Vijest je odjeknula poput bombe: Zelenski dolazi u Srbiju. Figurativno rečeno, mnogo je tinte u Hrvatskoj i širom Balkana proliveno da bi se objasnilo zašto je srpski predsjednik Aleksandar Vučić – odavno označen kao „Putinov čovjek” - nekidan u Beogradu ugostio predsjednika Ukrajine, koja je već četiri i pol godine žrtva ruske agresije. Zar je to pukla srpsko-ruska ljubav? Zar je Vučić odjednom postao „zapadni čovjek”?
Interesantno, najmanje se o tome pisalo u samoj Srbiji. Tamošnji provladini mediji, koji prate svaki Vučićev korak i panegirički ga uznose u politička nebesa, ovog su puta dosta šturo popratili njegovo ugošćavanje ukrajinskog čelnika. Razloge te šturosti tumačio je za Deutsche Welle (DW) srpski politolog Aleksandar Ivković:
„Vučićevo biračko tijelo većinski je proruski raspoloženo, što pokazuju sva istraživanja. S druge strane, Vučićevi protivnici uglavnom su proeuropski usmjereni jer u Europskoj uniji vide vrijednosti koje žele i u Srbiji. Predsjednik Srbije toliko je razradio medijski stroj namijenjen svojim biračima da mu gotovo ništa što učini ne može ozbiljno naštetiti kada prođe kroz obradu tih medija. Zato je posjet Zelenskoga ondje tek usputno spomenut”, rekao je Ivković.
Analiza koreografije dočeka Zelenskog ukazuje da je i službeni protokol bio ispod uobičajenih standarda kad se radi o posjetu takve razine. Na beogradskom aerodromu „Nikola Tesla” ukrajinskog predsjednika u petak navečer dočekala je tek ministrica energetike i rudarstva Dubravka Đedović Handanović. Za razliku od posjeta azerbajdžanskog predsjednika Ilhama Alijeva u veljači ili dolaska predsjednika UAE Mohameda bin Zajeda Al Nahjana prije dva tjedna, Vučić se ovaj put nije pojavio na aerodromu, iako je kasnije priredio svečanu večeru u čast Zelenskog te ga srdačno zagrlio.
800 milijuna razloga
Nadalje, zastave Ukrajine i Srbije moglo se vidjeti samo na billboardima u blizini Palače Srbije – gdje je tek sutradan Zelenskom priređen svečani doček – te u centru grada. Rutom kojom je Zelenski prolazio od zračne luke do grada zastava nije bilo, što je nestandardna praksa pri posjetima stranih državnika.
Zašto je onda Vučić pozvao Zelenskog u Beograd, ako odsustvo ceremonijalnih znakova pažnje sugerira da tom posjetu ne pridaje osobit značaj? I zašto je ukrajinski predsjednik – kojeg diljem Europe i Zapada dočekuju kao mesiju i spasitelja „slobodnog svijeta”, koji hrabrim otporom Rusima sprečava njihov prodor do Lisabona – pristao na takav tretman? Počnimo s motivacijom gosta za dolazak u Beograd.
Dva su glavna razloga zbog kojih je Zelenski rado došao kod Vučića, bez obzira na navedene protokolarne devijacije i unatoč tome što Srbija odbija uvesti sankcije Rusiji. Prvi razlog je psihološko-propagandne prirode, što je uoči posjeta za agenciju AFP potvrdio neimenovani visoki ukrajinski dužnosnik, koji je naglasio simboličku važnost dolaska Zelenskog u Srbiju, zemlju tradicionalno blisku Moskvi.
„Moramo odvojiti Srbe od Rusije”, rekao je ukrajinski dužnosnik, opisavši Zelenskijev posjet Beogradu kao „izravan šamar Rusima”.
Drugi razlog je vojnog karaktera. Nije tajna da Srbija preko posredničkih zemalja – Češke, Poljske, Bugarske i nekih afričkih država, uz asistenciju SAD-a - već dugo opskrbljuje streljivom Ukrajinu. Američki diplomat Christopher Hill, donedavni ambasador SAD-a u Srbiji, tvrdi da Srbija na taj način pomaže Ukrajini već tri godine, a Financial Times je procijenio da je tim kanalima u Ukrajinu dosad stiglo streljivo u vrijednosti oko 800 milijuna eura.
Politički bodovi
Iako je objavljeno da su glavne teme razgovora dvojice predsjednika bile gospodarska i energetska suradnja – upravo je zato, kako bi se podcrtao taj narativ, Zelenskog na aerodromu dočekala srpska ministrica energetike i rudarstva, a ne Vučić – većina analitičara drži da je ključni motiv susreta bio dogovor o nastavku vojne suradnje Beograda i Kijeva.
„Vučić bi Europskoj uniji rado pokazao da joj se približava u vanjskoj politici, ali vjerujem da je riječ o još jednoj njegovoj obmani. Njega prije svega zanima sklapanje poslova. U ovom slučaju, posebno posao proizvodnje oružja i streljiva. To je upravo ono što Zelenskom treba”, kaže za DW Peter Hurrelbrink, voditelj beogradskog ureda Zaklade Friedrich Ebert (ZFE).
Da upravo ukrajinska potreba za oružjem i spremnost Srbije da joj u tome pomogne predstavljaju glavne Vučićeve adute na Zapadu, smatra i ranije spomenuti srpski politolog Ivković:
„Neki sada kažu da Vučić susretom sa Zelenskim skuplja političke bodove. No, glavni su bodovi osvojeni još kada je prije četiri godine dogovorena ta vojna suradnja. To je Vučiću u osnovi pomoglo više od svega da održi dobre odnose sa Zapadom i izbjegne ozbiljnije kritike iz Europske unije”, kaže Ivković.
Dakako, predsjednik Srbije demantirao je navode da je sa Zelenskim razgovarao o streljivu.
„Danas nismo razgovarali ni o kakvoj vojnoj suradnji. A što će biti nakon završetka rata, to je druga stvar”, rekao je Vučić na konferenciji za novinare.
Ni od ukrajinskog predsjednika nije se mogla dobiti potvrda da su predmet razgovara bile vojne teme. Ipak, Zelenski je natuknuo da sa Srbijom razvija sve oblike suradnje koji pridonose „izdržljivosti” Ukrajine, te da je s Vučićem razgovarao i o stvarima „koje nisu za javnost”.
Balansiranje između blokova
Postoji još jedan razlog zbog kojeg je Vučić bio zainteresiran da primi Zelenskog. Taj razlog zove se – Kosovo. Iako je Srbija, uz Bjelorusiju, jedina zemlja u Europi koja nije uvela sankcije Rusiji, Vučić je i sada ponovio da Srbija podržava neovisnost i teritorijalni integritet Ukrajine, uključujući područja koja je Rusija zauzela od 2014. godine. Zauzvrat, Zelenski je potvrdio ukrajinski stav o nepriznavanju Kosova, poručivši da Ukrajina poštuje teritorijalni integritet i suverenitet Srbije. To je ono što je Vučić od Zelenskog htio dobiti.
Tako je predsjednik Srbije nastavio svoju politiku balansiranja između različitih političkih sila i blokova, kolokvijalno nazvanu „sjedenjem na više stolica”. To je demonstrirao i kada je 15. srpnja došao u Kijev na samit „Ukrajina - Jugoistočna Europa”, gdje je obećao dodatnu financijsku, medicinsku i energetsku pomoć Ukrajini, ali je bio jedini sudionik skupa koji je odbio potpisati deklaraciju koja je tražila nastavak sigurnosne potpore Kijevu i jači pritisak na Rusiju.
Time je istodobno poslao suradljivu poruku i Zapadu – da nije protiv eurozapadnih integracija – i Rusiji, da se neće okrenuti protiv Moskve.
„Vučić jedno govori Bruxellesu, drugo Moskvi, treće Kijevu. Dakle, zna kako istodobno igrati sa svim akterima”, ocjenjuje spomenuti voditelj ZFE Hurrelbrink, a slično misli i američki analitičar Jorin Christopher Lintzenich, viši suradnik washingtonskog ureda German Marshall Funda:
„Ovim posjetom Srbija pokazuje da se sposobna pozicionirati kao jedna od rijetkih zemalja koje mogu istovremeno surađivati s Washingtonom, Bruxellesom, Moskvom, Pekingom i Kijevom”, drži Lintzenich.
Takva viševektorska politika je luksuz koji sebi ne može priuštiti nijedna druga europska zemlja, osim Turske. Jasno je da Vučić pritom kopira jedinog državnika s ovih prostora koji je imao političku težinu u međunarodnim odnosima, ali niti je on Tito, niti Srbija ima djelić geopolitičkog utjecaja Jugoslavije. No, zasad mu takva politika prolazi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....