Evo već tridesetak godina izlazim na izbore s gropom u želucu. Nije to sasvim neugodan osjećaj, ima i barem jednu dobru stranu.
Vraća me u mladost, u vrijeme dok sam pohađao školu, odnosno fakultet. Kao i svi kampanjci, na testove sam dolazio u najboljem slučaju poluspreman, obuzet strepnjom da će se i ta mršava polovica moga znanja istopiti kad sjednem u klupu. A kad bih se suočio s pitanjem koje nudi nekoliko varijanti odgovora, dugo bih i besplodno mozgao, kao oni kandidati u "Milijunašu", koji bez kraja i konca bulje u displej pred sobom, da bi na koncu promucali onu čuvenu očajničku rečenicu: "Nešto me vuče na be."
Tako se osjećam svaki put kad u dječjem vrtiću u blizini zgrade u kojoj živim sjednem na patuljastu stolicu i zaklonjen paravanom dugo proučavam izborni l...