Kako je Primorac propustio volej za zgoditak i izgubio na svim stranama: sve je krenulo od jedne banalne fotografije...

Ništa ne opisuje bolje pretjeranu podijeljenost hrvatskog društva, ali podjelu u kojoj nitko niti ne želi saslušati drugu strane, one koji drukčije razmišljaju, od reakcija na jednu doista običnu, bezazlenu, fotografiju. Na njoj su Dragan Primorac i Stipe Mesić, potonji sjedi u kolicima nakon što je u jednoj klinici obavio operaciju noge.

Komentatori, političari, oni s desne strane političkog spektra tu su fotografiju iskoristili kao krunski dokaz da je Primorac lažni kandidat HDZ-a, uz zgražanje što se uopće fotografirao s čovjekom kojem su pripisali sve moguće što su mogli smisliti, od protuhrvatske rabote, pa do rasturanja Tuđmanove ostavštine. Ovi s lijeve strane spektra, iako dosta tiše, tvrde kako Mesiću nešto takvo nije trebalo, jer što se ima uslikavati s HDZ-ovim kandidatom i tako poslati poruku da tobože podržava njegovu kandidaturu. I jednima i drugima zajednički je stav – njih dvojica niti u kojem slučaju nisu trebali, ne samo se fotografirati zajedno, već uopće i komunicirati. Što oni imaju pričati, što dalje, to bolje. A onda je na sve to stigla nemušta reakcija samog Primorca koji je taj susret uvio u komplot raznih naknadnih objašnjenja, opravdanje, te što je radio prije tog susreta, te što poslije, te s kime se još Mesić slikao... Kao da to nekoga zanima.

Stvar je vrlo jednostavna. Ni Primorac ni Mesić (koji uz to, ne zaboravimo, ima 89 godina) nisu od jučer, nije im ovo prvi, a valjda niti posljednji susret. I što bi tu trebalo biti sporno?

Da Primorac uz sebe ima izvrsnog PR stručnjaka i ovaj bi susret iskoristio da se pokaže kao osoba koja se ne boji ni poteza ni stava, i nema razloga skrivati se od bilo čega i od bilo koga, a posebice primitivnih komentatora s društvenih mreža. Njegov je odgovor trebao izgledati otprilike ovako: Da, susreo sam se s gospodinom Mesićem, i time iskazao poštovanje prema osobi koja je bila dva uzastopna mandata (jedina uz Franju Tuđmana) predsjednikom ove države.

Time sam iskazao poštovanje prema njemu ali i prema funkciji predsjednika, za koju se i sam natječem, ali sam iskazao i poštovanje prema svim građanima koji su ga u dva navrata i birali.

Uz to, onda bi išla i priča da je riječ o čovjeku koji je u 89. godini života upravo došao s operacijskog stola, i zaželio je zajedničku fotografiju s predsjedničkim kandidatom. Pa sad, tko god se želi žestiti na takvu činjenicu, neka to slobodno radi.

To bi bio primjeren odgovor, poruka zbog koje bi Primorac više dobio nego izgubio. Ovako je izgubio na svim stranama.

I to bi bila vrlo važna poruka – a to je da se institucije, koje su ionako krhke kod nas, treba poštovati, pogotovo kad su političari u pitanju. A mi u Hrvatskoj upravo imamo situaciju da se političari, koji su prvi pozvani na to, ponašaju upravo suprotno, da iskazuju nepoštovanje prema institucijama koje bi morali štititi. Tako imamo Zorana Milanovića koji je jedan dan predsjednik, drugi je dan premijerski kandidat, a treći je dan ponovo predsjednik. O njegovim izjavama o političarima koji mi nisu pri srcu mogao bi se napisati cijeli jedan tekst...

Kao što imamo i ministre u hrvatskoj Vladi koji poručuju kako, primjerice, aktualni predsjednik za njih uopće nije predsjednik niti je dostojan njihova odgovora kada im se službeno obrati po nekom pitanju koji se tiče zajedničke nadležnosti. Na kraju priče, misle li ti isti političari da su onda i građani dužni poštovati institucije ove države. Da se oni moraju ponašati drukčije, civiliziranije. Da se zapravo oni jedini moraju ponašati kao što bi to trebalo u jednoj civiliziranoj državi i društvu.

Ovdje je doista sve naopako...