Hormuški tjesnac, kroz koji je prije rata prolazilo oko petnaest milijuna barela sirove nafte dnevno, početkom srpnja propuštao je tek deset milijuna, a protekloga tjedna njime je prolazilo jedva oko milijun i pol barela na dan. Što to znači po stanje u vašim novčanicima, doznat ćete već od utorka.
Kuvajt, Katar i Irak nemaju kopnenu alternativu pa njihov izvoz kroz Hormuški tjesnac stoji i jednostavno čeka bolje dane. Jedna zemlja, međutim, ima alternativu i tu stratešku prednost sad itekako koristi: saudijski cjevovod dug tisuću dvjesto kilometara od Abqaiqa do Yanbua na Crvenom moru inače radi na oko pet, a sad je dignut na čak sedam milijuna barela dnevno. Preko pet milijuna barela od ukupne dnevne količine te saudijske sirove nafte odlazi u izvoz.
Upravo ovaj adut Saudijske Arabije, upozoravaju analitičari, ključni je sastojak nedavna Trumpova nuklearnog sporazuma sa saudijskim princom i premijerom Mohammedom bin Salmanom. Naftna pozadina američko-saudijskog nuklearnog pakta temelji se, naime, na opipljivim ekonomskim interesima velikih igrača i dugoročnome strateškome preoblikovanju globalnoga tržišta energije. To da će buletu kroz cijene na benzinskim pumpama na kraju platiti oni strateški nemoćniji i oni mali, unaprijed je ukalkulirano u računicu o još bližoj suradnji između Rijada i Washingtona.
U novome ratnom rasporedu bliskoistočnih sila Saudijska Arabija nije postala samo najveći tamošnji izvoznik nafte, nego i glavni regulator njezine globalne cijene. Koliko taj zločinački režim - koji je prije par godina pred očima cijeloga svijeta dao istrančirati na komade jednoga od najviđenijih saudijskih novinara – pusti nafte kroz svoje cijevi, toliko će njezini derivati ubuduće koštati na pumpama. Iran kroz Hormuz zbog američko-izraelske invazije blokira glavni globalni naftni krvotok, no zato sad znatno profitiraju ovi na prohodnim zaobilaznim pravcima.
Kakve sve to veze ima sa saudijskim atomskim programom koji im je upravo odobrio Trump? – upitat će se vrli pitac neki. Ima, itekakve: Saudijska Arabija je među rijetkim zemljama u svijetu koja značajan dio svoje sirove nafte sagorijeva izravno za proizvodnju električne energije, pokretanje postrojenja za desalinizaciju morske vode i masovnu klimatizaciju tijekom ljetnih mjeseci. A svaki barel nafte spaljen u domaćim termoelektranama predstavlja u novom kontekstu izravan gubitak više nego masnih izvoznih prihoda. Zamjenom nafte nuklearnom energijom Rijad može ubuduće osloboditi stotine tisuća barela nafte dnevno. Ta se nafta potom može izvesti na globalno tržište, i to po znatno višim cijenama koje je nametnuo Trumpov rat s Iranom. A istim tim visokoprofitnim putem Saudijci mogu usput doći i do statusa nuklearne sile, što također nije adut za baciti u novom bliskoistočnom geopolitičkom reljefu.
Arhitektura globalnog tržišta nafte već desetljećima ionako uglavnom počiva na dogovorima između SAD-a i Saudijske Arabije: SAD im je pružao ‘sigurnosna jamstva‘, a Saudijska Arabija svoju je naftu prodavala prvenstveno u američkim dolarima (petrodolar). Da im SAD sad nije ponudio sporazum o civilnoj nuklearnoj tehnologiji, Saudijska Arabija bi se možda u doglednoj budućnosti okrenula Rusiji (Rosatom) ili, što bi Trumpu bilo još gore, Kini. Ulaskom u saudijski nuklearni sektor, SAD osigurava da Rijad ostane čvrsto u američkoj energetskoj i sigurnosnoj orbiti, te blokira Kinu da preuzme ključne energetske poluge na Bliskom istoku i tako ugrozi dominaciju dolara u trgovini naftom. Bliska energetska i nuklearna suradnja Washingtona s Rijadom služi ujedno i kao mehanizam za usklađivanje naftne politike u kriznim vremenima. SAD želi osigurati da Saudijska Arabija, vodeća članica OPEC-a, i sve ostale odluke o proizvodnim kvotama nafte ubuduće donosi u uskoj koordinaciji s Washingtonom. To je ključno za planiranje naglih skokova cijena goriva, kao i za osiguranje ukupne stabilnosti globalnog opskrbnog lanca.
Laički pogled na čitavu aktualnu naftnu krizu uslijed svega ovoga mogao bi se suočiti s naizgled paradoksalnim rebusom: Trump je najprije zbog njihova nuklearnog programa napao Iran, da bi uslijed naftne krize koja je potom izbila u svijetu istim takvim nuklearnim programom, pa čak i američkim atomskim reaktorima (Westinhouse), darivao Saudijce. Riječ je, međutim, o dvama rukavcima jedne te iste američke politike: one koja je najprije ratom stvorila globalnu ovisnost o saudijskoj nafti, a potom svoj profit sad još više ugrađuje u novostvoreni raspored.
Tko će u toj križaljci na kraju platiti najskuplju cijenu? Za slutnju odgovora dovoljno je samo pratiti najnovije vijesti: Europska komisija spustila je prognozu rasta Unije na samo 1 posto, eurozone na 0,9, a očekivanu inflaciju zbog efekta zatvorenog Hormuza procjenjuje vrlo skoro na 3,1 posto. Dogovorom Washingtona i Rijada EU gubi stratešku autonomiju i postaje ovisna o odlukama koje se donose daleko od Bruxellesa.
Ostanu li cijene goriva do daljnjega visoke, a sva je prilika da hoće, Europska središnja banka biti će prisiljena držati visoke kamatne stope, što usporava kreditiranje, guši investicije i izravno gura vođenje europskog gospodarstva (primarno Njemačke i Italije) u gospodarsku stagnaciju i tehničku recesiju. Europska industrija (osobito kemijska, autoindustrija i teška metalurgija) već plaća znatno skuplju energiju od svojih američkih i azijskih konkurenata, pa će rezultat svega vjerojatno biti masovni bijeg kapitala i preostalih proizvodnih pogona iz Europe.
MMF upozorava da bi i globalni rast uslijed bliskoistočnog energetskog prestrojavanja mogao pasti na ispod dva posto, što je sam rub recesije. U Hrvatskoj će prvi veće račune dobiti prijevoznici i poljoprivreda, odmah potom građani, a tek naposljetku oni najskuplji i najbeskorisniji – država. Dugoročna panika oko saudijske atomske bombe i učinku takve sulude strategije na svijet nakon svega ovoga ispada prilično suvišnom.
nuklearna reakcija u novčanicima građana već je, naime, pokrenuta.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....