Kina - diplomatska velesila: Lani su pomirili Iran i S. Arabiju, pa Hamas sa Fatahom. Postaju li jači i od Amerike?

Drugi pokreću ratove, oni ih zaustavljaju. Drugi zavađaju narode, oni ih pomiruju. Drugi pričaju o miru, oni ga u tišini ostvaruju. Jasno, govorimo o kineskoj diplomaciji. Lani su kineski diplomati u Pekingu uspjeli pomiriti Iran i Saudijsku Arabiju, a ovog tjedna u istom je gradu pod njihovom paskom potpisan mirovni sporazum između Hamasa i Fataha. Oba su pothvata godinama izgledala nemoguća i neostvariva, barem iz zapadne vizure.

No, civilizacija stara 5000 godina očito ima drukčije metode i dalekosežnije vizure. Iran i Saudijska Arabija dugo su bili nepomirljivi rivali za prevlast unutar muslimanskog svijeta na Bliskom istoku. Vodeća šijitska država (Iran) i najmoćnija sunitska zemlja (Saudijska Arabija) u svim su recentnim bliskoistočnim ratovima (Sirija, Irak, Jemen) bili na suprotnim stranama, i upravo je njihovo rivalstvo davalo značajan ton i timbar tim ratovima. Na isti način, islamistički Hamas i sekularni Fatah – ključni dio Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) - dugo su bili nepomirljivi rivali za prevlast unutar palestinskih frakcija, još od 2006. godine, kada je Hamas pobijedio na palestinskim izborima, odnosno od 2007., kada su pripadnici Hamasa brutalno izbacili Fatahove ljude iz Pojasa Gaze.

Noel Celis/Afp

Otada je palestinski korpus bio rascijepljen nepomirljivim dvovlašćem: Hamas je vladao Gazom, a Fatah je imao vlast nad dijelovima okupirane Zapadne obale. Da nije bilo Kine i kineske diplomacije, takve bi nepomirljivosti – itekako poticane od Izraela i zapadnih sila - i dalje potresale Bliski istok, onemogućujući mirna rješenja tamošnjih sukoba. No pokazalo se da nisu sve velike današnje sile ratoborne: ako se ratni požari na Bliskom istoku raspiruju sa Zapada, gase se diplomatskim kanaderima s Dalekog istoka.

Mir u Jemenu

Reći da kineska diplomacija zaustavlja ratove nije hiperbola ni bilo koja druga pjesnička figura, već realan prikaz stanja na terenu. Kad su lani u ožujku iranski i saudijski predstavnici potpisali u Pekingu sporazum o pomirenju i obnovi diplomatskih odnosa, rat u Jemenu odmah je i definitivno okončan. Podsjetimo, rat u Jemenu počeo je 2015. napadom Saudijske Arabije na pobunjene jemenske Hutije koje podržava Iran (a koji su prethodno napali prosaudijsku vlast u Jemenu), te je do kraja 2022. godine, prema podacima UN-a, taj rat odnio gotovo 400.000 života, uključujući oko 260.000 djece, od kojih su mnoga umrla doslovno od gladi. Amerika je u tom sukobu prodavala oružje Saudijskoj Arabiji, dok se Kina odlučila na mirovni pristup, koji je na kraju prevladao. Nadalje, nakon iransko-saudijskog pomirenja značajno je splasnuo i politički terorizam u Iraku, kao što se i rat u Siriji – gdje su Teheran i Rijad također podržavali međusobno suprotstavljene aktere - podosta smirio.

Štoviše, nakon tog pekinškog sporazuma Sirija je ponovo, nakon više od deset godina izgnanstva, primljena u Arapsku ligu – u kojoj najveći utjecaj ima Saudijska Arabija – a sirijski predsjednik Bashar al-Assad opet je postao rado viđen gost u arapskim metropolama, nakon što je Rijad odbacio mantru o sirijskom „diktatoru koji ubija svoj narod” i obustavio svoje islamističke paravojske koje su godinama, uz zapadnu pomoć, pod egidom „umjerenih pobunjenika” ratovale protiv sekularne Assadove vlade u Damasku. Ukratko, nakon tog lanjskog sporazuma u Pekingu širom Bliskog istoka mogao se nakon dugo vremena osjetiti dah mira i dobrosusjedske suradnje, što je moralo razveseliti sve bliskoistočne i globalne aktere, osim onih koji su poticanjem i zloupotrebom Arapskog proljeća htjeli kroz maglu građanskih ratova izvesti geopolitičku rekonstrukciju Bliskog istoka u svoju korist, a nauštrb interesa tamošnjih naroda.

Magija kineskih komunista

Ogromne su zasluge Kine za taj lanjski mirovni pomak na Bliskom istoku. Pa ipak, na Zapadu se taj epohalni uspjeh kineske diplomacije nije pretjerano slavio. Da budemo precizni: nije se slavio uopće. Štoviše, taj je pothvat iskorišten kao „cigla u zidu” betonskog narativa da Kina Zapadu predstavlja „prijetnju” i „neprijatelja” protiv kojeg se treba boriti svim silama. Ako smo naivni, možemo se upitati: zašto Zapad ne slavi zemlju koja je pokazala da rat može pretvoriti u mir? Ako smo cinični, možemo odgovoriti: upravo zato. Zapad je u fazi velikog jačanja militarizma i zadnje što takvom Zapadu treba su nekakvi mirotvorci – a još i komunisti - koji pokazuju da se svijet može organizirati i na drukčijim principima od naših. To je Kina pokazala i ovog tjedna na primjeru Palestine. Spektakularni sporazum o „okončanju podjela i jačanju palestinskog jedinstva”, koji su 14 palestinskih frakcija – uključujući i Hamas i Fatah – potpisale u utorak u Pekingu, popraćen je izjavom kineskog šefa diplomacije Wang Yija da je sporazum „posvećen velikom pomirenju i jedinstvu svih 14 frakcija”. - Ključni ishod je da je PLO jedini legitimni predstavnik palestinskog naroda - rekao je Wang, dodajući da je „postignut sporazum o upravljanju nakon rata u Gazi i uspostavi privremene vlade nacionalnog pomirenja”.

Noel Celis/Afp

I predstavnik Hamasa Mousa Abu Marzuk je na novinskoj konferenciji u utorak u Pekingu potvrdio da je postignut dogovor o dovršetku „puta pomirenja”. - Danas potpisujemo sporazum o nacionalnom jedinstvu. Predani smo nacionalnom jedinstvu i pozivamo na njega - rekao je Abu Marzouk, na užas onih kojima je odgovarala politička raspolućenost palestinskog korpusa. Tim diplomatskim podvigom Kina je „nagazila” interese Izraela i njegovim zapadnih saveznika, prije svih SAD-a. Otuda ravnodušnost prema tom vanjskopolitičkom uspjehu Pekinga: nitko na Zapadu nije javno čestitao kineskim komunistima, a kamoli da je otišao u Kinu da na licu mjesta vidi tu istočnjačku diplomatsku magiju. Nitko, osim jednog (ne)očekivanog aktera. Jasno, govorimo o Ukrajini.

Ankete iz Kijeva

Predstavnici zavađenih palestinskih frakcija u Pekingu su pregovarali tri dana, od nedjelje do utorka, kada su potpisali mirovni sporazum. Istog dana u Kinu je, prvi put od početka rata, došao ukrajinski šef diplomacije Dmitro Kuleba, da provjeri može li Kina jamčiti mirovni sporazum s Moskvom koji bi Kijevu bio prihvatljiv. Analitičari su primijetili da Kulebin odlazak u Kinu vjerojatno nema blagoslov SAD-a i Europske unije – sjetimo se kako je u tim krugovima doživljeno nedavno slično putovanje mađarskog premijera Viktora Orbana – pogotovo što taj posjet dolazi u vrijeme kada SAD i Europa nastoje obuzdati ekonomsko-političku snagu i globalni utjecaj komunističke sile. Međutim, nije teško shvatiti rezon ukrajinskog ministra: ako je netko pokazao da može pomiriti sunite i šijite, kao i zavađene palestinske frakcije, onda nema drugog aktera koji bi mogao posredovati između zakrvljenih slavenskih naroda, pa ako je već nerealno očekivati da taj diplomatski mag pomiri Ukrajince i Ruse, možda nije nerealno očekivati da doprinese okončanju ukrajinskog rata. Kulebinom odlasku u Peking zacijelo je kumovala sve teža situacija ukrajinske vojske na terenu, gdje ruska vojska polako, ali postojano napreduje na sve više točaka 1000 km dugačkog fronta. Paralelno s time, istraživanja javnog mnijenja – koje periodično provodi Kijevski međunarodni institut za sociologiju (KIIS) - pokazuju da je prvi put od početka rata broj građana Ukrajine koji bi pristali na okončanje rata teritorijalnim ustupcima Rusiji dosegnuo trećinu populacije: prije godinu dana takav je stav zastupalo samo 10 posto anketiranih, krajem prošle godine već 19 posto, a sada njih čak 32 posto. U takvim uvjetima, iz perspektive Kijeva, razumljivo je obraćanje Kini. A može li kineska diplomacija ponoviti svoje bliskoistočne pothvate na europskom tlu?

Novi Put svile

Kako je Wang Yi ovog tjedna i rekao, to zasad ne izgleda realno. Ne samo zbog trenutno nepomirljivih pozicija Kijeva i Moskve o modalitetima okončanja rata i vizijama poslijeratne Ukrajine, nego i zbog. tzv. trećih strana. A treća strana u ovom je slučaju – NATO savez. - Zemlje NATO-a profitiraju od sukoba u Ukrajini - rekao je u četvrtak glasnogovornik kineskog ministarstva obrane Zhang Xiaogang, ustvrdivši da Peking „aktivno promovira mirovne pregovore” između Moskve i Kijeva, ali da Zapad potiče daljnju eskalaciju sukoba. - Od Ukrajine do Afganistana, od Iraka do Libije, NATO je donio rat i katastrofu ovim regijama i njihovim ljudima - rekao je Zhang. Prema tome, okončanje ukrajinskog rata u kineskoj režiji trenutno nije realno. Ali ni pomirenja Rijada i Teherana, odnosno Fataha i Hamasa nisu izgledala realno, niti se o tim diplomatskim procesima išta znalo prije nego što su pregovori praktično finalizirani. Kinezi vole raditi u tišini, zapadna galama za njih je, među ostalim, i znak nepristojnosti. Jasno je da sve ove mirotvorne diplomatske napore Kina ne pokreće isključivo iz komunističkog altruizma, već i iz svojih najdubljih strateških interesa, koji se baziraju na inicijativi „Pojas i put”, najvećem globalnom infrastrukturnom projektu u povijesti. Taj novi „Put svile” – koji uključuje i Bliski istok, a može uključivati i Ukrajinu – sigurno će biti prohodniji ako na njegovoj trasi ratova nema, nego ako ih ima. To je taj kineski interes, kao što je interes kineskih rivala da ta globalna trasa bude što neprohodnija. U tom grmu leži zec rata i ključ razumijevanja današnjih i budućih sukoba u Euroaziji.