Po svemu sudeći, opet će dva dementna starca voditi bitku za Bijelu kuću. Da zaboravlja i gubi se u prostoru i vremenu, Joe Biden je do sada pokazao nebrojeno puta, a sad se slične stvari događaju i njegovu najvjerojatnijem protukandidatu Donaldu J. Trumpu.
Nije to ništa neobično. Biologija radi svoje i svima se, koji su "ušli u godine", to sprema ili ih već muči, samo što se ne petljaju u tako važne stvari kao što je šefovanje jedinom svjetskom supersilom.
Demokrati i republikanci očito nemaju snage iznjedriti nova lica, pa će po svoj prilici u kampanju poslati vremešnog Bidena i nešto malo mlađeg i energičnijeg Trumpa. Po logici stvari, premda nisu završeni ni unutarstranački izbori, u tom i takvom srazu, Trump, koji je doveo SAD na rub izvanrednog stanja, mogao bi, na opću žalost čitavoga demokratskog svijeta, opet trijumfirati.
Haaški sud
Zato već unaprijed govori kako bi on to zaustavio rat u Ukrajini. Tako da bi sjeo za stol s Putinom i fino razgovarao. Na prvu se čini kao izvrsno rješenje. Zaustavio bi daljnje krvoproliće i razaranja na kulturan način, započeo dijalog s čelnikom druge po redu najsnažnije vojne sile na svijetu, a ne mu prijetio nuklearnim arsenalom ili Haaškim sudom, koji bi ga, da je prava i pravde, trebao pozvati na odgovornost za ratne zločine nad civilnim stanovništvom za koje je odgovoran po objektivnoj odgovornosti.
No kako bi realno ti pregovori mogli završiti? Tako da bi SAD morao blagosloviti Putinu sve što je Ukrajini oteo u agresivnom, osvajačkom ratu pod krinkom zaštite ruske manjine u toj zemlji. Otprilike četvrtina ukrajinskog teritorija ostala bi pod kontrolom Moskve, a međunarodno pravo o nepovredivosti granica i državnom suverenitetu praktički bi bilo stavljeno izvan snage za sva vremena. A bez poštovanja prava na suverenost i nedodirljivost državnih granica, Ujedinjeni narodi mogu se raspustiti istog trena.
Premda Trumpov prijedlog za mirno rješavanje rata u Ukrajini zvuči dobro, iza njega se kriju opasne posljedice jer ne samo da mu Putin ne bi popustio tek tako i povukao se iz Ukrajine, čime bi pljunuo na sve ratne žrtve s ruske strane, već bi tako i EU Rusiji bio izručen na pladnju. Na milosti i nemilost režimu u Moskvi.
I zato posljednjih dana čak i u skandinavskim zemljama govore o nekoj vrsti obrambenog koncepta nalik onome NNNI (Ništa nas ne smije iznenaditi, op.a.) iz Jugoslavije, po kojem se u miru treba naoružavati i obučavati jer neprijatelj samo što ga nije ugrozio. A on će, kažu poučeni povijesnim iskustvima, u Finskoj, baltičkim zemljama, Švedskoj..., doći s istoka, ako već konačno netko ne obuzda diktatora iz Moskve.
Rusima na volju
Njemu, realno gledajući, mogu presuditi samo ruski građani, i to ne isključivo birači, jer se ne radi o istinskoj, već o paradnoj demokraciji u kojoj Vladimir Vladimirovič ima izborni legitimitet, ali do njega ne dolazi u političkoj fer borbi jer doslovno fizički uklanja svoje protivnike. Neki su tako završili pod zemljom, najčešće nakon što su otrovani, a drugi na dugogodišnjoj robiji, poput Alekseja Navaljnog.
Rezimirajmo; osvoji li Trump još jedan mandat i krene u razgovore s Putinom, njegov ulog za mir u svijetu bit će Europska unija, koju će kao ozbiljnoga gospodarskog takmaca, koji SAD-u smeta već neko vrijeme, naprosto ostaviti na volju Rusima.
EU gospodarstvo uspijeva preživjeti bez Putinovih energenata, što je već čudo samo po sebi, no može li sačuvati mir i sigurnost bez američke zaštite? Kao što je poznato, Trumpu nije osobito stalo ni do NATO-a, koji bi, kako on to vidi, bez Amerikanaca bio tek obični zmaj od papira. Uglavnom, kako god okrenuli, dođe li reality president ponovno u Washinghton, plakat će se u Bruxellesu. Je li došlo vrijeme za formiranje zajedničkih europskih oružanih snaga?