bude prezren i odbačen, on je avancirao do te mjere da je, surađujući sa sponzorima lige, postao najjači logistički čovjek hrvatskog nogometa.

A očito i skijanja. Lukrativnog sporta u koji je ugurao i svoju ljupku prijateljicu Milu Horvat. Još jednu bivšu HTV-ovu “zvijezdu”, koja je svojedobno bila i na platnom popisu neprežaljenog zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića.

Baš bi bilo lijepo čuti je li Mila i Pavleka pitala “koliki mi je rođendanski budžet?”, i je li je on, kao osvjedočeni ljubitelj ekskluzivnog asesoara, nagovarao da se počasti u Louis Vuittonu.

Čuvari plamena      

U Hrvatskom skijaškom savezu godinama se skijalo na crnim stazama, a novac se, kažu istražitelji, šakom i kapom dijelio svima. Podjednako onima koji su o tom savezu trebali izvještavati, kao i onima koji su ga trebali nadzirati ili mu biti moralni stupovi.

A šlag na ovoj višeslojnoj torti su, naravno, vodeći ljudi Hrvatskog olimpijskog odbora. Čuvari olimpijskog plamena. Umjesto da brinu kamo odlaze milijuni iz državnog proračuna, oni su, čini se, držali vreću dok se punila “crnim” viškovima. O čemu Mateša i Glavina pojma nemaju. Jer, zašto bi i imali pojma. Oni su imali važnijeg posla.

Dok se djeca u provinciji desetljećima bore za termin u dvorani koja prokišnjava, dok većina djece u Dalmaciji ne zna ni što je strunjača, a kamoli da je ikada uživo vidjela tartansku stazu, konja s hvataljkama ili 50-metarski bazen, Mateša je, pokriven dekicom debljom od vlastite kože, na vrhu brda što ga Hrvati planinom prozvaše, s ministrima pio šampanjac.

“Snježna kraljica”, to nakaradno natjecanje kojim su mateše, blažičci, glavine, pavleci i kostelići godinama maltretirali naciju, pokazala se kao najbolja dijagnoza društva u kojem je obraz postao najjeftinija roba, a “crni novac” jedina valuta koja se stvarno cijeni.