Amerika je lani postala najveći svjetski izvoznik ukapljenog prirodnog plina (LNG), prestigavši Katar i Australiju. Kako je 5. siječnja ustvrdio Forbes, različiti skupovi podataka prikupljeni krajem 2023. „potvrđuju nadmoć američkog izvoza na tržištu”.
Konkretno, prema podacima LSEG-a (London Stock Exchange Group), SAD je lani izvezao 88,9 milijuna metričkih tona, što u odnosu na preklanjskih 77,5 milijuna tona predstavlja porast od gotovo 15 posto.
Ovaj rezultat smatra se utoliko značajnijim što se SAD pridružio izvoznom tržištu LNG-a tek 2016. godine. O tom strelovitom usponu u listopadu prošle godine pisao je američki specijalizirani medij Canary Media, koji prati klimatsku krizu i tranziciju na čistu energiju:
„Katar je godinama bio vodeći svjetski izvoznik LNG-a, sve dok ga Australija 2021. nije stigla. Od tada su te dvije zemlje nastavile izvoziti slične količine LNG-a. U međuvremenu je američki izvoz vrtoglavo porastao. Prije samo sedam godina SAD je jedva proizvodio ili izvozio LNG. Sada je svjetski lider, a njegov je izvoz na putu da nastavi rasti”, konstatira spomenuti medij.
Dakako, nameće se pitanje: u čemu je tajna uspjeha američkog LNG-a? Što se to tako dramatično dogodilo u zadnjih sedam godina, a osobito od 2021. naovamo, pa da je američki izvoz tako „vrtoglavo porastao”? Ponešto o tome kaže Forbes:
„SAD je imao koristi od rastuće domaće proizvodnje plina iz škriljca i rastuće potražnje za prirodnim plinom na globalnoj razini. Još više jer je Europa sve više okretala leđa plinu iz Rusije, nakon odluke Moskve da u veljači 2022. napadne Ukrajinu”, piše američki list.
Dakle, Europa. To je tajna američkog uspjeha: povećane narudžbe iz Europe, kojoj jeftini ruski plin više nije politički odgovarao – a ni Sjevernog toka odjednom misteriozno više nije bilo - pa se prebacila na luksuzni američki LNG, poznat pod imenom „molekule slobode”.
‘Bilo tko osim Rusije‘
Europa je i u prosincu bila glavno odredište izvoza američkog plina, uvezavši 5.43 milijuna tona ili više od 61 posto ukupnog američkog izvoza. Prema podacima LSEG-a, u studenome je udio izvoza u Europu iznosio čak 68 posto.
„Dvije trećine američkog LNG izvoza u prvoj polovici ove godine otišlo je u zemlje Europske unije i Ujedinjeno Kraljevstvo, velikim dijelom kako bi se nadoknadio nedostatak ruskog plina dok traje ruski rat u Ukrajini”, notirao je Canary Media u listopadu prošle godine.
Najviše plina iz SAD-a pritom su kupile najbogatije i industrijski najrazvijenije zemlje Zapadne Europe. Kako je objavila Američka uprava za energetske informacije (EIA), pet zemalja - Nizozemska, Britanija, Francuska, Španjolska i Njemačka - trenutno uvoze više od polovice ukupnog američkog izvoza LNG-a.
„A izvori iz industrije sugeriraju da će se trend održati i 2024. na žestoko konkurentnom europskom tržištu koje se bori za održive opskrbe prirodnim plinom, suočeno s političkom i gospodarskom realnošću ‘bilo tko osim Rusije‘”, piše Forbes, sugerirajući da plinsku industriju SAD-a čekaju plodni mjeseci i godine.
A kako navodi Canary Media, vlasnici te industrije su itekako svjesni povoljnih prilika, pa su u tijeku ubrzani radovi na proširivanju izvoznih LNG kapaciteta:
„Sada američka plinska industrija želi dramatično povećati izvoz LNG-a i ima podršku Bidenove administracije. Savezna vlada odobrila je više od desetak novih projekata izvoznih terminala, uključujući šest koji su već u izgradnji, a predloženo ih je još više”, ističe spomenuti list.
Naravno, taj rezon SAD-a savršeno je jasan, svatko bi to napravio. Ako postoji čitav jedan bogati i konkurentni kontinent, s velikim energetskim potrebama, koji dobrovoljno pristaje kupovati naš skuplji plin umjesto jeftinijeg ruskog, zašto ne bismo gradili još stotinu terminala?
Doduše, jasno da upravo zbog tih skupljih energenata taj dotični kontinent neće još dugo biti tako konkurentan i bogat, pa će nam narudžbe iz Europe pasti, ali bože moj, dotle ćemo već smisliti neku novu Ukrajinu i sjebati neki drugi Sjeverni tok.