Drugi krug predsjedničkih izbora u Hrvatskoj obilježila je manja izlaznost no što je zabilježena u prvom krugu. Uvjerljiva prednost kandidata Zorana Milanovića zasigurno je pridonijela apatiji građana koji su radije izabrali ostati nedjeljom u toplini svojih domova no participirati u, pretpostavljali su, ionako dobivenim izborima.
U postkomunističkim zemljama istočne Europe, izlaznost na izborima je tradicionalno manja no što je u zapadnoj Europi ili SAD-u, tzv zemljama stare demokracije. No, neke države su odlučile svoje građane natjerati da sudjeluju u onome što se kolokvijalno naziva praznikom demokracije - izborima. Trenutačno 21 država na svijetu ima zakone o obveznom glasovanju. Provedba zakona u tim zemljama znatno se razlikuje, a sankcije za nekonzumiranje svog glasačkog prava bez opravdanog razloga kreću se od stroge do nepostojeće.
Ako se registrirani birači u Argentini suzdrže od glasovanja bez provjerenog opravdanja podliježu novčanoj kazni. U slučaju neplaćanja, dotičnoj se osobi zabranjuje poslovanje s javnim tijelima godinu dana.
Australija ima jednu od najviših stopa izlaznosti na izbore u svijetu. Za prekršitelje koji prvi put postupaju, izdaje se novčana kazna od 20 AU$ s maksimalnom kaznom od 180 AU$ koja se redovito izvršava.
U Belgiji su prije 2003. godine bile nametnute novčane kazne od 40 do 80 eura i do 200 eura za ponovne prijestupnike, a ako ne glasaju na najmanje četiri izbora, mogu izgubiti pravo glasa na 10 godina, a neglasači bi se također mogli suočiti s poteškoćama zaposliti se u javnom sektoru. U stvarnosti, od 2003. prijestupnici se gotovo nikad ne kažnjavaju.
U Boliviji birači nakon glasovanja dobivaju karticu kojom dokazuju sudjelovanje. U suprotnom dobivaju novčanu kaznu i ne mogu primiti plaću od banke ako ne mogu pokazati dokaz o glasovanju tri mjeseca nakon izbora.
U Brazilu pak oni koji ne glasaju na izborima i kasnije ne iznesu prihvatljivo opravdanje (kao što je to što nisu bili na mjestu glasanja u to vrijeme) podliježu novčanoj kazni od 3,51 R$ (oko 0,65 USD u kolovozu 2020.). Dokaz o povinovanju glasanju (glasovanjem, opravdanjem izostanka ili plaćanjem kazne) potreban je za neke transakcije kao što su dobivanje brazilske putovnice, upis na javno sveučilište, zapošljavanje u vladi i zajmovi od banke u državnom vlasništvu.
Godine 2012., amandmanom Čileanskog ustava iz 1980. ukinuta je obveza glasovanja (i kazne do 200 USD koje su obeshrabrile mnoge građane s niskim primanjima da se registriraju) i uspostavljena automatska registracija za sve građane. U 2022. ponovno je uvedeno obvezno glasovanje uz automatski upis u birački registar.
Egipatski zakon predviđa novčanu, pa čak i zatvorsku kaznu za one koji ne glasaju, ali u praksi se zakon ne primjenjuje, a odaziv je nizak, poput 47,5 posto na predsjedničkim izborima 2014., zatim pao na 28,3 posto na parlamentarnim izborima. izbora sljedeće godine.
U Grčkoj su nekada postojale kazne kao što su nemogućnost izdavanja putovnice, vozačke i radne dozvole. Ove sankcije su ukinute 2000. godine.
U Lichtensteinu zakon o ostvarivanju političkih prava u nacionalnim poslovima (1973.) navodi da je "Sudjelovanje na izborima i glasovanje obvezna građanska dužnost" s novčanim kaznama za one koji ne ispunjavaju uvjete za izuzeće.
Kazne za ne izlazak na glasovanje u Luxembourgu kreću se od 100-250 € za prvi prekršaj do 1000 € za ponovni prekršaj.[89] Međutim, od 1963. nije izrečena nijedna kazna.
Ustav Meksika navodi da je glasovanje obveza građanina (čl. 36), ali Izborni zakon ne utvrđuje kazne za bojkot izbora.
U Sjevernoj Koreji glasati su dužni svi stariji od 17 godina. Međutim, samo jedan kandidat iz vladajuće Radničke stranke Koreje ili njezinih partnera u Demokratskoj fronti za ponovno ujedinjenje Koreje pojavljuje se na glasačkom listiću. Glasovanje je osmišljeno kako bi se pratilo tko je, a tko nije u zemlji (uključujući i tko je možda prebjegao). Glasovi suprotnog mišljenja su mogući, ali se smatraju činovima izdaje koji mogu imati posljedice za nekoga i njegovu obitelj jer glasački listići nisu tajni.
Bojkot izbora u Singapuru može rezultirati brisanjem nečijeg imena iz biračkog popisa. Osoba koja nije glasač može vratiti svoje ime u registar podnošenjem zahtjeva službeniku za registraciju s valjanim opravdanjem zašto nije glasovala na zadnjim izborima. Oni koji ne glasaju, bez valjane isprike, podliježu novčanoj kazni od 50 SG$ prije ponovnog upisivanja u birački popis.
Obvezno glasovanje nikada nije postojalo na nacionalnoj razini u Švicarskoj. Međutim, počevši od kasnog 19. stoljeća, usvojilo ga je nekoliko kantona, ali je do 1974. ukinut svugdje osim Schaffhausena.
Zakon o obveznom izlasku na izbore u Turskoj je uveden 1983. za parlamentarne izbore i 1984. za lokalne izbore. Registrirani birači koji neopravdano odustanu od glasovanja kažnjavaju se novčanom kaznom
U Urugvaju je obvezno glasanje uvedeno 1934., ali zakon nije stupio na snagu do 1970. Registrirani birači koji neopravdano odustanu od glasovanja kažnjavaju se novčanom kaznom. Novčane kazne se udvostručuju ako je neglasač državni službenik ili diplomirani stručnjak. U slučajevima neplaćanja dotičnoj osobi zabranjeno je poslovati s javnim tijelima (bilo da djeluje u osobnom interesu ili kao zakonski zastupnik), prikupljati naknade ili plaće, prijavljivati ispite na sveučilištima, kupovati registriranu imovinu ili kupovati karte za putovanja u drugu zemlju.
U zemlje gdje su građani obvezni konzumirati svoje biračko pravo ubrajaju se još Kostarika, Ekvador, Honduras, Nauru, Paragvaj, Peru, Tajland, Samoa.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....