Zvuči kao recept za napetost i sukobe: deseci tisuća ljudi s suprotstavljenih strana u dugotrajnom i gorkom ratu spuštaju se u malu balkansku zemlju, koja i sama ima vrlo svježa sjećanja na sukobe. No, Crna Gora je do sada uspješno upravljala priljevom. Od veljače 2022. godine, ukrajinske izbjeglice i ruski izgnanici raspršili su se diljem Europe, bježeći od rata, mobilizacije i vladavine Vladimira Putina. Više od četiri milijuna ljudi pobjeglo je iz Ukrajine u potrazi za privremenom zaštitom u Europskoj uniji - u Njemačku, Poljsku i druge zemlje. No, iako izvan EU, Crna Gora je primila više od 200.000 Ukrajinaca, čineći je zemljom s najviše ukrajinskih izbjeglica po glavi stanovnika na svijetu.
"Crnogorci su vrlo strpljivi, to su ljudi koji žele pomoći," kaže za BBC Savo Dobrović, vlasnik nekretnine u jadranskom odmaralištu Budva.
"Zapanjuju me – oni su narod s planina, ali od tog bučnog temperamenta ostala je samo želja da vas zagrle," kaže Natalya Sevets-Yermolina, koja vodi ruski kulturni centar Reforum u Budvi. Crna Gora, članica NATO-a i kandidat za članstvo u EU, nije bila bez problema. Ima značajnu populaciju etničkih Srba, od kojih mnogi gaje proruske simpatije, a prije dvije godine protjerano je šest ruskih diplomata zbog sumnje na špijunažu. No, Crna Gora je dobila pohvale zbog svog odgovora na izbjegličku krizu - posebno zbog odluke da Ukrajincima dodijeli status privremene zaštite, koji je sada produžen do ožujka 2025. Najnoviji podaci iz rujna prošle godine pokazuju da je više od 10.000 ljudi dobilo ovu zaštitu, a UN navodi da je 62.000 Ukrajinaca do tada registriralo neki oblik pravnog statusa. To je gotovo 10% stanovništva Crne Gore. Tisuće drugih stigle su iz Rusije ili Bjelorusije. Za sve te grupe Crna Gora je privlačna zbog režima bez viza, sličnog jezika, zajedničke religije i vlade koja se naginje prema Zapadu. No, ta dobrodošlica ne uvijek podrazumijeva i dobru kvalitetu života.
Iako ima mnogo poslova za imigrante u primorskim područjima, oni su često sezonski i slabo plaćeni. Bolje kvalitetni, profesionalni poslovi teže su dostupni. Oni sretniji uspjeli su zadržati poslove koje su imali kod kuće, radeći na daljinu. Još jedan problem je gotovo nemoguće dobivanje državljanstva, što predstavlja poteškoću za one koji, iz bilo kojeg razloga, ne mogu obnoviti svoje putovnice. Ruska prisutnost u Crnoj Gori već godinama je jaka, a zemlja ima, možda neopravdano, reputaciju igrališta za vrlo bogate. Mnogi Rusi i Ukrajinci posjeduju nekretnine ili imaju obiteljske veze, ali postoji i velik broj onih koji su ovdje završili gotovo slučajno, osjećajući se potpuno izgubljeno. Za njih je osnovano neprofitno sklonište "Pristanište" sa sjedištem u Budvi, a koje pruža najugroženijim pridošlicama sigurno mjesto i toplu dobrodošlicu na dva tjedna dok se ne snađu. Tamo dobivaju pomoć s dokumentacijom, pronalaženjem poslova i stanova, a Ukrajinci mogu doći na dva tjedna kao "odmor" od rata.
Valentina Ostroglyad, 60, došla je ovdje s kćeri prije godinu dana iz Zaporižja, regionalnog glavnog grada na jugoistoku Ukrajine koji je pod stalnim, smrtonosnim ruskim bombardiranjem. "Kad sam prvi put stigla u Crnu Goru, nisam mogla podnijeti vatromet, pa čak ni padanje krova – povezivala sam to s eksplozijama," rekla je. Sada radi kao učiteljica likovne umjetnosti i uživa u svojoj novoj zemlji: "Danas sam otišla do izvora, divila se planinama i moru. Ljudi su vrlo ljubazni." Stalna strahota rata osigurava da Ukrajinci i dalje dolaze, više ne mogu izdržati bol i patnju kod kuće.
Sasha Borkov, vozač iz Harkiva, bio je razdvojen od svoje supruge i šestero djece, u dobi od četiri do šesnaest godina, kad su napustili Ukrajinu krajem kolovoza. Njega su vratili na poljskoj granici – ranije je odslužio zatvorsku kaznu u Mađarskoj zbog krijumčarenja neregularnih migranata i zabranjen mu je ulazak u EU. Njegova obitelj je nastavila put u Njemačku, dok je on, nakon nekoliko napetih dana putovanja Europom, konačno uspio stići u Crnu Goru. Vidno pod stresom i iscrpljen, opisao je kako ih je rat na kraju natjerao da napuste dom.
"Kad svaki dan vidite i čujete kako se kuće ruše, kako ljudi ginu, to je nemoguće opisati," rekao je. "Naš stan nije oštećen, ali prozori su razbijeni, a bombe sve bliže i bliže." Borkov je rekao da je razmišljao o mogućnosti odlaska u Crnu Goru od početka rata: "Pristanište me primilo, dali su mi hranu i piće, mjesto za boravak. Odmorio sam se, a zatim počeo tražiti posao." Već ga je i pronašao, a njegova obitelj uskoro će mu se pridružiti. Podnio je zahtjev za privremenu zaštitu i traži mjesto u ukrajinskom izbjegličkom centru.
Na drugom mjestu u Budvi, Yuliya Matsuy osnovala je dječji centar za Ukrajince gdje mogu pohađati lekcije iz povijesti, engleskog, matematike i umjetnosti – ili se jednostavno baviti plesom, pjevanjem i gledanjem filmova. "Mnogi su bili traumatizirani ratom, kaže ona: "Nisu ih zanimale ni planine ni more, nisu htjeli ništa. Ali kad su počeli komunicirati, njihove su oči zasjale. Osmijesi i emocije te djece nešto su što je nemoguće opisati. Tek tada smo shvatili da radimo pravu stvar", kazala je. Sada su se većina njih smirila. Mlađa djeca su naučila crnogorski i sada pohađaju lokalne škole, dok starija nastavljaju školovanje na daljinu u ukrajinskim školama.
U drugim dijelovima Europe povremeno je bilo napetosti između Ukrajinaca i Rusa. Na početku rata, Njemačka je zabilježila porast napada na obje strane. Međutim, u Crnoj Gori toga za sada gotovo da nije bilo. Osjeća se duh tolerancije, a "Pristanište" i njegovi volonteri odigrali su važnu ulogu u njegovom promicanju.
Borkov razlikuje Ruse koje je upoznao u Budvi od onih koji ratuju u Ukrajini.
"Ljudi ovdje pokušavaju pomoći, ne rade ništa protiv naše zemlje, protiv nas, protiv moje djece, Za razliku od onih koji pucaju i uništavaju naše kuće, govoreći da nas oslobađaju", zaključio je.
Prijateljstva su se razvila među volonterima i stanovnicima, ali i među samim stanovnicima, a jedan rusko-ukrajinski par koji je živio u "Pristaništu" nedavno se vjenčao.
Empatija je ključna. Nedavno predavanje novinarke Olhe Musafirove iz Kijeva o njenom radu, održano na ukrajinskom u Budvi, rasplakalo je Ruse u publici, zgrožene djelovanjem svoje zemlje.