Veselje u Bruxellesu, bijes u Moskvi, podvojeni osjećaji u Erevanu – tako bi se moglo opisati raspoloženje ključnih aktera nakon nedjeljnih izbora u Armeniji i uvjerljive pobjede proeuropske stranke Građanski ugovor dosadašnjeg i budućeg premijera Nikola Pašinjana. Osvojivši 49,8 posto glasova, Pašinjanova partija dobila je 61 od 105 mjesta u parlamentu i mogućnost da samostalno oformi vladu.
Na prvi pogled, gornji pasus pati od kontradikcije: ako je proeuropska partija uvjerljivo pobijedila, otkud onda podvojeni osjećaji u Armeniji? Zar premoćna Pašinjanova pobjeda nije dokaz da armenski narod uvjerljivom većinom želi napustiti dosadašnju rusku orbitu i preseliti se u orbitu Europske unije?
Odgovor na ta pitanja leži u dva matematička fakta. Prvo, rezultat od 49,8 posto ne samo što ne predstavlja uvjerljivu većinu armenskog naroda, nego ni običnu većinu: riječ je o točno polovini stanovništva koja podržava Pašinjanov iskorak prema Bruxellesu. I drugo, sve tri preostale stranke koje su ušle u parlament – i Snažna Armenija (23,3%), i Armenski savez (10%) i Prosperitetna Armenija (4%) – imaju stubokom drukčije mišljenje o prelasku u EU orbitu, te su označene kao proruske partije. Za njih je glasalo gotovo 40 posto armenskih birača.
Drugim riječima, Armenija je jedna od onih polariziranih, u sebi duboko podijeljenih zemalja postsovjetskog prostora u kojima se snažno sukobljavaju dvije oprečne tendencije – ona centrifugalna želi napustiti ruski perimetar u korist eurounijskog, dok ona centripetalna želi zadržati stoljetne veze s Moskvom. Otuda i podvojeni osjećaji u kavkaskoj državi: Pašinjanovi glasači slave približavanje Bruxellesu, dok glasači opozicije strahuju da ih to vodi u katastrofu kakvu je doživjela Ukrajina.
Nemoguća misija
Čelnici EU-a i većina europskih medija danas slave "proeuropski zaokret" premijera Pašinjana i armenskog naroda, previđajući jedan statistički podatak koji baca drukčije svjetlo na taj zaokret. Naime, na prethodnim izborima 2021. godine, kada se Pašinjanova retorika nije sukobljavala s Moskvom, njegova stranka pobijedila je uvjerljivije nego u nedjelju – tada je osvojila 54 posto glasova i dobila 69 mjesta u parlamentu.
U međuvremenu je, nakon armensko-azerbajdžanskog rata 2023. godine u kojem je Armenija izgubila Nagorno Karabah, Pašinjan napravio otklon od Rusije – optužujući je da nije pomogla Armeniji u tom ratu – te se počeo približavati Europskoj uniji. Iako je i s takvom agendom u nedjelju uspio pobijediti, rezultati pokazuju da mu ta politika nije donijela nove glasače, nego je, naprotiv, izgubio oko deset posto svojih ranijih glasača. To znači da njegov proeuropski zaokret nije smanjio, nego je povećao polariziranost armenskog bića.
Za razliku od europskih političara, koji na Pašinjanovu pobjedu gledaju isključivo pozitivno – i to ne zato što silno vole Armeniju i armenski narod, nego isključivo zato što je Rusiji možda crkla još jedna krava – sâm armenski premijer je itekako svjestan da je na ovim izborima, u odnosu na one iz 2021., više izgubio nego dobio. Stoga su u pobjedničkoj izbornoj noći njegove izjave odisale većom trezvenošću od euforije raspamećenih EU lidera.
Konkretno, nakon objave rezultata Pašinjan je izjavio da "nema govora o biranju" između Rusije i Zapada, obećavši da će "nastaviti napore približavanja Zapadu" te istodobno "jačati odnose s Rusijom". Kako u današnjim geopolitičkim okolnostima misli izvesti tu nemoguću misiju, bog sveti zna.
Ekonomski potres
Praktična neizvodivost te Pašinjanove "dvostruke politike" ogleda se i u njegovoj izjavi da će Armenija nastaviti s približavanjem Europskoj uniji, ali će pritom ostati i u Euroazijskoj ekonomskoj uniji (EAEU), ekonomskom savezu postsovjetskih zemalja kojim dominira Rusija. No preostale članice tog saveza (koji uz Rusiju i Armeniju čine i Bjelorusija, Kazahstan i Kirgistan) već su ranije objavile zajedničku izjavu da će pokretanjem pristupnih pregovora za prijam u EU Armenija izgubiti benefite od članstva u EAEU-u.
A ti benefiti nisu beznačajni. Ne samo što je armenska ekonomija uvelike povezana s EAEU-om, nego Armenija već godinama veliku većinu nafte i plina – po privilegirano niskim cijenama – dobiva iz Rusije, slično kako je to prije rata dobivala i Ukrajina. Iako Pašinjan lakonski i populistički tvrdi da se ne boji rasta cijena energije "jer ćemo se obogatiti" ulaskom u EU, svjedoci smo da i mnogo bogatije ekonomije zemalja Zapadne Europe zadnjih godina, otkad su se samoinicijativno odrekle ruskih energenata, trpe veliku gospodarsku štetu.
Ruski predsjednik Vladimir Putin još je prošlog mjeseca upozorio Pašinjana da bi izlazak iz EAEU-a mogao izbrisati čak 14 posto armenskog BDP-a, što bi u ionako siromašnoj kavkaskoj državi moglo značiti pravi ekonomski potres. Rusija je u tjednima uoči armenskih izbora i praktično demonstrirala kako bi taj potres mogao izgledati, zabranivši uvoz više armenskih proizvoda.
Dodatni problem za Pašinjana predstavlja činjenica da je izbore predstavljao kao odluku između trajnog mira s Azerbajdžanom i povratka u rat. Biračima je poručivao da bi se, ako njegova stranka ne osigura uvjerljivu većinu, Armenija mogla suočiti s "katastrofalnim ratom" s Azerbajdžanom već za nekoliko mjeseci. Međutim, na izborima nije uspio dobiti dvotrećinsku većinu potrebnu za raspisivanje ustavnog referenduma koji je Azerbajdžan zahtijevao kao dio mirovnog sporazuma.
Zapadni mentori
Demokratsku sjenu na pravnu regularnost nedjeljnih izbora bacilo je i hapšenje šestorice članova izbornog vodstva najjače oporbene partije Snažna Armenija u noći uoči izbora. Sâm vođa te partije, rusko-armenski poduzetnik Samvel Karapetjan, uhićen je još lani pod optužbom za poticanje državnog udara – koju on odbacuje kao politički motiviranu – te je na nedjeljne izbore odveden iz kućnog pritvora.
Karapetjan je pred novinarima negirao tvrdnje da bi vratio Armeniju u rusku sferu, ali je upozorio na Pašinjanovu "bezobzirnu žurbu" prema Zapadu, te je osudio "brojne izborne nepravilnosti" i "represiju", nazvavši izbore "sramotnima". Slične kritike na račun Pašinjana uputio je i drugi oporbeni prvak, vođa Armenskog saveza i bivši armenski predsjednik Robert Kočarjan, koji je premijera optužio da od zemlje umjetno stvara neprijatelja Rusije i gura Armeniju ukrajinskom putanjom.
Moguću sličnost s ukrajinskom sudbinom potencira i postojanje ruske vojne baze u Armeniji, smještene u gradu Gyumriju, oko 120 kilometara sjeverno od Erevana. Pojedini analitičari upozoravaju da korijeni ukrajinskog rata leže u najavama Kijeva da Ukrajina neće produljiti Rusima korištenje pomorske baze Sevastopolj na Krimu, na što je Putin nakon državnog udara u Kijevu u veljači 2014. (koji se u Ukrajini naziva Revolucija dostojanstva) reagirao aneksijom Krima.
I tada su zapadni mentori davali podršku Ukrajini u njezinu raskidu s Rusijom, ali kad su se na Krimu pojavili "mali zeleni" i preuzeli poluotok, Zapad je samo slegnuo ramenima, uvalivši Ukrajinu u katastrofu kojoj se kraja još ne nazire. Jer Zapadu Ukrajina nikad nije ni bila važna ni u jednom drugom kontekstu osim kao "željezni ovan" i "topovsko meso" za slabljenje Rusije, bez obzira na cijenu koju će Ukrajina pritom platiti.
A sada se opasno sličan scenarij ponavlja u Armeniji: nakon rata "do posljednjeg Ukrajinca" mogao bi uslijediti rat "do posljednjeg Armenca".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....