Demokracije u defanzivi.
U prvoj četvrtini 21. stoljeća svjedočimo nikad dinamičnijoj transformaciji globalnog ekonomskog poretka temeljenog na pomicanju ravnoteže ekonomske moći sa Zapada na Istok. Spomenuta transformacija oslabila je poziciju demokratskih država, a ključne argumente u korist ovako postavljene teze podastire publikacija uglednog V-DEM instituta Sveučilišta u Gӧteborgu pod nazivom Democracy Report 2023: Defiance in the Face of Autocratization.
Nakon raspada bipolarnog svjetskog poretka početkom 1990-ih, liberalne i izborne demokracije činile su zajedno 76% svjetskog BDP-a prema paritetu kupovne moći (tj. 56% i 20%). S druge strane, izborne i zatvorene autokracije zauzimale ukupno 24% svjetskog BDP-a, a svaka kategorija autokracija činila je pola navedenog udjela. Ukrcaj u vremeplov i okončanje putovanja u 2022. godini demonstrira kontinuirani pad ekonomskog utjecaja prvog, demokratskog bloka. Početni udio od 76% s vremenom je pao na 54% (39% liberalne i 15% izborne demokracije), dok je udio autokracija narastao na 46% (21% izborne i 25% zatvorene autokracije).
Zainteresiranim čitateljima detaljnije objašnjenje ova četiri tipa političkih sustava ponuđeno je u fusnoti na kraju teksta.[1]
Prožimanje ekonomija demokracija i autokracija posredstvom znatno ojačanih trgovinskih i investicijskih veza stvorilo je niz asimetričnih ovisnosti između trgovinskih partnera iz različitih političkih tabora. Radi se o vezama koje se u slučaju rastućih političkih tenzija lako mogu iskoristiti kao ekonomsko oružje. Slučaj trgovine predstavlja vjerojatno najbolji primjer koji potkrepljuje prethodno opisan razvoj događaja kao i opasnosti asimetrične ovisnosti.
Autokracije su s vremenom postajale sve manje ovisne o demokracijama kada su pitanju ključni trgovinski partneri na strani uvoza i izvoza. Takav razvoj događaja možemo pripisati zajedničkom utjecaju rastućeg udjela globalne trgovine kojega generiraju zatvorene autokracije (Kina) te činjenici da su neke države s vremenom također postale izborne autokracije (Rusija). Istovremeno, ovisnost demokracija o trgovini s autokracijama udvostručila se tijekom prethodnih četvrt stoljeća.
Ukoliko kao polaznu točku uzmemo 1999. godinu, postotak ukupnog izvoza autokracija usmjeren prema demokratskim državama smanjen je sa 71% na 55% u 2022. godini. Tijekom istog perioda, demokracije su povećale udio izvoza kojega kupuju autokracije s 11% na 23%. Oba procesa potvrđuju rastuću trgovinsku ovisnost demokracija o autokracijama. Analogno navedenom trendu, ovisnost demokracija o uvozu iz autokracija povećana je sa 14% na 31%, dok je ovisnost autokracija o uvozu iz demokratskih država pala sa 70% na 52%.
Prema tome, pomatrajući trendove u globalnoj trgovini u periodu od 1999. do 2022. svjedočimo tektonskim promjenama. Na početku spomenutog razdoblja trgovina između demokratskih država činila je čak 74% svjetske trgovine, da bi 2022. dotična trgovina činila tek 47%. Trgovina između demokracija i autokracija narasla je s 21% na 35% svjetske trgovine. Zadnje i ne najmanje važno, trgovina između autokracija porasla je sa samo 5% na visokih 18% svjetske trgovine.
Stajalište prema kojemu će rastuća ekonomska liberalizacija predvođena globalnom trgovinskom integracijom rezultirati političkom liberalizacijom pokazalo se kao pogrešno. Tome svjedočimo počevši od već zaboravljene Ostpolitiknjemačkog kancelara Willyja Brandta davnih 1970-ih i približavanja Sovjetskom savezu, preko rastuće suradnje Schrӧderovih i Merkeličinih vlada s Rusijom, pa sve do procjene američkog predsjednika Clintona kako će kineski ulazak u WTO omogućiti postupnu političku liberalizaciju pod utjecajem ekonomske liberalizacije. Nažalost, Rusija i Kina nisu postale miroljubivije države, a njima se postupno priključuju i druge države-odmetnici poput Irana i Sjeverne Koreje.
Unatoč čestom pozivanju kineskog vodstva na suradnju koja sve uključene strane stavlja u bolju poziciju, kinesko vodstvo u suštini priželjkuje postupnu uspostavu globalne ekonomske hegemonije. Takav stav izvrsno oslikava misao kineskog predsjednika Xi Jinpinga: Institucionalna, tj. sistemska prednost predstavlja najveću prednost neke države, institucionalno ili sistemsko natjecanje predstavlja temeljni oblik natjecanja između država.
Trgovinski uspon Kine kao autokracije br. 1: pregled ovisnosti Zapada na strani izvoza i uvoza
Već je u prethodnoj cjelini istaknut ekonomski i trgovinski uspon autokracija. Ova cjelina podcrtat će uspon Kine kao prijelomni moment u povećanju ranjivosti demokracija u odnosu na ohrabrene i sve više udružene autokracije. U svrhu prikaza uspona Kine i povećanja ranjivosti demokracija u odnosu na autokracije poslužit će podatci iz svježe konstruirane baze podataka uglednog berlinskog think-tanka MERICS (Mercator Institute for China Studies), specijaliziranog za proučavanje Kine. Također, oslonit ćemo se na podatke UNIDO-a (United Nations Industrial Development Organisation) i WITS-a (World Integrated Trade Solution). Navedeni izvori podataka omogućavaju sveobuhvatan uvid u strukturu i vrste trgovinskih ovisnosti. Naime, MERICS Trade Dependency Database stavlja naglasak na priču o uvoznoj ovisnosti, dok podatci UNIDO-a i WITS-a služe za ilustraciju izvozne ovisnosti.
Ovisnost EU i SAD-a o uvozu kineskih dobara značajno se povećala tijekom protekla dva desetljeća, dok je Kina u isto vrijeme postajala sve manje ovisna o uvozu industrijskih dobara proizvedenih od strane dobavljača iz EU i SAD-a.[2]SAD je 2022. godine ovisio o uvozu 532 dobara od ukupno 5113 različitih kategorija dobara koje pokriva MERICS Trade Dependency Database. Ova brojka je čak četiri puta veća od brojke iz 2000. godine. EU također bilježi rast ovisnosti o uvozu 421 dobra, što predstavlja povećanje od tri puta također u odnosu na 2000. godinu.
Za ilustraciju može poslužiti primjer magneta, nezaobilazne komponente kada je u pitanju proizvodnja baterija. Čak 90% uvoza magneta od strane 27 članica EU dolazi iz Kine. Govoreći u terminima ukupne dolarske vrijednosti uvoza, uvozna ovisnost SAD-a povećana je sa 11% na 16% uvoza u periodu od 2000. – 2022, tj. skočila je s 1.2% na 1.9% američkog BDP-a (Slika 1). Istovremeno, uvozna ovisnost EU povećana je sa 7% na 12% uvoza, tj. zabilježila je skok s 0.8% na 2.1% BDP-a.
Kao kontrapunkt rastućoj ovisnosti Zapada, Kina je prepolovila broj dobara o kojima ovisi kada je u pitanju uvoz iz SAD-a, sa 116 na 57, kao i dobara u kojima ovisi o uvozu iz EU, sa 235 na 120. Ukupno gledano, trgovinska ovisnost Kine ostala je relativno stabilna na 10% vrijednosti uvoza tijekom prethodna dva desetljeća. Ipak, dolarska vrijednost uvoza u kojem je Kina ovisna o inozemnim dobavljačima skočila je sa 18 na 306 milijardi američkih dolara u 2022., tj. na 1.7% kineskog BDP-a.[3]
Promjene u sektorskom sastavu uvozne ovisnosti također su pratile promjene u strukturi glavnih trgovinskih partnera prema kojima postoji ovisnost u određenim kategorijama proizvoda. SAD, EU i Japan zabilježili su smanjenje vrijednosnog udjela izvoznih proizvoda o kojima je Kina ovisna sa 73 na 35% u periodu od 2001. – 2022. godine.[4]Tehnološki intenzivni proizvodi poput preciznih mjernih instrumenata, u kojima su SAD, EU i Japan dugi niz godina uživali komparativnu prednost postali su sve manje zastupljeni kada govorimo o vrijednosti proizvoda o kojima je Kina ovisna, pa je zabilježen pad sa 11% na 2% (zrakoplovstvo je važan izuzetak). U novije vrijeme, minerali, goriva i poljoprivredni proizvodi čine čak 75% vrijednosti kineske uvozne ovisnosti u dolarskim terminima, što predstavlja skok u odnosu na samo 22% u 2001. godini. Upravo je takav razvoj trgovinskih odnosa doveo do toga da Brazil, Australija i Indonezija zauzimaju čak polovicu vrijednosti dobara u kojima Kina bilježi uvoznu ovisnost.
Slika 1
Izvor: Chimits, F. (2024); MERICS Trade Dependency Database
Kao što smo već istaknuli, ovisnost ima i drugu stranu medalje koja zavisi o tome koliko je izvoznik ranjiv na eventualnu uskratu pristupa tržištima ključnih trgovinskih partnera. U tom pogledu Kina je od početka novog milenija smanjila ukupnu izvoznu izloženost tržištima SAD-a, EU i Japana sa 64.4% 2000. godine na 38% u 2022. godini (Slika 2). Kina je paralelno povećavala udio trgovine sa država članicama Belt and Road Initiative, pa je 2022. trgovina s njima po prvi puta premašila vrijednost trgovine sa SAD-om, EU i Japanom. U isto vrijeme, udio ukupnog izvoza EU usmjerenog na tržišta “trećih država“, koji odlazi u Kinu, povećao se s 3.3% na 9% od 2002. – 2022. godine. Ovisnost izvoza SAD-a u Kinu također je povećana, ali u nešto manjoj mjeri nego što je to slučaj s EU: 2002. godine SAD je izvozio 3.18% izvoza u Kinu, a 2022. godine 7.46%.
Slika 2
Izvor: WITS, izračun autora
Osim diverzifikacije ključnih trgovinskih partnera kada je u pitanju kineski izvoz, kinesku poziciju dodatno osnažuje velika promjena u strukturi izvoznih proizvoda. U periodu od 2008. do 2023. kineski udio u globalnom izvozu industrijskih proizvoda povećan je s 11.16% na 17.30%, što predstavlja povećanje za 6.14 postotnih bodova. U isto vrijeme, udio Anglosfere (SAD, UK, Australija, Kanada i Novi Zeland)[5] i Europske unije pao je za 2.29 i 5.64 postotnih bodova (Slika 3). U istom razdoblju kineski udio u globalnom izvozu proizvoda srednjeg i visokog stupnja tehnološke kompleksnosti povećan je s 10.80% na 17.44%. A zrcalnu sliku kineskog uspona predstavlja pad udjela Anglosfere (SAD, Kanada, Australije, Velike Britanije i Novog Zelanda) za 3.35 i Europske unije za 5.48 postotnih bodova. Japanski udio gotovo se prepolovio sa 7.80% na 4.43%, a južnokorejski blago pada s 4.03% na 3.93% (Slika 4).
Slika 3
Izvor: UNIDO; izračun autora
Slika 4
Izvor: UNIDO; izračun autora
Slika 5 prikazuje promjenu u neto-izvozu industrijskih proizvoda srednjeg i visokog stupnja ekonomske kompleksnosti u periodu od 2008. – 2023. Rastuću trgovinsku snagu “kineskog zmaja“ dodatno potkrepljuje porast dodatne vrijednosti u industrijskoj proizvodnji po glavi stanovnika (Slika 6). Ukoliko je u Europskoj uniji u periodu od 2008. do 2023. došlo do nešto skromnijeg porasta s 4579 na 5233 američkih dolara dodane vrijednosti po glavi stanovnika, Kina se može pohvaliti strelovitim rastom s 1247 na 3167. SAD se u isto vrijeme suočava s blagim padom s 6889 na 6653 američkih dolara dodane vrijednosti u industriji po glavi stanovnika.
Slika 5
Izvor: UNIDO; izračun autora
Slika 6
Izvor: UNIDO; izračun autora
Ekonomsko raspetljavanje demokracija i autokracija kao reakcija na asimetrične ovisnosti
Gledano iz perspektive udjela trgovine u globalnom BDP-u, još uvijek se ne nalazimo u periodu izražene de-globalizacije. Naprotiv, udio globalne trgovine u globalnom BDP-u iznosio je prema podatcima Our World in Data 62.56% 2022., što predstavlja rekordnu razinu u povijesti svjetske trgovine. No, priča ipak ne upućuje na liberalnu nirvanu jer se sve veći postotak trgovine u zadnjih pet godina počinje odvijati unutar geopolitičkih blokova koji postaju međusobno fragmentirani uspostavom trgovinskih i investicijskih restrikcija. Ključan razlog za za takav pomak treba tražiti u trendovima koji su objašnjeni u prvom dijelu teksta.
Prema podatcima Hinrich Foundationa na djelu nije generalna kontrakcija međunarodne razmjene, nego rastuća trgovinska orijentacija prema geopolitičkim saveznicima. Tako je udio EU izvoza prema državama članicama G-7 porastao za 1.1 postotni bod, a udio izvoza u BRICS države smanjen je za 1.5 postotni bod od 2018. – 2023.[6] Najveća promjena vidljiva je u slučaju Kine koja je zabilježila porast udjela izvoza u BRICS države za 2.1 postotna boda i smanjila udio izvoza u G-7 države za 5.2 postotna boda. No, pri tumačenju ovih podataka potreban je oprez. Spomenuti trend ne znači da je smanjena ovisnost razvijenih država o kineskom uvozu s obzirom da je Kina odlučila doskočiti problemu trgovinskih i investicijskih restrikcija (primarno SAD i EU) velikim povećanjem ulaganja u “države poveznice“ koje imaju ugovore o bescarinskoj trgovini s bogatijim susjedima (npr. Turska, Maroko, Vijetnam, Meksiko). Stoga kineski izvoz obilaznim potem dolazi na tržišta SAD-a i EU. U tom kontekstu bit će zanimljivo pratiti kako će nova Europska komisija i Trumpova administracija u SAD-u pristupiti ovom izazovu.
Drugi važan trend koji se odvija paralelno s fragmentacijom globalne trgovine odnosi se na fragmentaciju sustava izravnih stranih ulaganja (FDI-a). Prema podatcima MMF-a, tijekom zadnjeg desetljeća bilježimo rastući postotak FDI-a u države koje su geopolitički bliske državi investitora, i to u daleko većoj mjeri nego što sugerira postotak ulaganja koji se može objasniti geografskom bliskošću. Takav razvoj sugerira da geopolitičke preferencije sve više određuju “globalni otisak FDI-a“. Naravno, geopolitička bliskost usko je korelirana s tipom političkog sustava.
U svakom slučaju, ekonomsko raspetljavanje posljedica ranije faze globalizacije koju je američki ekonomist Dani Rodrik označio pojmom hiperglobalizacija, neće biti lako. Jer je i dalje visok postotak trgovine dobrima između ključnih geopolitičkih blokova u odnosu na ukupnu globalnu trgovinu. Slika 7 pokazuje koliko je uloga Kine zapravo centralna u globalnom trgovinskom sustavu. Trgovina između SSSR-a i NATO saveznika činila je samo 5-6% globalne trgovine tijekom cijelog hladnoratovskog razdoblja. Nasuprot tome, 2023. godine trgovina SAD i EU s jedne strane, te Kine i Rusije s druge strane, činila je 17.5% svjetske trgovine.
Slika 7
Izvor: Trade Map, autorova ilustracija. * Prikazane trgovinske veze prikazuju isključivo bilateralnu trgovinu veću od 4.5 milijarde dolara između trgovinskih partnera.
Ipak, postoje tri važne razlike između ova dva razdoblja. Prvo, za razliku od ranih godina Hladnoga rata, veći broj nesvrstanih “država-poveznica“ brzo dobivaju na važnosti kao mostovi između većih geopolitičkih blokova. Geopolitički agnosticizam ponovno dobiva na značenju za države koje se nisu jasno odredile prema postojećim blokovima. Drugo, moć multinacionalnih korporacija s globalnim pogledom danas je daleko veća u usporedbi s hladnoratovskim razdobljem. Inovativni menadžeri nabavnih lanaca multinacionalnih korporacija mogu kreativno zaobilaziti postojeće trgovinske i tehnološke restrikcije koje nameću pripadnici vojno-sigurnosnog aparata kao što nam to pokazuje primjer američkih proizvođača mikročipova. Treće, partnerstvo između SAD-a i EU nije snažno kao stijena i ključno je pitanje koliko se može održati ukoliko Donald Trump pokrene trgovinski rat s EU.
Sraz demokracija i autokracija u eri Donalda Trumpa: koje su opcije za EU?
Pobjedom Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima globalni trgovinski sustav ulazi u još neizvjesnije razdoblje obilježeno snažnim centrifugalnim silnicama. Najavljena politika protekcionizma usmjerenog ne samo prema rivalima, nego i prema dojučerašnjim saveznicama, zasigurno bi ozbiljno poremetila postojeću ravnotežu između demokracija i autokracija na globalnoj razini. Umjesto partnerstva SAD-a, EU-a i ostalih liberalnih demokracija (Japana, Južne Koreje, Kanade, Australije, Velike Britanije) u suočavanju s izazovima koje donosi sve agresivnija Kina i revizionistička Rusija, scenarij neselektivnog protekcionizma uključivao bi dodatnu fragmentaciju unutar zapadnog demokratskog tabora.
Je li takav razvoj događaja moguć? Poziciju moći neke države u globalnom poretku u velikoj mjeri određuje odgovor na pitanje ima li ili nema bliske saveznike. Efektivna savezništva predstavljaju multiplikator moći, kako u ekonomskom, tako i vojnom smislu. Donald Trump i njegova buduća administracija uskoro će dati odgovore na pitanje da li savezništva i suradnju percipiraju kao korisne alate za pomirenje nacionalnih interesa i interesa saveznika, ili kao prepreku u nastojanju da se samostalno suoče s Kinom kao ključnim izazivačem.
Pitanje međunarodne trgovine će u tome biti prijelomno i dat će nam odgovor na pitanje da li demokracije mogu uspješno smanjiti trgovinsku ovisnost o autokracijama i intenzivirati međusobnu suradnju kreiranjem proširenog trgovinskog prostora potrebnog za primjenu ekonomije razmjera u tehnologijama budućnosti. SAD i EU bi zajedno mogli činiti uvjerljivo najveće područje slobodne trgovine na svijetu, ali za to nije bilo političkog apetita ni u politički vedrijim vremenima. Podsjetimo da su pregovori oko formiranja Transatlantskog trgovinskog i investicijskog partnerstva (TTIP) započeli 2013. i zamrli 2016. godine uslijed s jedne strane otpora europskih udruga civilnog društva „frakiranju“ i američkim poljoprivrednim proizvodima, a s druge strane zahtjevima američkih poslovnih lobija za uspostavom mehanizama za “zaštitu ulaganja“ (Investor-State Dispute Settlement, ISDS) koji bi zaobilazili pravnu nadležnost nacionalnih pravosudnih tijela. Sporazumu nije pomogao ni američki “Buy American“ pristup koji bi prilikom javnih nabava davao prednost američkim u odnosu na europske ponuđače. Administracija Donalda Trumpa definitivno je pokopala pregovore o TTIP-u 2019., a kratak pokušaj njihovog oživljavanja od strane sada već bivšeg liberalnog njemačkog ministra financija Christiana Lindnera 2022. naišao je na hladan tuš iz briselske administracije.
Europskoj uniji potreban je dobar rezervni plan. Naravno, plan A bi se svakako trebao sastojati u tome da državnici poput Giorgie Meloni ili Marka Ruttea s kojima Trump ima dobar odnos budu ključni komunikatori europskih namjera Washingtonu, a ne Europska komisija sa svojim hladnim birokratskim žargonom. EU bi u zamjenu za Trumpovo odustajanje od carina trebala SAD-u ponuditi kredibilno obećanje većih izdataka za obranu i veće kupovine sofisticiranih oružanih sustava iz SAD-a. U konačnici, EU treba igrati na kartu Trumpove taštine i odgovoriti ga od odustajanja pomoći Ukrajini isticanjem da će ispasti “slabić“ ukoliko Putinu omogući relativno jeftino napuštanje pregovaračkog stola.
U isto vrijeme, EU treba biti spremna na plan B. Neovisno o signalima koji će dolaziti iz Bijele kuće, EU mora početi ozbiljno jačati svoju stratešku autonomiju većom integracijom u području obrane i sigurnosti, tržišta kapitala i energetike, kao što je prepoznato u nedavno predstavljenom Draghijevom izvještaju o europskoj konkurentnosti. Također, EU mora promijeniti svoj pristup trgovinskim pregovorima kao alatu “državništva“. To znači da EU ne može istovremeno: (1) ostvariti ciljeve ekonomskog rasta posredstvom slobodne trgovine; (2) učvršćivanja postojećih i stjecanja novih savezništva i (3) beskompromisnog izvoza vlastite regulatorne filozofije potencijalnim partnerima, kao što to zorno predočuje primjer Direktive o korporativnom izvješćivanju o održivosti (CSRD). Logika “nemogućeg trojstva“ ponekad je uistinu neumoljiva.
Ukoliko je SAD pod Trumpovim vodstvom odlučio odbaciti ulogu stjegonoše trgovinske suradnje, pogotovo između država sa sličnim ekonomskim i političkim sustavima, krajnje je vrijeme da EU popuni prazninu jačanjem trgovinskih veza s drugim demokracijama poput Australije, Indije, Indonezije i Mercosura. Stara (njemačka) formula “američka sigurnost + jeftin ruski plin + kinesko tržište“ definitivno je završila u ropotarnici povijesti i EU treba daleko odvažnija rješenja za osiguranje utjecaja i čuvanje demokracije u svijetu. No, nagib krivulje učenja u području ekonomskog državništva ipak će u neposrednoj budućnosti ovisiti o prvim potezima Washingtona.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....