Mnogi od nas imaju familiju u dijaspori i svaka čast onima koji ne zabadaju nos u tuđe financije. Ovo nije priča o takvima, nažalost. Koliko god da radim, budem zauzeta, imam obaveza - nikad ne radim kao moja familija preko, a evo kako to znam.
Odrasla sam uz te priče: "Tamo je drugačije, tamo nema života kao ovdje, ali šta ćeš financijska stabilnost ima svoje čari". I naravno da ima, radi se i želim vam da baš imate para, ali istina je i da se živi od vikenda do vikenda, od godišnjeg odmora do godišnjeg odmora, a mi se ovde "provodimo i sjedimo po kafićima", piše žena.blic.rs.
Da, da, svima nam je dobro poznat ovaj narativ.
"Niko nema pare, a samo sjedite po kafićima"
Tko nije čuo preko, kapitalizam je odavno stigao u Srbiju. Da, da, dobro ste pročitali.
I mi radimo svaki dan, vikendima također, a pošto neki, kao ja, živimo u Beogradu nije kao da nam ostaje mnogo od dana nakon posla.
Nema metroa kao u Njemačkoj, ne piše točna minutaža kada pristiže bus kao u Beču, nego stanemo, pomolimo se Svevišnjem i čekamo autobus za posao po 20 minuta (ako ne i više kada nas sve po tko zna koji put iznenadi kiša). Nakon toga slijedi ono što se u narodu kaže "klaj, klaj" uz simfoniju auspuha i vrata koja klaparaju, pa nastavljamo dalje s molitvom da se slučajno ne napravi neki zastoj ili ne desi neki sudar. Ne samo zato što želimo svima dobro zdravlje, nego zato što na posao želimo da stignemo za manje od sat vremena.
Tko živi u gradu, a radi na Novom Beogradu, zna one muke sa Gazele ili Brankovog, a mojim supatnicima iz favele Jerković želim svu sreću kroz Marinkovu baru.
Elem, kapitalizam nas sve jede, osam sati rada pretvara se u minimum 10 s putovanjem, ali ono što Srbi rade nakon posla, a što obožavam kod našeg naroda - odu na piće.
Možda je za obiteljske ljude malo drugačija situacija, ali znam dosta obiteljskih ljudi i vjerujte vi meni, i oni se mnogi druže nakon svog korporativnog ropstva. A o mojim Laćarcima da ne pričam - nakon posla mnogi rade i dvorištu, bilo da drže stoku ili da idu u baštu ili na njivu, a pazite šta rade posle - druže se.
Kako čujem, tako je i u ostalim dijelovima Srbije.
Mnogi kažu da je što se toga tiče, Beograd možda i najgori jer ti jede vrijeme, spontanost postaje sve teža za ostvariti je, ali dovoljno dugo sam ovde da mogu slobodno kazati - to nas ne spriječava da se družimo.
"Sve se nema, a tri auta imate u dvorištu"
...rečenica na koju sam ostala bez teksta.
Ali da, izgovorena mi je u facu.
Hajde malo da elaboriram. Otac mi je kamenorezac, i ima svoj auto za teren, a koristi se i za sve ostalo uglavnom. Brat, koji također radi, je mlad, lijep 25-godišnjak i mislim da je sasvim korektno da bude mobilan, da može otići i vratiti se kada hoće i gdje god hoće, a da ne zavisi od bilo koga, i na kraju krajeva, ekipa iz dijaspore ne plaća to gorivo, nego on. A ja? Pa ja vozim svog Stila sa stilom - i iako je jeftiniji od mog telefona, obožavam ga do imbecilnosti.
Nakon što sam objasnila sve, to je žrtva koju smo voljni da prihvatimo. Neću sigurno trčati iz Beograda u moj Srem svaki put kada želim pobjeći na vikend, a s obzirom na to da mi je skoro 30 godina u guzici (djeluje mi strašno, sori), valjda je red da mogu autom otići kod mame na kuhano.
Znači, radim za svoju platu, u ovoj ekonomiji svi znamo šta to zapravo znači, ali prednost dajem vikend begovima, slobodi da odem s psom na Adu bez da putujem do iste dva sata autobusom i realno - to je moje pravo!
Ne zavlačim se u stan vikendima i ne čamim, da bih otišla na all-inclusive godišnji odmor (ne prozivam, samo nije moj prioritet), niti idem dva puta godišnje kod kozmetičara-frizera-zubara-masera ili u najskuplje klubove u neku jeftiniju zemlju u inozemstvu. Mi to, skoro, sve radimo - I PLAĆAMO - ovdje, također. I to od manjih plata.
Ali se družimo, ponavljam. Paru dajemo na tračak hedonizma koji nam je ostao na ovom klimavom Balkanu i ne dijelimo račune na kraju, nego uglavnom slijedi svađa uz ono svima dobro poznato "NEKA, JA ĆU", makar imali platu od 40.000 dinara.
I evo je poruka: Ne gledajte u tuđi tanjur. Znamo, život nije fer, u našoj zemlji se teško živi, ali vjerujte mi da propustimo te dvije kave ili piva tjedno sa drugarima nas neće izvaditi iz bule, kao ni vas, dragi gastarbajteri.
Kao što ni ja ne računam koliko košta novi auto na svake četiri godine (ili još gore rent a car kad se dolazi u svoju rodnu grudu), niti gledam koliko vam koštaju ti aranžmani, jer bože moj, i treba ulagati kad imaš. S druge strane, nemojte ni vi gledatti što u dvorištu imamo tri PUNOLJETNA auta.
Hoću i četvrti auto
I da, treba nam četvrti, jer je red da se i moji roditelji koji cijeli život rade kao konji - voze u nečemu normalnom i da ne razmišljaju da li će im kamena prašina iz radionice ostati na lijepoj odjeći kada se spreme da idu u grad. (Iako to njih ni ne zanima, ozbiljni su carevi kažem vam).
Nadam se da nas kapitalizam neće toliko pojesti da u šetnji pored kafića izgovorimo rečenicu: "Rade li ovi ljudi nešto?" jer brate, radimo. I to baš. Kao što radite i vi. I zaslužili smo da živimo svoje živote kako znamo i umijemo. I ŽELIMO. Makar imali drugačije prioritete. Uzdravlje!