Tu se jablani uzdižu u nebesa.
Zimi goli snuju i miruju, grana sklopljenih u vis, kao ruke u molitvi. A s proljeća, živo šumi lahor kroz krošnje im i bljeska lišće, sad s lica, sad s naličja. Pa se čini da Duh puše, razbacujuć zelenkaste konfete na čitav kraj.
A dva jablana idu u jedan krov. U drvenu građu. I neće crv u grede, samo nek su suhe. Mogu tako i sto godina! Zato su ovdje jablane i sadili: što za vlastitih kuća pokrov, što za prodaju susjednim mjestima, siromašnijima vodom.
Tuga i Buga pile vode
Među jablanima, prošarali stari orasi, crnih, čvornatih grana.
Malo su kojem selu pogodili ime kao Prisoju. I malo je koje zauzelo ljepše mjesto. Na osunčanoj, južnoj strani, podno planine Tušnice. Uz obalu Buškog blata. Rekao bi čovjek - rivijera! Rekao bi, eno Šolte i...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....