Hitlerovom tehnologijom i Staljinovom bombom Vladimir Putin želi zdrobiti Ukrajinu. Rusko čudesno superoružje kojim su satrali Avdijivku apsolutno nije ništa novo. "Najnovija" modifikacija dvostruko snažnije bombe FAB-3000 koja klizi nebom do udara u metu temelji se na bombi koju je i Staljin koristio za uništavanje industrijske, lučke i gradske infrastrukture.
Naime, klizeće bombe izmislili su Nijemci uoči Drugoga svjetskog rata. Njihov Fritz X, težak 1400 kg, prva je navođena klizeća bomba u operativnoj upotrebi od 1938. i prva koja je potopila neki brod. Službeni naziv joj je Ruhrstahl SD 1400, a njome su nakon kapitulacije potopili talijanski bojni brod "Roma" i teško oštetili bojni brod "Italia". Ta je bomba mogla jedriti tek nešto više od 5 km, ali nakon Fritza su Hitlerovi inženjeri razvili i puno napredniji Hagelkorn (Zrno grada), koji je proizvelo i danas čuveno brodogradilište Blohm&Voss. Kad bi ga na visini od 7000 metara bacio Heinkel 111 ili Junkers 88, ta je radionavođena bomba mogla preletjeti 210 km, četverostruko dalje od Putinovih današnjih inačica. No pokazala se prilično neprecizna.
Putin u osvajanju Ukrajine trenutno koristi modificirane sovjetske bombe FAB-500 i FAB-1500, pri čemu brojke označavaju i težinu tih bombi. Od 1500 kg, potonja inačica bombe sadrži 675 kg eksploziva. U nedavnom osvajanju Avdijivke Rusi su dnevno bacali 100 - 140 ovakvih bombi koje za sobom ostavljaju krater od 15 metara, ali zračnim udarom, tzv. blastom mogu teško ozlijediti čovjeka i na više stotina metara od mjesta udara. Bez starca nema udarca, kaže jedna seksistička doskočica, ali bez malo tehnološke pomoći - ništa od toga. Rusi su usred rata uspjeli razviti i napraviti univerzalne module za jedrenje i navođenje ovakvih bombi, takozvani UMPK kit.
UMPK protiv JDAM-a
Taj sustav se sastoji od univerzalne aerodinamičke kape "na nosu" bombe i od dvaju krila koja "iskoče" nakon što avion odbaci bombu. Krila omogućavaju bombi da jedri zrakom, umjesto da poput kamena padne na cilj. U aerodinamičkoj kapi nalazi se sustav za upravljanje i navođenje. Sustav navođenja je dvostruki - satelitski i inercijalni, pa utoliko prilično otporan na svaku vrstu ometanja. Preciznost ovako opremljene bombe FAB-1500 je prema dostupnim podacima unutar radijusa od 5 metara. Što je zapravo nebitno s obzirom na radijus djelovanja ovako snažne bombe.
Svejedno, možemo je usporediti sa sličnim JDAM sustavom koji koristi NATO.
Zapad svoj 20.000 dolara skupi sustav JDAM montira na rep klasične bombe. Rusi na nos. Ali ako je informacija o preciznosti UMPK kita točna, onda su ruske bombe ne samo preciznije od istovjetnog zapadnog JDAM-a, nego imaju i veći doseg. Prema dostupnim podacima njemačke Luftwaffe, klasični JDAM pogađa unutar radijusa od 13 metara. Istodobno, ispuštena s velike visine, JDAM bomba preleti 28 km, a ruska leti dvostruko dalje. Za utjehu, zapadno zrakoplovstvo češće koristi laserski navođeni LJDAM sustav i to uz produljeni doseg od 74 km.
Zabrinjavajući iskorak
Kako god bilo, zabrinjavajuće je što su Rusi, inače neskloni razvoju preciznog oružja, u ovoj agresiji na susjednu državu napravili enorman tehnološki iskorak. A kako to u muškome svijetu inače biva, Putin i njegov ministar obrane Sergej Šojgu žele imati nešto veliko, veće od onoga što imaju drugi. Stoga je prošlog mjeseca ministar Šojgu obišao proizvodnju klizeće inačice bombe FAB-3000 koja se upravo sklapa u halama "Taktičko-raketnog naoružanja", obrambene korporacije koja je Putinovim ukazom osnovana 2002. godine. Najnovije ruske klizeće bombe, odnosno njihov UMPK kit proizvodi se na strojevima kineske kompanije "Ningbo Haitian Precision" i japanskim strojevima marke Okuma.
No, kao što znamo, imati veliku bombu je jedno, a dignuti je nešto je sasvim drugo. Napadi na Avdijivku do sada su izvršeni klizećim bombama od 1500 kg koje je nosio taktički bombarder Su-34, u pratnji višenamjenskog lovca Su-35, Flankera. Svaki bombarder mogao je podignuti po dvije ovakve klizeće bombe koje bi bacali s udaljenosti od 40, pa do 60 km. Njihovi napadi dugo vremena nisu prolazili nekažnjeno. Imali su velike gubitke jer su Ukrajinci linijama fronte primaknuli PZO-sustave Patriot i SAM-300. U samo par dana prizemljili su čak 13 ruskih bombardera, a usput su zveknuli i dva strateška izviđača Beriev. Sve je to bilo dobro, dok Rusi uz pomoć drona nisu otkrili i potom uništili dva raketna lansera iz sustava Patriot. Nakon toga su Ukrajinci ovako vrijedne sustave ipak morali odmaknuti od prvih linija.
Veličina (ni)je bitna
Šojgu sad želi Ukrajince bombardirati klizećim inačicama bombi koje su teške 3 tone. Međutim, takva bomba ima promjer od jednog metra, a na to još treba dodati i i koji centimetar za UMPK kit. U ovom trenutku takvu bombu na vanjskim nosačima može ukrcati jedino dobri stari Tupoljev Tu-22M, koji je u upotrebi od 1972. godine. No, što zbog godina, a što zbog djelovanja ukrajinskih dronova po ruskim aerodromima, procjenjuje se da je Rusima u operativnoj upotrebi samo 60 zrakoplova ovog tipa.
Kao i obično kad je u pitanju veličina, radi se o ljudskom egu. Jer Rusi sasvim komotno Ukrajinu mogu pregaziti i bombama od tone i pol. To prije što Ukrajina sve teže dolazi i do topničkih granata, a kamoli do modernih PZO sustava tipa Patriot ili Iris-T, a o nedostižnim njemačkim krstarećim raketama Taurus da i ne govorimo. Možda bi isporuka brzih i žestokih F-16-ica, na kojima je u Rumunjskoj upravo počela obuka ukrajinskih pilota, mogla preokrenuti rusku zračnu nadmoć. No, sva je prilika da će se to dogoditi prekasno.