Je li američka CIA doista htjela ubiti predsjednika Venezuele Nicolasa Madura? Vlada u Caracasu tvrdi da jest, State Department tvrdi da nije. Kome vjerovati?
Afera je buknula proteklog vikenda, kada je venezuelanski ministar unutarnjih poslova Diosdado Cabello objavio uhićenje zavjereničke skupine od šest stranih državljana – tri Amerikanca, dva Španjolca i jednog Čeha – koju je predvodio američki marinac Wilbert Castañeda, pripadnik elitne američke specijalne postrojbe Navy SEAL. Ministar Cabello je ustvrdio da je skupina ubačena u Venezuelu radi destabilizacije zemlje i rušenja socijalističke vlade. Spomenuo je i da su vlasti Venezuele zaplijenile 400 pušaka koje su akteri povezani sa zavjerom unijeli iz SAD-a.
„CIA je vodila ovu operaciju. To nas uopće ne iznenađuje”, rekao je Cabello na konferenciji za novinare, dometnuvši da su uhićenici namjeravali izvesti atentat na predsjednika Madura i druge visoke venezuelanske dužnosnike, uključujući i njega i potpredsjednicu države Delcy Rodriguez.
Dakako, Washington je odbacio te Cabellove tvrdnje.
„Sve tvrdnje o umiješanosti SAD-a u zavjeru za svrgavanje Madura su kategorički lažne”, rekao je glasnogovornik State Departmenta, dodavši da SAD „nastavlja podržavati demokratsko rješenje političke krize u Venezueli”.
Rečeni termin „politička kriza” odnosi se na situaciju koja je u Venezueli nastala nakon srpanjskih izbora, službeno okončanih Madurovom pobjedom nad proameričkom opozicijom (52 prema 43 posto), koja osporava takav izborni ishod, tvrdeći da je zapravo pobijedio opozicijski kandidat Edmundo Gonzales, a tu opozicijsku varijantu podržavaju SAD i EU, te dio latinskoameričkih čelnika.
U tom smislu, indikativna je prošlotjedna izjava državnog tajnika SAD-a Antonyja Blinkena da Gonzalez „ostaje najbolja nada za demokraciju”, te da se ne smije dopustiti Maduru i njegovim predstavnicima da se „silom zadrže na vlasti”. Jesu li onda uhićenici doista imali zadatak da provedu taj Blinkenov naputak?
‘Upropastili su pola svijeta‘
Čitava situacija prilično podsjeća na ono što se u Venezueli događalo i nakon prošlih izbora 2018. godine. I tada su Amerikanci osporavali Madurovu izbornu pobjedu, pa su početkom 2019. čak za predsjednika Venezuele proglasili minornog oporbenog političara Juana Guaidoa. Štoviše, tadašnja republikanska administracija predsjednika Donalda Trumpa čak je natjerala kompletnu Europsku uniju da i ona prizna nesretnog Guaidoa za novog čelnika Venezuele, što su europski vazali poslušno i učinili, u jednoj od najbizarnijih epizoda u povijesti zapadne diplomacije.
I tada je CIA, krajem travnja 2019., pokušala izvesti državni udar u Caracasu i instalirati Guaidoa na vlast, ali je venezuelanska vojska ostala vjerna socijalističkom predsjedniku Maduru. Danas, pet godina kasnije, Amerikom vlada Demokratska stranka, ali apetiti za rušenjem nepoćudne vlade u Caracasu, kako vidimo, ostali su isti. Je li CIA onda zaista planirala atentat na Madura? Ili su takve optužbe nepravedne prema središnjoj američkoj obavještajnoj agenciji?
U antologijskom filmu „Balkanski špijun” scenarista i redatelja Duška Kovačevića, jedna od legendarnih replika koju „brat Đuro” (glumi ga Zvonko Lepetić) upućuje snahi Danici Čvorović (igra je Mira Banjac) glasi ovako: „CIA, snajka, CIA. Upropastili su pola svijeta.” Pa iako je Kovačević svoj film zamislio kao komediografski prikaz fanatičnih jugoslavenskih komunista – pače: staljinista – uvjerenih u nepostojeću antidržavnu zavjeru skupine navodnih disidenata kojima pomaže američka CIA, ova replika „brata Đure” uopće nije daleko od istine.
Taj iskaz filmskog Đure Čvorovića, naime, potvrđuju i brojni zapadni autori, kao i vodeći zapadni mediji.
„Američka obavještajna agencija je od 1945. uspjela svrgnuti ili ubiti niz vođa diljem svijeta – bilo izravno ili, što je češće, korištenjem simpatizera iz lokalne vojske, lokalno unajmljenih kriminalaca ili povodljivih disidenata”, pisao je britanski Guardian u svibnju 2017., u članku pod naslovom „CIA ima dugu povijest pomaganja u ubijanju vođa širom svijeta”.
Ubojstvo Allendea
Slično u svojoj knjizi „Predsjednikov popis ubojstava: Atentat i vanjska politika SAD-a od 1945”, koja je izašla ove godine, tvrdi i dr. Luca Trenta, ekspert za američku vanjsku politiku i profesor međunarodnih odnosa na Sveučilištu Swansea:
„Od Fidela Castra do Qassema Soleimanija, američka vlada bila je uključena u niz ubojstava i pokušaja atentata na strane vođe i dužnosnike”, piše dr. Trenta, otkrivajući da se CIA pritom „oslanjala na različite metode, od upotrebe otrova do isporuke snajperskih pušaka, od angažiranja ubojica do jednostavnog postavljanja temelja za lokalne aktere da sami izvrše atentat”.
U svakom slučaju, ako je CIA doista htjela ubiti Madura, on ne bi bio prvi ljevičarski čelnik Latinske Amerike koji je bio meta te agencije. Neki od tih atentata bili su uspješni, a neki neuspješni.
Vjerojatno najpoznatija – i po posljedicama najdrastičnija - uspješna CIA-ina akcija ove vrste u Latinskoj Americi odigrala se 11. rujna 1973., kada je u predsjedničkoj palači La Moneda u Santiagu ubijen marksistički predsjednik Čilea Salvador Allende. Formalno ga je ubila vojna hunta na čelu s generalom Augustom Pinochetom – koja je tog dana bombardirala predsjedničku palaču i pučem preuzela vlast – ali čitava operacija imala je prepoznatljiv rukopis i potpis CIA-e.
Planove za ubojstvo Allendea CIA je počela kovati još tri godine ranije, čim je on 1970. izbornom pobjedom postao prvi demokratsko izabrani marksistički lider neke države na zapadnoj hemisferi. Već u lipnju te godine njegova sudbina je odlučena na sastanku Odbora 40 (The 40 Committee), tijela zaduženog za autorizaciju „crnih operacija” CIA-e, kojim je rukovodio tadašnji američki savjetnik za nacionalnu sigurnost Henry Kissinger (koji je lani umro u 101. godini).
„Ne vidim zašto bismo trebali stajati sa strane i gledati kako ta zemlja odlazi u ruke komunista zbog neodgovornosti naših ljudi. Stvar je prevažna da bi se prepustila glasačima Čilea da sami odluče”, kazao je tada Kissinger, kako je u veljači 1975. objavio New York Times.
Logor na stadionu
Kao i svaka socijalistička vlast, i Allendeova je počela opsežne socijalne programe kako bi popravila položaj većinske sirotinje čileanskog društva. Da bi se ti programi mogli financirati, moralo se posegnuti za nacionalizacijom čileanskog bogatstva - od banaka do rudnika bakra - dotad koncentriranog u rukama imućne kaste i američkih kompanija. U tom smislu, mnogi drže da je Allendeovu sudbinu zapečatilo nacionaliziranje rudnika bakra, u vlasništvu velikih američkih korporacija Kennecot i Anaconda, koje su od Bijele kuće zatražile intervenciju.
I ta je intervencija došla u zoru 11. rujna 1973., kada su čileanski vojni avioni bombardirali palaču La Moneda, a vojni vrh od Allendea zatražio da podnese ostavku, što je ovaj odbio, te se preko radija oprostio s narodom Čilea. Hunta je poslije objavila da se Allende tog jutra ubio kalašnjikovom AK-47, koji mu je poklonio Fidel Castro, dok je Allendeova udovica iz meksičkog azila izjavila da su njenog muža ubili čileanski vojnici nakon što su prodrli u palaču. Kako bilo, pomorski vojni ataše SAD-a u Čileu Patrick Ryan poslao je tog 11. rujna depešu Pentagonu: „Naš Dan D uspio je gotovo savršeno.”
Kasnije se otkrilo da je CIA u tom razdoblju za svrgavanje Allendea uložila osam milijuna dolara, a 2001. je državni tajnik SAD-a Colin Powell, upitan za angažman CIA-e u Allendeovoj likvidaciji, priznao da „to nije dio američke povijesti na koji možemo biti ponosni”.
Pinochet je odmah poništio Allendeove reforme i stao hapsiti i ubijati čileanske komuniste, ljevičare i druge Allendeove pristaše: samo u prvih mjesec dana uhapšeno je 130.000 ljudi, a tisuće su ubijene. Glavni koncentracijski logor postao je Nacionalni stadion u Santiagu, kroz koji je prošlo oko 40.000 ljudi.
Pinochetova diktatura trajala je do 1990. godine, dok je sâm Pinochet 2006. umro od starosti, a da nikad nije odgovarao za zločine. Tokom 1980-ih dopustio je Washingtonu da Čile postane prvi eksperimentalni laboratorij neoliberalnog kapitalizma, koji je u međuvremenu metastazirao na gotovo čitav planet. Tako je, zahvaljujući CIA-i, rođen nakazni svijet u kojem danas živimo.
Neuništivi Fidel Castro
Što se tiče neuspješnih CIA-inih atentata, tu je svakako rekorder jedan drugi latinskoamerički ljevičarski čelnik – legendarni vođa Kubanske revolucije Fidel Castro. Godine 1975. američki senatski odbor, tzv. Churchov odbor (nazvan po demokratskom senatoru Franku Churchu iz Idaha, koji je vodio istragu o zlouporabama CIA-e), potvrdio je osam dokazanih CIA-inih neuspješnih atentata na Castra u razdoblju između 1960. i 1965. godine – pritom je CIA kao izvršitelje koristila i kubanske emigrante i američke mafijaše -dok je bivši kubanski šef protuobavještajne službe Fabian Escalante u svojoj knjizi iz 2016. godine ustvrdio da je CIA pokušala ubiti Castra čak 634 puta.
Ti su pokušaji uključivali različite metode: otrovne ili eksplozivne cigare, tablete otrova skrivene u staklenci za hladnu kremu, školjke s eksplozivom, ronilačko odijelo zaraženo smrtonosnim gljivicama... „Predložene sprave za ubojstvo imale su raspon od snažnih pušaka do otrovnih pilula, otrovnih olovki, smrtonosnih bakterijskih prašaka i drugih naprava koje naprežu maštu”, stoji u izvještaju Churchova odbora.
Posljednji dokumentirani pokušaj atentata na Castra zbio se 2000. godine, za vrijeme administracije Billa Clintona, a uključivao je postavljanje 90 kilograma eksploziva ispod govornice u Panami na kojoj je kubanski vođa držao govor, no Castrovo osobno osiguranje otkrilo je eksploziv prije nego što je on stigao. Castro je sve te CIA-ine pokušaje prokomentirao na sebi svojstven način: „Da je preživljavanje pokušaja atentata olimpijska disciplina, osvojio bih zlatnu medalju.”
Za razliku od Castra, njegov kamarad Ernesto Che Guevara nije imao toliko sreće u duelu s CIA-om, koja je znatno doprinijela njegovom lociranju i pogubljenju u Boliviji 1967. godine.
Među državnicima u čijim je ubojstvima CIA izravno ili neizravno sudjelovala 60-ih godina spominju se i prvi legalno izabrani premijer Demokratske Republike Kongo Patrice Lumumba, dominikanski diktator Rafael Trujillo (obojica ubijeni 1961.) i predsjednik Južnog Vijetnama Ngo Dinh Diem (ubijen 1963.). U sva tri slučaja počinitelji su bili lokalni zavjerenici, s čijim planovima je CIA bila upoznata i kojima je davala moralnu i materijalno-tehničku potporu.
„Pružali su podršku onima koji su ubili Lumumbu. CIA je bila svjesna i državnog udara u Republici Vijetnam (Južni Vijetnam), u kojem je ubijen predsjednik Diem, te je rekla zavjerenicima da se SAD ne protivi njihovom planu. Agencija je bila ključna u izazivanju atentata na Trujilla, diktatora Dominikanske Republike”, stoji u izvještaju Churchova odbora.
Operacija Kondor
Spomenuti Churchov odbor u svom je izvještaju utvrdio da su CIA i druge agencije „koristile taktiku vjerojatnog poricanja tijekom donošenja odluka u vezi s ubojstvima, pri čemu su podređeni službenici štitili više rangirane dužnosnike od odgovornosti uskraćivanjem informacija”, dok su državni službenici „dobivali prešutno odobrenje (za atentate) korištenjem eufemizama u komunikaciji”.
„Senatski odbor zaključio je da se CIA uspjela umiješati u ove incidente zahvaljujući kombinaciji tajnovitosti, dvosmislenosti o linijama odgovornosti između agencije i Bijele kuće, te ‘uvjerljivog poricanja‘. Taj izraz – isprva skovan kako bi se sugeriralo da bi se američke tajne operacije trebale provoditi na takav način da se uvjerljivo negira američka upletenost – kasnije je protumačen kao potreba da se predsjednik izolira od pojedinosti tajnih operacija kako bi uvjerljivo zanijekao znanje o njima”, objavio je akademski časopis „The Conversation” u kolovozu 2016. godine.
Churchov odbor je u svojim zaključcima odbacio političko ubojstvo kao sredstvo vanjske politike i proglasio da je ono „nespojivo s američkim načelima, međunarodnim poretkom i moralom”. Stoga je 1976. predsjednik SAD-a Gerald Ford potpisao Izvršnu uredbu 11905 o zabrani političkih ubojstava, koja je nalagala da „nijedan zaposlenik vlade Sjedinjenih Država ne smije sudjelovati u političkom ubojstvu niti se urotiti oko toga”.
To, međutim, nije spriječilo CIA-u da u razdoblju od 1975. do 1983. intenzivno sudjeluje u „Operaciji Kondor”, u sklopu koje su desničarske vojne hunte južnoameričkih država (Argentine, Bolivije, Brazila, Čilea, Paragvaja i Urugvaja) surađivale u progonu i likvidacijama tamošnjih komunista i njihovih simpatizera: konzervativne procjene navode da je tih godina ubijeno najmanje 60.000 ljevičara, od čega polovina u Argentini (tzv. Prljavi rat).
Premda je SAD godinama negirao ili umanjivao svoju ulogu u tim masakrima, deklasificirani dokumenti u doba predsjednika Billa Clintona, krajem 90-ih, otkrili su da su operativci CIA-e bili suradnici i financijeri tih tajnih operacija. „Vlada SAD-a osigurala je planiranje, koordinaciju i obuku o mučenju. Takva je potpora povremeno bila usmjerena preko CIA-e”, pisao je Guardian u rujnu 2020. godine.
Brat Đuro nije lagao
Od sredine 80-ih američka vlada i CIA ponešto mijenjaju tehnologiju atentata na strane državnike, pa se sve do početka ovog milenija dominantno koriste zračna bombardiranja njihovih rezidencija. Tu spadaju pokušaji ubojstva libijskog vođe Muammara Gaddafija 1986. godine (tom prilikom poginula je njegova posvojena kći), srpskog lidera Slobodana Miloševića 1999. i iračkog predsjednika Saddama Husseina 2003. godine.
Iako su sva tri pokušaja završila neuspjehom, ipak su sve tri ciljane mete na kraju eliminirane, uvelike zahvaljujući obavještajnom radu CIA-e: Hussein je 2003. uhvaćen u Iraku i 2006. obješen, Gaddafi je 2011. lociran i ubijen u Libiji, dok je Miloišević 2006. umro u haaškom zatvoru prije nego što je osuđen, a mnogi i danas drže da je toj smrti kumovala CIA, kako „balkanski krvnik” ne bi na suđenju otkrio ranije aranžmane s tom agencijom.
Početkom ovog milenija, nakon al-Qa‘idinih napada na Ameriku i početka beskrajnog „rata protiv terorizma”, glavna metoda CIA-inih atentata i ciljanih ubojstava postaju bespilotne letjelice i dronovi, što je naročito intenzivirano u mandatima Baracka Obame. Pritom su američki dronovi ubijali ciljane pojedince ne samo u Iraku i Afganistanu, nego i u zemljama u kojima SAD nije vodio vojne operacije, uključujući Jemen, Somaliju i Pakistan. Upravo je u Pakistanu 2011. ubijen glavni arhitekt al-Qa‘idinih napada na Ameriku, Osama bin Laden.
Glavna karakteristika tih američkih atentata dronovima je masovno stradanje civila, što CIA neprestano umanjuje i minorizira. Recimo, visoki dužnosnici CIA-e svojedobno su objavili da je od srpnja 2008. do lipnja 2011. agencija pokrenula 220 napada unutar Pakistana, pri čemu je ubijeno oko 1400 osumnjičenih militanata, uz tridesetak civila kao „kolateralnih žrtava”. Međutim, privatni Centar za praćenje sukoba (CMC) sa sjedištem u Islamabadu, koji prikuplja pakistanske i inozemne izvještaje o žrtvama, objavio je da je u petogodišnjoj kampanji do lipnja 2011. ubijeno 2052 ljudi, „uglavnom civila”.
Drugim riječima, sve u svemu, Đuro Čvorović nije ništa lagao.