Je li u Ukrajini srušen mit o najboljem američkom tenku? ‘U Pustinjskoj oluji nije bilo oružja koje mu je slaba točka‘

Kada je prije otprilike godinu dana najavljeno da će SAD Ukrajini donirati 31 tenk Abrams, mnogo se pričalo o tome koliki će biti njihov stvarni učinak na bojištu. Bilo je odmah jasno da je riječ o broju koji neće suštinski promijeniti išta, već se prije radilo o potezu kojim se željelo (i donekle uspjelo) potaknuti europske saveznike da oni Ukrajini doniraju svoje tenkove Leopard 2 i stariji Leopard 1, piše Jutarnji list.

Sami Abramsi u Ukrajinu su došli prošle jeseni, na bojištima smo ih vidjeli prvi put početkom ove godine, a u međuvremenu je desetak primjeraka što uništeno, što oštećeno i napušteno. Rusi, naravno, nisu propustili priliku da dva primjerka provozaju na labudicama na paradi u Moskvi, prikazujući kao svoj trijumf zarobljavanje par američkih tenkova, dok su ih sami u ratu dosad izgubili više od 3100.

O tome koje su ključne karakteristike Abramsa (u varijantama M1, M1A1, M1A2 i drugim podvarijantama), kako je tekao njegov razvoj, koje su mu prednosti i mane, koja ga tehnologija izdvaja u odnosu na usporedive tenkove, kako se pokazao u borbenim operacijama od Pustinjske oluje, preko invazije na Irak pa sve do rata u Ukrajini i koje su nove varijante u razvoju, u novoj epizodi podcasta Prva linija vrlo detaljno objašnjava za Jutarnji list stručni sugovornik s YouTube kanala Codex Militaria, Matija Blaće.

Artur Widak/Anadolu Via Afp

- Abrams je glavni borbeni tenk, jedini tip koji se koristi u američkoj vojsci. To je najteži, najbrži tenk i općenito dominantan stroj s kojim se svi drugi tenkovi danas uspoređuju, kaže Blaće na samom početku podcasta Jutarnjeg lista.

Razvoj Abramsa zapravo svoje korijene vuče u zajedničkom njemačko-američkom projektu razvoja tenka MBT-70 1960-ih godina. Taj je program trajao sve do 1969., tenk je bio suprenapredan za svoje vrijeme, ali razilaženja između SAD-a i Zapadne Njemačke bila su prevelika, a k tome je i program postao vrlo skup, zbog čega je sve zaustavljeno 1969. godine.

Nakon toga SAD je prešao na razvoj "prijelaznog" modela, to jest demonstratora XM815, koji je zapravo bio pokušaj da se spasi što se može iz propalog MBT-70 projekta. No, on je i dalje bio preskup te se konačno proizvela nova specifikacija pod nazivom XM1 koja je zapravo bila prava preteča Abramsa.

- Za razvoj novog modela natjecali su se General Motors i Chrysler, koji je bio tradicionalno bio proizvođač američkih tenkova. Chrysler je pritom proizveo prototip s plinskom turbinom kao osnovnim motorom, dok je GM-ov prototip koristio dizelski motor. Na testiranjima se GM pokazao kao bolji, ali je potom donesena politička odluka da se ide s modelom kojem će kao pogonska jedinica ipak biti plinska turbina, zbog čega je GM morao preraditi svoj prototip. To je završilo tako da je GM-ov model poskupio, a Chryslerov pojeftinio te dobio prvi ugovor za razvoj i proizvodnju od 5 milijardi dolara, objašnjava Blaće.

Mateusz Wlodarczyk/Nurphoto Via Afp

Razvoj nove platforme na kraju je trajao sedam godina, što za takav program nije puno, te je već 1979. krenula proizvodnja prvog M1 Abrams modela kojih je s linije do 1985 sišlo više od 3200. Glavna značajka te varijante bio je manji top od 105 mm, koji se tada smatrao sasvim dovoljnim za probijanje sovjetskog oklopa, a već se planiralo da kasnije varijante imaju top od 120 mm.

- M1 varijanta danas se više ne koristi, a u Pustinjskoj oluji 1991. godine bilo ih je samo sedamdesetak. Već devedesetih godina golema količina Abramsa u američkoj vojsci bila je u tada novijoj M1A1 varijanti. Što se tiče starijih tenkova, postojao je program njihove nadogradnje, ali češće se išlo na proizvodnju novih, govori naš sugovornik i dodaje da su starije varijante prvo išle Nacionalnoj gardi da bi potom završile po skladištima.

U varijanti M1A1, koja se proizvela u više od 5000 primjeraka, uvodi se dakle novi top od 120 mm, streljivo od osiromašenog urana i oklop od osiromašenog urana. A za svaku sljedeću generaciju poboljšavao se digitalni sustav, ugrađivao se GPS, poboljšani sustavi za komunikaciju, novi senzori...

- M1A1 bio je prvenstveno nadogradnja hardvera, dok je M1A2, koji je 90-ih stupio u službu, napravio veliki korak u nadograđenom kompozitnom oklopu, ali i po pitanju komunikacije na bojnom polju. Također je imao i prvu generaciju termalne vizije, kaže Blaće i dodaje da se potom s raznim paketima podizalo varijante M1A1.

Mateusz Wlodarczyk/Nurphoto Via Afp

- Nakon toga za M1A2 imamo i takozvane SEP (System Enhancement Package) varijante, od M1A2 SEPv1 do M1A2 SEPv3, koja je ujedno i najnovija varijanta. Naravno, svaka sljedeća bila je poboljšana u odnosu na prethodne. Zanimljivo je da je u svim tim nadogradnjama svaki novi sustav samo zavaren na tenk, tako da mu je težina konstantno rasla. Ona sad iznosi 65 tona u SEPv3 varijanti, ali se sa svim dodacima penje i na nešto manje od 80 tona, kaže Blaće. To je problem jer se tenkovi teži od 70 tona više ne mogu prevoziti zrakoplovom, a i vozila za izvlačenje Hercules imaju limit od 70 tona.

Ono što Abramsa izdvaja od drugih tenkova je njegova plinska turbina. To je, objašnjava Blaće, zapravo mlazni motor.

- Njegova prednost je da je njegova cjelokupna snaga (1500 KS i okretnog momenta od 3700 Nm) dostupna od samog starta, za razliku od dizelskih motora, To mu daje golemo ubrzanje, čak i za njegovu ogromnu masu. No, zbog te mase mu je i potonuo omjer konjskih snaga po toni, koji je sad pao na dvadesetak KS po toni, što je manje od komparativnih tenkova. Glavni problem motora je pak njegova potrošnja goriva od čak 400 litara na 100 km, a ukupni doseg mu je maksimalno 450 km na otvorenoj cesti - na težem terenu upola manje. Što se goriva tiče, koristi uglavnom kerozin, ali može ići i na dizel, a vjerojatno bi vozio i na lož ulje, ali to ne bi bilo dobro po motor. Teoretski može koristiti bilo što što gori,.

Artur Widak/Nurphoto Via Afp

Jedna od glavnih, po nekima i ključna prednost Abramsa, je njegov kompozitni oklop.

- Ideja je bila da se napravi oklop koji će unutar 800 metara i pod kutem od 30 stupnjeva od sredine biti otporan na sve što Sovjeti imaju. To se postiglo kompozitnim oklopom s više slojeva kojem je osnova čelik. No, nova vrsta izuzetno čvrste keramike, u sendviču od čelika, je ta koja oduzima energiju projektilu. Zato Abrams ima i te ravne ploče, slično kao britanski Challenger, budući da su samu ideju i uzeli od Britanaca. U M1A1 varijanti se dodatno poboljšao taj oklop uz pomoć najčvršćeg poznatog metala - osiromašenog urana. Vrlo je gust, čvrst, ali i radioaktivan do neke mjere. On tu zapravo služi kao zadnja, malo elastičnija ploča koja će amortizirati projektil koji je probijanjem prvih slojeva oklopa već gubio svoju brzinu i snagu, objašnjava Blaće i dodaje da se osiromašeni uran zbog tih karakteristika koristi i u projektilima.

Osim ovog, valja dodati i da nove varijante Abramsa imaju i eksplozivno reaktivni oklop (ARAT). Kako kaže Blaće, on ima ulogu protiv projektila s kumulativnim punjenjima, prvenstveno raketa.

Artur Widak/Nurphoto Via Afp

- On detonira svoj sloj eksploziva koji poremeti kumulativni mlaz projektila koji se stvara kod eksplozije. On je zapravo dio dodatnog paketa oklopa TUSK, razvijenog za borbe u urbanim područjima, kaže Blaće i skreće pozornost na dodatnu zaštitu koju tenku pruža izraelski sustav Trophy, koji ima i pasivne i aktivne sustave obrane, od elektronskog ometanja do ispucavanja protu-projektila koji se nalaze na kupoli tenka (a koji može pogoditi i pješake oko tenka).

Što se tiče naoružanja, tu je top od 120 mm kojeg je dizajnirao Rheinmetall, a u varijanti koju koristi Abrams ima duljinu cijevi od 44 kalibara.

- To je izuzetan top, glatke cijevi, dometa od 3 kilometra, ako želite računati na neku razumnu preciznost. Glavno streljivo koje koristi je penetrator od osiromašenog urana, a uz to ima i sve ostale vrste streljiva, a vjerojatno će dobiti i novu AMB granatu koja se može programirati u kojem modu će se ispucati (klasični, odgođeno opaljenje...). Pritom Abrams nema automatski punjač za glavni top, već taj posao obavlja četvrti član posade, što čak toliko i ne smanjuje brzinu ispucavanja, barem ne u prvoj minuti dok se ne umori osoba koja to radi. K tome je i spremište streljiva fizički odvojeno od ostatka unutrašnjosti što povećava sigurnost posade, kaže Blaće i dodaje da kao sekundarno naoružanje služi više strojnica.

Abrams u novim varijantama pritom ima i digitalno balističko računalo koje uračunava niz parametara prije paljbe, čak i Coriolisov učinak. Tu je i termalna vizija u trećoj generaciji, a koju krasi povećanje rezolucije koje omogućava bolje identificiranje mete.

Sam tenk ima četiri člana posade, a njihova obuka traje 15 tjedana:

- Oko toga Amerikanci ne čine kompromise, a trening dijele u tri dijela. Tim ljudima je u tenku zapravo prilično komotno, a četvrti član posade je prednost kad treba obavljati niz raznih poslova, govori Blaće i dodaje u njima mogu biti i ljudi viši od 1.90 metara.

Iako ne znamo koliko je točno Abramsa do danas proizvedeno u svim varijantama, brojka je sigurno veća od 10.000, što uključuje i više od 1300 M1A1 tenkova proizvedenih po licenci u Egiptu. Osim Kaira, Abrams su kupili i Australija, Maroko, Kuvajt, Irak, Saudijska Arabija, Poljska i Tajvan, a Ukrajini je 31 primjerak doniran. Kupnju k tome razmatraju još neke zemlje, poput Bahreina i Rumunjske.

- Cijena je izuzetno visoka i prema onome što je Poljska platila ona danas iznosi 24 milijuna dolara po tenku. To je jako puno, jer za malo više od polovice tog iznosa možete dobiti Leopard 2.

Očekivano, za tenk koji čini osnovicu američke kopnene vojske više od četiri desetljeća, Abrams je sudjelovao u nekoliko ratova, a njegove posade skupile su poprilično borbeno iskustvo. Prije svega u Zaljevskom ratu, to jest Pustinjskoj oluji.

- U Iraku 1991. imao je vatreno krštenje. Ukupno ih je bilo oko 2350, od toga oko 2000 u jedinicama vojske, a ostalo kod marinaca koji su imali i mali broj zaostalih M1 varijanti. Sve druge bile su M1A1 s oklopom i streljivom od osiromašenog urana, topom od 120 mm, termovizijom prve generacije i GPS sustavima. Iračka vojska tada je bila vrlo brojna i moćna, ali svi oklopnjaci koje su imali bili su oko 10 i više godina iza najnovijih verzija - na primjer, imali su samo osnovne varijante T-72. U tom ratu nije izgubljen ni jedan Abrams kao posljedica neprijateljskog djelovanja, a govorimo o ratu u kojem ih je bilo preko 5000 tenkova na obje strane. Devet ih je uništeno, od kojih su neki zapeli u blatu, a neki su uništeni prijateljskom paljbom, govori Blaće.

Artur Widak/Nurphoto Via Afp

- Tada se pokazalo da T-72 nije dostojan suparnik Abramsu, što u brzini i preciznosti što u oklopu - pokazalo se, recimo, da projektil ispaljen iz Abramsova topa može probiti T-72 kroz obje strane.

No, 12 godina kasnije, tijekom američke invazije na Irak, situacija je već bila drugačija.

- Ako je prvi rat bio sukob po brojkama bliskih sila (near pear conflict), sada iračka vojska nije ni pokušala prihvatiti bitku na otvorenom polju, (koja je očito favorizirala Abramse, op.a.). Tu je bilo više gerilskog ratovanja, više korištenja pješadije i protutenkovskih raketa i tu se Abramsi više ne mogu dičiti da su bili bez gubitaka u borbi. Tenk nije bio spreman na razne eksplozivne naprave i urbano ratovanje i ukupno ih je 80 poslano na popravak, od čega je njih 17 bilo totalno uništeno. Abrams se nije mogao štititi od pogodaka s boka i stražnje strane, izvedenim ruskim raketama Konkurs - i ljudi su pogibali u njemu. Zato je razvijen i onaj sustav TUSK, kaže Blaže i dodaje da su Abramsi ipak bili vrlo korisni.

- Strana koja ima bilo kakav tenk u boljoj je poziciji od one koja ga nema, ali se pokazalo da je ovaj novi pristup Iračana bio bolji od onog u Pustinjskoj oluji.

O korištenju saudijskih M1A1 Abramsa, bez oklopa s osiromašenim uranom, tijekom rata u Jemenu ne znamo puno. U svakom slučaju ima snimaka na kojima se vide kako gore, kaže Blaće.

Konačno, 31 M1A1 Abrams, bez osiromašenog urana, dobile su i ukrajinske snage. Otkako su početkom godine prvi put zamijećeni na bojištu, prema dostupnim snimkama iz otvorenih izvora, najmanje 3 su uništena, 6 ih je oštećeno i napušteno, a jedan je oštećen.

- Dva su k tome bila izložena i u ruskim gradovima tijekom parada. Za jednog postoji i ruska snimka tenka iznutra, relativno neoštećenog, ali tu se radi o M1A1 SA varijanti. To su tenkovi proizvedeni 1986., verzija ni blizu nije aktualna i smatra se da u njoj nema ništa kritičnog što bi Rusija mogla kopirati. To je zapravo neki standard kasnih devedesetih godina XX. stoljeća, kaže sugovornik za Jutarnji list.

Daniel Mihailescu/Afp

- On se u Ukrajini pokazao jako ranjiv na napade dronovima (ova verzija nema nikakvu zaštitu protiv njih), ali i dalje je, kao i svaki tenk, neizostavan na bojnom polju. Ovaj rat je definitivno pokazao njihove slabosti i ograničenja, vidjeli smo tu i niz krivih taktika ukrajinskih snaga. S druge strane, bojište je toliko premreženo dronovima i informacije su tako brzo dostupne da gotovo i nemate šanse izvesti neki manevar oklopom, a do to ne bude detektirano i presretnuto isti tren. Ali ne bih rekao da se Abrams, uz sva njegova ograničenja, pokazao lošim. Nije nepobjediv, ali pokazao se kao čvrst, brz i dosta okretan za svoju težinu, a sad im se dodaju i kavezi za zaštitu od dronova, kao i ERA oklop. U svojoj primarnoj namjeri, da razbija suparničke tenkove, nije se pokazao kao loš i ne bih mu dao negativnu ocjenu, kaže Blaće i dodaje još da tek na otvorenom terenu ovakav tenk doista pokazuje svoje mogućnosti.

- Uvjeti u Ukrajini su naprosto užasni za primjenu tenkova, ali ih i dalje obje strane koriste jer ni jedan drugi sustav trenutno ne može pružiti tu vrstu taktičke podrške.

Končano, na samom kraju smo se dotaknuli i budućnosti Abramsa. Od SEPv4 varijante se odustalo, ali se priprema M1E3:

- Tu će se dogoditi neke malo veće strukturne promjene, integracije sustava. Cilj je da se malo smanji, možda od 5 do 10 tona, uz poboljšanje njegovih digitalnih sustava. S druge strane imamo i projekt Abrams X, a radi se o privatnoj investiciji proizvođača. Dakle, to je tehnološki demonstrator da se američkoj vojsci pokaže što se u budućnosti može napraviti. Recimo, posadu bi stavio u trup, kupola bi bila automatska, oklop bi bio nadograđen, tenk bi bio niži i lakši, imao bi elektronske sustave... Dosta slično ruskom projektu Armate, kaže Blaće za Jutarnji list.

- Abrams će kao platforma sigurno ostati iza 2030-ih - da, mora na dijetu, moraju se razvijati novi sustavi zaštite... Ali to je i dalje tenk kojeg se svi drugi tenkovi boje susreti na bojnom polju, kaže naš sugovornik uz naglasak da je razlika među raznim modernim tenkovima danas toliko malena da je teško napraviti hijerarhiju među njima.

- Ali i dalje bih stavio Abramsa na čelo, zaključuje stručnjak za vojna pitanja.