Ljudi u ukrajinskom selu Hroza savršeno su se slagali prije napada Rusa početkom prošle godine. Invazija je tada podijelila selo u neprijateljske tabore. Jedni su se prijavili u ukrajinsku vojsku, dok su drugi otišli raditi za ruske snage koje su okupirale Hrozu.
Nakon što je Ukrajina vratila selo prije nešto više od godinu dana, stanovnici su i dalje sumnjičavo promatrali jedni druge. Nisu više bili sigurni kome od svojih susjeda mogu vjerovati. A to nepovjerenje nije bilo neopravdano. Petog listopada su se deseci stanovnika okupili na groblju na rubu Hroza na sprovodu, a zatim su prošetali do seoskog kafića. Nedugo nakon toga, projektil je protutnjao zgradom i ubio 59 ljudi koji su bili u kafiću i blizu njega. Danima su bijele vreće za tijela ležale na igralištu pokraj te zgrade.
Taj je pogodak bio toliko specifičan po vremenu i mjestu gađanja da su preživjeli bili uvjereni da je netko od njihovih Rusima rekao da se baš tamo i tada održavao sprovod. Zbog čega bi inače Rusi gađali sićušno selo s malo vojne prisutnosti i ubili petinu stanovništva?
Ipak, ta se ideja činila nevjerojatnom. Tijekom godina je 321 stanovnika Hroze održavalo jako bliske veze. Mnogi su bili u srodstvu, krvnom ili bračnom. Neslaganja oko toga treba li se Ukrajina prikloniti Rusiji ili Zapadu nisu smetala. Seljani su govorili mješavinom ruskog i ukrajinskog jezika, piše The Wall Street Journal.
Svatko je imao svoje mišljenje o politici, ponekad su o tome i glasno raspravljali, no nikada nije bilo problema. Nakon raketnog napada, mnogi su se borili s pitanjem tko bi od njih mogao selu donijeti takvo razaranje i "cinkati" Rusima.
- Teško je zamisliti da itko može biti sposoban za tako užasan čin. To je užasna izdaja, kaže Natalya Berezanets (41) iz Hroza.
Andriy Kozyr se u selu nastanio krajem devedesetih. Kad su mu umrli roditelji, on i njegova supruga Alina uselili su se u njihovu kuću i dobili dvoje djece. Kao i mnogi ukrajinski muškarci, Kozyr je putovao na rad u inozemstvo kako bi zaradio više novaca. Radio je građevinske poslove u Rusiji, a zatim i u Poljskoj.
- Kad je bio ovdje, pomagao je svima. Njegova žena je ponekad bila ljuta jer su svi stalno ispitivali kada će se on vratiti kako bi im nešto popravio, kaže mještanin Mykola Fomenko.
Kozyrov sin Denis je studirao u obližnjem Kupjansku i živio je u istom studentskom domu kao jedan od trojice braće Mamon iz Hroze. S 18 godina se pridružio ocu koji je radio u Varšavi. Kozyrova kći Liza je s 18 godina također otišla u Poljsku raditi u kafiću.
Alina Kozyr pala je u depresiju. Susjeda je Kozyru rekla da ju ne smije ostaviti samu pa je ubrzo i Alina otišla u Poljsku i dobila posao hotelske sobarice. Obitelj se sve rjeđe vraćala u Hrozu, iako su i dalje smatrali Ukrajinu svojim domom. Alinini roditelji, Mykola i Nina Hrib brinuli su se o njihovoj kući.
Hribovi su bili bliski s obitelji Mamon. Kad su odrasli, sva trojica braće Mamon su postali lokalni policajci. Nitko se ne sjeća da su ikada rekli nešto što bi dalo do znanja da će jednoga dana podržati rusku agresiju nad vlastitom zemljom.
- Govorili su ruski, ali mnogi u selu su govorili ruski, kaže Oleksandr Mukhovatiy, prijatelj Dmytra Mamona.
Kad je započela invazija, obitelj Kozyr bila je u Poljskoj. Andriy i Denys Kozyr odlučili su se vratiti u Ukrajinu i prijaviti u vojsku. Uznemirene žene su ih pokušale nagovoriti da ostanu u Poljskoj jer nisu imali nikakvog vojnog iskustva, no oni su ipak otišli.
Oružane snage su obojicu poslale na front u istočnoj Ukrajini. Andriy Kozyr je za nekoliko tjedana upucan. Preminuo je u bolnici u Dnjepru.
U međuvremenu su Rusi preuzeli kontrolu nad Hrozom. Otprilike pola sela je podržavalo Ukrajinu i pokušalo izbjeći ruske vojnike. Druga polovica su podržavali Ruse. Neki od njih su rekli da su samo činili što je bilo potrebno da prežive.
- Ljudi su se prestali čak i pozdravljati, kažu mještani, prenosi The Wall Street Journal.
Obitelj Mamon je bila među onima koji su najočitije povezani s Rusima. Pustili su ruske vojnike da im ostanu u kući, a trojica braće su radila u ruskoj policijskoj postaji u obližnjem mjestu. Volodimir Mamon je imenovan voditeljem kriminalističke istrage. Vozio se okolo pokazujući ruskim vojnicima gdje žive ukrajinski vojni veterani. U srpnju 2022. sva tri brata su se pojavila u kući obitelji Pletinka s ruskim vojnicima, tražeći njihovog sina Serhija, vojnog veterana.
- Okružili su me i pitali gdje je naš sin, priča Vasil Pletinka. Kada je rekao da ne zna gdje mu je sin, uperili su mu pištolj u glavu. Serhij je nedugo nakon toga zarobljen i pretučen, ispričali su njegovi roditelji.
Nekoliko desetaka stanovnika, uključujući i obitelj Mamon, pobjeglo je s Rusima prošlog rujna, prije nego što su ukrajinske snage ponovno zauzele to područje.
- Okupacija je podijelila ljude, ispričala je Inna Troshyna.
Alina i Liza Kozyr vratile su se iz Poljske na ukop. Došao je i Denys Kozyr nakon što je ove godine otpušten iz vojske.
Prema službi sigurnosti Ukrajine, Volodimir Mamon je od stanovnika sela tražio informacije o sprovodu i razgovarao s Dmytrom Mmonom o tome što je rekao Rusima. Pokazale su to tekstualne poruke koje je objavila SBU.
- Objasnio sam ti da će biti civila, rekao je svom bratu i dodao da Rusi vjerojatno neće napasti tada.
U napadu je poginula cijela obitelj Kozyr, kao i Mykola i Nina Hryb. Mnoge žrtve bilo je teško identificirati nakon eksplozije.
U roku od nekoliko dana, SBU je objavio da su Volodymyr i Dmytro Mamon pomogli Rusima u planiranju tog napada, znajući da će tamo biti mnogo ljudi koje su osobno poznavali.