"Želim poslati vrlo jasnu poruku međunarodnoj zajednici. Ako ne osuđujete Hamas, ako ne podržavate pravo Izraela na samoobranu, onda podržavate Hamas”, izrekao je službeni predstavnik izraelskog Ministarstva vanjskih poslova Lior Hayat na brifingu za strane novinare.
Kao što smo imali prilike svakodnevno svjedočiti u posljednjih mjesec dana, u okviru zapadnih medija, svaki razgovor na temu tekuće krize u Gazi počinje jednim te istim pitanjem: "Osuđujete li Hamas za ono što su napravili 07. listopada?" Samo i isključivo davanjem "ispravnog" odgovora na ovaj upit bivate legitimizirani za svaku daljnju raspravu o ovom slučaju.
Ono je, naravno, postavljeno i palestinskom ambasadoru u UK, prilikom gostovanja na BBC-u. Nakon što je zamolio da se ne izjednačava okupatora i okupiranoga, pošto "nije u poslu okrivljavanja žrtve" i jer Izrael od osnutka "ima doktrinu ubijanja civila", već je kao korisniji fokus razgovora istaknuo "kako zaustaviti ovaj opaki smrtonosni ciklus", voditelj mu je prigovorio da je "osudio Izrael za ubijanje civila, a ne želi osuditi Hamas za isto".
"Koliko ste puta intervjuirali izraelske dužnosnike? Stotinu. Koliko je puta Izrael počinio ratne zločine na vašim kamerama? Počinjete li te razgovore tako da ih pitate da se osude? Ne počinjete. Znate li zašto odbijam odgovoriti na ovo pitanje? Jer odbijam njegovu premisu. Jer je u njegovoj srži pogrešno prikazana čitava stvar. Jer se uvijek od Palestinaca očekuje da osude sami sebe. Ovo je politički konflikt. Dugo su nam uskraćena naša prava. To je krivi početak. Pravi početak je usredotočiti se na korijen problema ... Dovedete nas ovdje kada su Izraelci ubijeni. Jeste li me doveli ovdje kada je ubijeno preko 200 Palestinaca na Zapadnoj obali u zadnja dva mjeseca? Pozovete li me prilikom izraelskih provokacija u Jeruzalemu? Jer ono što su Izraelci vidjeli u posljednjih 48 sati, a što je tragično, Palestinci to gledaju svaki dan zadnjih 78 godina ... Možda je ovo pravo vrijeme da napustimo ovu jako opasnu retoriku i počnemo davati ljudima pravu, ružnu istinu", kazao je ambasador.
A pravu, ružnu istinu svijetu već desetljećima nudi Amira Hass, izraelska veteranka novinarstva, koja je nakon Hamasovog napada napisala: "U nekoliko dana, Izraelci su prošli kroz ono što su Palestinci desetljećima doživljavali kao rutinu, i još uvijek prolaze”, a što uključuje “vojne upade, smrt, okrutnost, ubijenu djecu, tijela nagomilana na cesti, opsadu, strah, tjeskobu zbog voljenih, zatočeništvo... i goruće poniženje”.
Zapadni mediji i politički establišment - uključujući onaj hrvatski - opravdavaju prevladavajuću potporu masakru Gaze tvrdnjom da Izrael "ima pravo braniti se" te da alternativna opcija borbe protiv palestinskih militanata koji odbijaju prihvatiti njegovo postojanje - ne postoji.
U pravnom smislu, prva tvrdnja je neodrživa: dok Izrael ima međunarodno priznato pravo da se brani od napada, nema pravo činiti ratne zločine nad opkoljenim civilnom populacijom. Štoviše, Izrael se ne "brani" od vanjskog agresora, već zatočenog unutarnjeg stanovništva - čiji je teritorij Izrael ilegalno aneksirao 1967. godine - koje također ima priznato pravo na otpor vojnoj okupaciji (ali ne i, kao što je evidentno, na ubijanje i otimanje izraelskih civila). Usvojiti izraelsko-američki narativ, stoga, zahtijeva "ignoriranje izraelskog strukturalnog nasilja i okrutnosti", kao i "konteksta tekućeg lišavanja palestinskog naroda njihove zemlje", piše Haas.
Da se Izrael "brani" od naroda koji je kolonizirao odavno je priznato na najvišim razinama. Na pokopu izraelskog vojnika kojeg su Palestinci ubili u Gazi 1956. godine, general Moshe Dayan, jedan od najpoznatijih izraelskih vojnih vođa, savjetovao je sljedeće: "Nemojmo danas svaljivati krivnju na ubojice. Zašto bismo osudili njihovu goruću mržnju prema nama? Osam godina sjede u izbjegličkim kampovima u Gazi, a mi pred njihovim očima pretvaramo zemlje i sela u kojima su živjeli oni i njihovi očevi u naše imanje ... Mi smo generacija koja naseljava zemlju i bez čeličnog šljema i topovskih ždrijela nećemo moći posaditi drvo i sagraditi dom ... Ne bojmo se gledati otvoreno na mržnju koja razjeda i ispunjava živote stotina Arapa koji žive oko nas. Ne ispuštajmo pogled, da nam ruke ne oslabe. To je sudbina naše generacije. To je naš izbor, biti spremni i naoružani, jaki i čvrsti, ili će nam mač pasti iz ruku i naši životi biti skraćeni."
Narednih 70 godina, Izrael je slijepo pratio Dayanove upute, šireći svoju krađu palestinske zemlje i stvorivši nove generacije izbjeglica. Kao što je B’Tselem, vodeća izraelska skupina za ljudska prava, priznala 2021., ovo je pretvorilo Izrael u "režim apartheida" koji "promiče i održava židovsku nadmoć između Sredozemnog mora i rijeke Jordan". Bivši šef Mossada Tamir Pardo je ovo opisao analogijom: "Recimo da se dogodi prometna nesreća izraelskog naseljenika i Palestinca koji živi u Hebronu ili Nablusu. Svaki od njih se suočava s drugačijim pravnim sistemom. Jedan s vojnim, a drugi s civilnim. Teritorij gdje se ljudima sudi putem dva zakonodavna sistema, to je država apartheida."
Očito, Dayan je proročanski artikulirao ono što je, u međuvremenu, postalo vodeća nacionalna politika: "Vi Palestinci, kao nacija, ne želite nas danas, ali mi ćemo promijeniti vaš stav tako što ćemo vas prisiliti na našu prisutnost." Pod izraelskom vladavinom, rekao je izraelski general, okupirani Palestinci će “živjeti kao psi, i tko god da ode, otići će”.
Za Gazu, jedno od najgušće naseljenih područja na svijetu, prisilna izraelska okupacija zatvorila je populaciju od 2,3 milijuna - od kojih su više od polovice djeca - u ono što je profesor Hebrejskog sveučilišta Baruch Kimmerling nazvao "najvećim koncentracijskim logorom koji je ikada postojao".
A evo kako je Gazu opisala Lauren Booth, britanska novinarka, aktivistica i šogorica Tonya Blaira: "Sigurno ste čuli kako se Gaza naziva zatvorom na otvorenom. Pa (ona to) nije. To je koncentracijski kamp... Zatvor je mjesto gdje idu kriminalci... Muškarci, žene i djeca koji nisu počinili nikakav zločin nisu zatvorenici... U zatvoru onaj tko kontrolira zatvor mora dati tri obroka. dan. Imaju pravo na zdravstvenu skrb. Moraju imati čistu vodu ... Posjećuje ih vanjski svijet, njihove obitelji ... i imaju rok za odlazak. Ništa od ovoga ne odnosi se na stanovnike Gaze ... Nema ulaza ni izlaza. Nema aerodroma. Ne postoji željeznički sustav. Nema autobusa ... (Ljudi Gaze) su nagurani u opresivne uvjete, od strane vanjske sile, zbog svojih političkih i vjerskih uvjerenja, etničke pripadnosti ... Imamo cionističke Židove koji bombardiraju koncentracijski logor. Čestitke!"
Nakon što je Izrael izlazak svojih snaga iz Gaze 2005. godine opisao kao "kraj okupacije", godinu i pol kasnije cionistički režim uvodi potpunu opsadu tog područja veličine Brača. To je, naime, bio odgovor na Hamasovu iznenađujuću pobjedu na palestinskim izborima prethodne godine, kada su birači kaznili korumpiranu i nesposobnu palestinsku upravu koju je podržavao Zapad. Hamas je tada preuzeo potpunu kontrolu nad Gazom, u preventivnoj operaciji sprječavanja državnog udara, planiranog u izraelsko-američkoj koprodukciji. Hillary Clinton se kasnije žalila da SAD nije uspio lažirati palestinsko glasovanje. "Ako smo se već htjeli zalagati za izbore, trebali smo se pobrinuti da učinimo nešto kako bismo odredili tko će pobijediti", izjavila je.
Budući da nije uspio osujetiti palestinsku demokraciju, Izrael se okrenuo kažnjavanju civila u Gazi zbog pogrešnog glasovanja. Kontrolirajući protok robe i energije u Gazu, Izrael je ograničio uvoz hrane na temelju izračuna točnog broja kalorija koje bi bile potrebne da ih osakate, a da ne izazovu potpunu krizu pothranjenosti. “Ideja je staviti Palestince na dijetu, ali ne natjerati ih da umru od gladi”, objasnio je izraelski savjetnik Dov Weisglass.
Dodatno, pod izraelskom kontrolom je preko 90 posto vode u Gazi postalo neprikladno za ljudsku potrošnju. Godine 2018. Ujedinjeni narodi proglasili su uvjete toliko strašnim da bi teritorij mogao postati "nenastanjiv" za nekoliko godina. Izraelska opsada bila je popraćena povremenim vojnim napadima koji su ubili, ranili i raselili desetke tisuća Palestinaca. Za djecu rođenu 2003., ovo je peti rat koji preživljavaju.
Bivši američki predsjednik Jimmy Carter se u to doba više puta susreo s vođama Hamasa, čega se kasnije prisjetio u jednom intervjuu. "Mislim da su bili spremni prihvatiti postojanje Izraela unutar granica iz 1967. godine", kazao je Carter. Ovo potvrđuje i izjava Khalida Mishala, šef Hamasovog političkog ureda, koji je u ožujku 2008., rekao da "većina palestinskih snaga, uključujući Hamas, prihvaća državu na granicama iz 1967." Godine 2013. Ghazi Hamad, Hamasov zamjenik ministra vanjskih poslova, ponovno je potvrdio ovo stajalište: "Slažemo se s uspostavom palestinske države s Jeruzalemom kao glavnim gradom, unutar granica iz 1967., i da bi to uključivalo rješenje problema izbjeglica."
Iako je Hamas izričito odbacio bilo kakvo priznanje Izraela, njegovo prihvaćanje palestinske države unutar granica okupiranih teritorija – oko 22 posto povijesne Palestine – predstavljalo je prešutno priznanje međunarodno priznatih granica Izraela s druge strane. To je bilo u suprotnosti sa stajalištem Izraela, koji je nominalno prihvaćao pojam palestinske države, ali je ostao predan zadržavanju velikih blokova naselja na Zapadnoj obali koji bi takvu državu učinili nepovezanom i stoga neodrživom.
Godine 2017. se Hamas složio da će se vladanje svim civilnim pitanjima u Gazi prepustiti privremenoj vladi, ali je odbio predati svoje oružje. Netanyahu se usprotivio toj ideji, ponavljajući da "pomirenje između Hamasa i PLO-av (op.a. Palestinske nacionalističke koalicije) otežava postizanje mira". Nakon što je uspješno osujetio izglede za dvodržavno rješenje, Jeruzalem je također nasilno uništio svaku nadu u nenasilni palestinski otpor. U ožujku 2018. deseci tisuća Palestinaca pokrenuli su Veliki marš povratka, kampanju za okončanje opsade Gaze. Izrael je na ovaj mirni prosvjed odgovorio ubivši najmanje 214 Palestinaca - uključujući 46 djece - i ranivši više od 36.000.
U međuvremenu, Netanyahuova vlada se vratila dugogodišnjoj politici podupiranja vladavine Hamasa, prepoznavajući da se globalna izolacija i unutarnje podjele Palestinaca mogu iskoristiti za potkopavanje mogućnosti palestinske države. “Svatko tko želi osujetiti uspostavu palestinske države mora podržati jačanje Hamasa i prebacivanje novca Hamasu”, objasnio je Netanyahu članovima stranke Likud u ožujku 2019. “Ovo je dio naše strategije – izolirati Palestince u Gazi od Palestinaca na Zapadnoj obali.”
Tijekom godina, osobe s obje strane političkog spektra opetovano su ukazivale na suradnju između Netanyahua i Hamasa. Tako je tadašnji čelnik izraelske obrambene obavještajne službe Amos Yadlin kazao 2007. godine: "Izrael bi bio sretan da Hamas preuzme Gazu jer bi se IDF tada mogao nositi s Gazom kao neprijateljskom državom." Yuval Diskin, bivši voditelj sigurnosne službe Shin Bet, je pak izjavio: “Ako pogledamo kroz godine, jedan od glavnih ljudi koji su pridonijeli jačanju Hamasa je bio Bibi Netanyahu, od njegovog prvog premijerskog mandata.” U kolovozu 2019. bivši premijer Ehud Barak je rekao da su ljudi koji vjeruju da Netanyahu nema strategiju bili u zabludi. "Njegova strategija je održati Hamas živim i uspješnim ... čak i po cijenu napuštanja građana." Predsjednik je znao, dodao je Barak, "da je s Hamasom lakše objasniti Izraelcima da nema s kim sjediti i razgovarati."
Isto su, uostalom, potvrdili i Netanyahuovi najbliži suradnici. U travnju 2019. je Jonatan Urich, glasnogovornik Likuda, poručio da je jedno od predsjednikovih postignuća odvajanje Gaze od Zapadne obale. Netanyahu je "u biti razbio viziju palestinske države na ova dva mjesta", pohvalio se Urich, pri čemu su "neka od postignuća povezana s katarskim novcem koji svaki mjesec stiže do Hamasa". Likudova zastupnica u Knessetu Galit Distel Atbaryan je pak napisala: "Moramo reći ovo iskreno – Netanyahu želi Hamas na nogama i spreman je platiti gotovo svaku neshvatljivu cijenu za to. Pola zemlje je paralizirano, djeca i roditelji pate od posttraume, kuće su dignute u zrak, ljudi su ubijeni, ulična mačka drži nuklearnog tigra za jaja."
Nakon 07. listopada, Netanyahu počinje u javnost odašiljati nešto drugačije poruke. "Test za Zapad i civilizaciju je Hamas. Ako Hamas pobjedi, svi ćemo izgubiti. Europa će biti u opasnosti, svi će biti u opasnosti, civilizacija će biti u opasnosti", upozorio je Bibi prilikom susreta s Emmanelom Macronom. Svakako, zanimljivo je i istaknuti kako izraelski lider sada uspoređuje Hamas s ISIS-om, a poznato je Jeruzalem podržavao ISIS u ratu protiv sirijske vlade; dok je upravo Hamas htio uništiti tu paramilitarnu organizaciju. Osim toga, Emile Hokayem, direktor regionalne sigurnosti na Međunarodnom institutu za strateške studije u Londonu, je naglasio kako je "Hamas više Vietkong nego ISIS”, usporedivši tako palestinske borce sa onim vijetnamskim, koji su se uspjeli obraniti od američkog okupatora.
Da se ne zavaravamo, Hamas nije pacifistička organizacija niti njene metode uključuju pokušaj očuvanja svakog palestinskog života. "Rusi su žrtvovali 30 milijuna u Drugom svjetskom ratu ... Vijetnamci 3,5 milijuna dok nisu savladali Amerikance, Afganistanci milijune mučenika da pobjede SSSR pa SAD. Palestinci su kao i svaka druga nacija ... Nijedna nije oslobođena bez žrtava", pojasnio je bivši šef Hamasa Khaled Mashal. Glasnogovornik Ghazi Hamad je pak rekao: "Moramo naučiti Izrael lekciju i to ćemo raditi uvijek iznova. Napad 07. listopada je samo prvi, a bit će drugi, treći i četvrti, jer imamo odlučnost i sredstva za borbu. Hoćemo li morati platiti cijenu? Da i spremni smo na to. Zovu nas nacija mučenika i mi smo ponosni što žrtvujemo mučenike."
I dok je očito da je Hamas spreman na smrt velikog broja Palestinaca, izraelska karakterizacija tisuća ljudi koje namjerno ubiju, opisujući ih kao "ljudske štitove", je zasad nedokazana. Upravo suprotno - Jeruzalem je taj optužen za takvu praksu. Tako je 2013. tijelo UN-a za ljudska prava prokazalo Izrael zbog "kontinuiranog korištenja palestinske djece kao živih štitova", ukazavši na 14 takvih slučajeva u protekle tri godine. Također, nakon izraelskog upada u Gazu 2014. - u kojem je ubijeno više od 2.100 Palestinaca - istraga Amnesty Internationala nije uspjela potvrditi brojne izraelske tvrdnje o civilnim zgradama koje su, navodno, naoružane skupine koristile za ispaljivanje raketa.
"(Erdoganovi) komentari da Hamas nije teroristička organizacija nego pokret otpora je legitiman argument. Ja bih to kvalificirao na način da, ako ih želite nazvati pokretom otpora, onda je to pokret otpora koji koristi terorističke taktike. Mislin da bi se ono što se dogodilo 07. listopada trebalo osuditi, kao teroristički napad, ali smatram da je očito kako je ono što Hamas radi otpor izraelskim politikama prema Palestincima", ukazao je John Mearsheimer, američki politolog i stručnjak za međunarodne odnose na Sveučilištu u Chicagu.
Ravnatelj Centra Atlantskog vijeća je opisao aktualne učinke tih i takvih taktika: "Neposredna kopnena invazija i tekuće desetkovanje Gaze zračnim putem ... dovest će do najveće humanitarne katastrofe koju sukob nije vidio od 1948. Kao rezultat toga, Hamasov samoproglašeni razlog postojanja - "opiranje okupaciji svim sredstvima i metodama" - samo će rasti u glavama palestinske omladine. To će učiniti neuspješnim pokušaje Izraela da vojno eliminira Hamas."
James Schneider, engleski politički organizator i direktor komunikacija za Progressive International, je pak rekao da njegova sigurnost kao Židova nije ovisna o ubijanju palestinskih beba. "Zapravo je upravo suprotno. Zamislimo da je Gaza potpuno sravnjena sa zemljom ... i da je svaka osoba koja ima ikakve veze s Hamasom ubijena. Hoću li ja biti sigurniji? Hoće li nakon toga doći neka druga organizacija? Hoće", ukazao je Schneider.
Scott Ritter, bivši američki marinac i UN-ov inspektor za oružja, otkriva kako mu 1998. visoki vojni obavještajci rekli da "nikada neće pobijediti Hamas ako ih pokušaju nadmašiti u ubijanju" pošto je "Hamas ideologija temeljena na otporu". "Što ih više nastojimo uništiti, rađa se veći nagon otpora među Palestincima. Jedini način za pobijediti Hamas je pozvati ih za pregovarački stol, bez posrednika, jer to prisiljava Hamas da prizna Izrael", navodno su u tom razgovoru kazali Izraelci.
Noam Chomsky je pak ustvrdio kako je Izraelu posljednjih 40 godina najveća prijetnja bila njegova vlastita politika. "Recimo 1970., Izrael je bio jedna od najcijenjenijih i najobožavanijih zemalja na svijetu ... Sada je jedna od najomraženijih i najstrašnijih. Početkom 70-ih Izrael je donio odluku ... da preferira širenje nad sigurnosti, a to sa sobom nosi opasne posljedice. Posljedice koje su bile očite u to vrijeme ... ako više volite širenje nego sigurnost, to će dovesti do unutarnje degeneracije, ljutnje, protivljenja, izolacije i mogućeg konačnog uništenja”, ukazao je ovaj poznati američki Židov
Imajući u vidu sve navedeno, je li zaista Hamas ono tijelo koje treba biti prvo na popisu osude za zbivanja od 07. listopada? Grčki ekonomist i političar Yanis Varoufakis je, na ovu temu, napisao kolumnu naslovljenu "Zašto odbijam osuditi Hamas". U njoj objašnjava: "Zašto nisam išao lakšim putem? ... Zato što sam želio naglasiti da mi, Europljani i Amerikanci, moramo biti osuđeni. Jer upravo mi ... svojim pokroviteljski ritualnim moralističkim osudama onemogućavamo Mir u Izraelu i Palestini ... Zato što smo dozvolili našim vladama da dopuste uzastopnim izraelskim vladama da vjeruju da, umjesto mirovnog sporazuma, Izrael može držati Palestince iza ograda i čitave arhitekture apartheida ili da ih tamo drži kao pod-ljude ili da postupno odu za daleke zemlje. Zato što smo dopustili Izraelu da Palestincima nametne okrutnu dilemu: Ili umrijeti strašnom, tihom, postupnom kolektivnom smrću ili uzeti oružje i, često, povesti sa sobom nevine ljude ... Ovo naše stajalište, s ritualnim osudama palestinskog nasilja i prihvaćanjem prava Izraela da počini ratne zločine u samoobrani, savršen je dar ekstremistima s obje strane: Hamas nas voli zbog toga, jer potvrđujemo ravnodušnost Zapada prema palestinskoj patnji. Naseljenici i Netanyahu, s druge strane, također nas vole zbog toga, budući da je to zeleno svjetlo za jačanje njihovog programa apartheida i etničkog čišćenja."
No, činjenica je da Zapad snosi i nešto više krivnje za izraelsko-palestinski problem od ovoga što je Varoufakis iznio. Naime, egipatski komičar Bassam Yousif je iznio voditelju Piersu Morganu arapsku stranu priče, kada je Europa, nakon Drugog svjetskog rata, "iskrcala" "židovski problem" na obale Palestine. "Cijela ideja ‘zemlja bez ljudi za ljude bez zemlje‘ je bila samo marketing. Tamo su već bili Palestinci. Zato, iz naše perspektive, ‘židovski problem‘ nije židovski problem, nije bliskoistični problem i nije arapski problem. To je europski problem, gurnut nama zajedno s krivnjom, jer smo sada mi antisemiti i mrzitelji Židova ... Odjednom je to postao konflikt, mržnja, problem s kojim nismo trebali imati nikakve veze ... Ne kažem: ‘Izbrišimo državu Izrael i gurnimo ih u more!‘ Ne. Ali je važno da, kada pričate o konfliktu, pričate o korijenu problema", istaknuo je Yousif.
A možda je najbolju analogije čitave situacije, u smislu moralnog navigiranja istom, ponudio Norman Finkelstein; američki politički znanstvenik koji je svoju čitavu karijeru posvetio slučaju Palestine, a čiji su roditelji kao dio židovske zajednice preživjeli nacističke koncentracijske logore Auschwitz i Majdanek. Naime, njegovo zaključivanje polazi od toga da je Gaza "koncentracijski kamp" pod paskom "supremacističke židovske države" te da je "međunarodna zajednica digla ruke od Palestinaca, bez obzira koje taktike su iskušavali, uključujući one nenasilne". Stoga, on uspoređuje posljednji Hamasov potez s ustankom robova; konkretno slučajem pobune Nata Turnera, u Virginiji u kolovozu 1831., u kojoj je zvjerski masakrirano 60-ak bijelaca, što je uključivalo odrubljivanje glava i ubijanje beba.
Ustanak nije bio samo promiskuitetni izljev nasilja. Zamisao Turnera, inače dobro obrazovanog vjerskog fanatika, je bila stvoriti nacionalnu krizu koja će natjerati naciju da se suoči s problemom ropstva. Finkelstein ističe kako ovaj događaj danas u sveučilišnim kurikulumima povijesti i kulturnim institucijama zauzima "mjesto poštovanja". Uostalom, po Turneru su nazvane američke ulice i parkovi, uvršten je u knjigu "100 najvećih Afroamerikanaca", a američki crnci općenito Turnera smatraju herojem otpora.
William Lloyd Garrison, vjerojatno najpoznatiji američki abolicionist i društveni reformator - kojeg je čak i veliki Lav Tolstoj toliko cijenio da je napisao njegovu biografiju - koji je uređivao novine protiv ropstva The Liberator, glavni alat abolicionističkog pokreta, je neposredno nakon Turnerovog ustanka napisao članak o tom događaju, kojeg je Finkelstein prepričao: "Napisao je: ‘Rekli smo vam da, ako tretirate ljude na taj način, ponižavate ih i degradirate, odnosite se s njima gore nego prema životinjama, samo je pitanje vremena kada će takvo što dogoditi.‘ Zatim je brutalno ismijao sve liberale kojima su usta puna fraze o slobodi i jednakosti, pri čemu hvale Francuze u njihovoj revoluciji, Grke u njihovoj predanosti demokraciji, dok prema crncima iskazuju krajnji i potpuni prezir."
Politolog je napomenuo kako je Garrison rekao da su događaji u crnačkoj pobuni bili šokantni, kao ni da se ta ubojstva "ne mogu opravdati". "Ali, jednu stvar nije rekao", ističe Finkelstein, dodajući kako je time riskirao javno vrijeđanje i fizičku ugrozu, "a to je da osuđuje pobunu robova. Može li se opravdati? Ne? Odobriti? Ne. Osuditi? Garrison je izričito rekao da ne. On je unaprijed vidio što sistem ropstva jest i kako je ljudska bića sveo na jadna podljudska stvorenja. I nije mogao osuditi one koji su dovedeni do ludila i čiji je bijes postao nezadrživ, zbog čega su se pridružili otporu.
Roditi se u koncentracijskom kampu, bez ikakvog izgleda da ćete ikada vidjeti svijetlo dana van njega, bez budućnosti, bez prošlosti, bez sadašnjosti, samo ostavljeni s napadima gladi, da koračaju naprijed-natrag ovim teritorijem, dužine maratona i osam kilometara širine... To je bila njihova sudbina. Onda bi ih, svakih par godina, Izrael posjetio, donoseći novi masakr, kojeg naziva ‘košnjom travnjaka‘ ... Znate li kako je patološki, potpuno poremećeno govoriti o ‘košnji travnjaka‘ nad generacijom zarobljenom u koncentracijskom kampu, od kojih su polovina djeca? Kako biste se vi osjećali da vam je stan sravnjen sa zemljom? Bsite li trebali vodstvo Hamasa da vas inspirira u srdžbi ili bi srdžba već bila tu?
Da li vas zaista čudi, je li stvarno šokantno da su ljudi Gaze, od kojih je većina rođena u koncentracijskom kampu, očajnički učinili bilo što kako bi se oslobodili? I tko se usuđuje kritizirati kakve god taktike da su upotrijebili? Ja to ne odobravam, ali ni ne osuđujem. Jer ja ne znam što bih ja učinio da sam se rodio u koncentracijskom logoru i proveo 20 godina života tamo."
A vi?