StoryEditor
SvijetAJME NAMA

Veliki dossier o krizama koje nas očekuju: u ovu godinu ulazimo s tri potencijalna ratna žarišta od kojih je svako opasnije od ičega što se lani događalo u svijetu; u sve tri prijeteće priče uključene su nuklearne sile

Piše Damir Pilić
13. siječnja 2022. - 17:08
Ukrajinske snage teritorijalne obrane na vojnim vježbama u blizini Kijeva u prosincu 2021. godine; pripadnici TO sudjelovali bi u zaštiti Kijeva u slučaju napada na najveći ukrajinski gradSergei Supinsky

Hoće li ova godina biti mirnija od prethodne? Ili neće? U fatalnom nedostatku kristalne kugle, u ovom tekstu ukratko ćemo opisati najveća krizna žarišta današnjeg svijeta, odnosno potencijalno najopasnije svjetske točke i zone u kojima bi mogli izbiti ratni sukobi, s nadom da se ti potencijali u 2022. godini ipak neće realizirati.

Podsjetimo, lani je završen 20-godišnji rat u Afganistanu (uzmakom američke vojske i ulaskom talibana u Kabul), obnovljen je građanski rat u Etiopiji, te je upriličen 11-dnevni rat između Izraela i palestinskog Hamasa, dok su državni udari zabilježeni u Mijanmaru i Sudanu, a veći društveni nemiri na Haitiju, gdje je u srpnju ubijen predsjednik države Jovenel Moise.

Osim donekle u Afganistanu, u svim navedenim područjima sigurnosna situacija i dalje je nesigurna, pa nije isključeno da se spomenuti sukobi nastave ili čak prodube tijekom idućih 12 mjeseci.

Dapače, zadnjih dana prošle godine izbile su nove raketne čarke između izraelske vojske i Hamasovih boraca u Gazi, prve nakon svibanjskog rata. A već prvog dana ove godine premijer Haitija Ariel Henry preživio je atentat, dok je 2. siječnja premijer Sudana Abdalla Hamdok - kojeg je vojska u listopadu svrgnula, a u studenome vratila na vlast - podnio ostavku, čime su krize u ove dvije zemlje samo nastavljene.

Tu je i još nezavršeni rat u Siriji, u kojem sirijska vojska još ima osloboditi sjeverozapadnu provinciju Idlib (koju preko svojih militanata kontrolira Turska) i naftom bogati istočni dio zemlje (koji preko Kurda kontrolira SAD).

No, u ovu godinu ulazimo s još tri potencijalna ratna žarišta koja su, svako pojedinačno, opasnija od ičega što se lani događalo u svijetu. Ako ni zbog čega drugog, onda zato što su u sve tri priče uključene nuklearne sile. Ta žarišta su Ukrajina, Tajvan i Iran, a te nuklearne sile su Rusija, Kina, SAD i Izrael (potonja država službeno nije članica nuklearnog kluba, ali neslužbeno jest).

Samo Amerika Rusiju razumije

Ukrajinska kriza ulazi u svoju devetu godinu: toliko je već prošlo od kraja 2013. i početka euromajdanskih prosvjeda u Kijevu kojima je u veljači 2014. nasilno zbačen proruski predsjednik Viktor Janukovič, što je rezultiralo ruskom aneksijom Krima i oružanom pobunom Janukovičevih glasača u istočnoj regiji Donbas, koja je pak dovela do stvaranja Narodnih Republika Donjeck i Lugansk.

U bezuspješnim pokušajima Kijeva da povrati kontrolu nad Donbasom dosad je poginulo 14.000 ljudi, a godinama zamrznuti sukob lani je dobio novu dimenziju masivnim pokretima ruskih trupa u blizini ukrajinske granice: najprije u proljeće, a potom i ujesen, s tim da se 100.000 ruskih vojnika i sada tamo nalazi, tvoreći najveću eskalaciju ukrajinske krize još od vremena Majdana.

Zapad je mjesecima dumao zbog čega Rusi gomilaju snage u smjeru Ukrajine, uvjeren da se svakog časa sprema ruska invazija, a onda se sve razjasnilo sredinom prosinca, kad je Moskva uputila Americi i NATO-u službeni nacrt sporazuma koji bi okončao tenzije na istoku Europe i rusku vojsku vratio u kasarne. Zapravo se radi o nizu ruskih „sigurnosnih zahtjeva” u kojima Moskva traži pismene garancije da se NATO više neće širiti na istok i da će se američka vojska i oružje povući iz zemalja nekadašnjeg Varšavskog pakta, a osobito da Ukrajina nikad neće ući u NATO.

Sa stanovišta Moskve, njezini su zahtjevi posve razumljivi: prije 50 godina, za tzv. kubanske krize, Amerika je tadašnjem SSSR-u zaprijetila nuklearnim ratom ako ne povuče rakete s Kube, koje su mogle doletjeti do Washingtona za samo 15 minuta. A eventualnim ulaskom Ukrajine u NATO i instaliranjem američkih raketa na istok te zemlje, raketni let do Moskve bi trajao pet do sedam minuta, čime bi znatno bile ugrožene ruske mogućnosti za obranu.

Drugim riječima, rezoniraju Rusi: ako itko može razumjeti naše strahove, onda je to Amerika.

Sjećanje na Afganistan

Objavljivanjem tih zahtjeva (može ih se naći na stranicama ruskog MVP-a), postali su jasni razlozi gomilanja ruskih vojnih efektiva prema ukrajinskoj granici. Ne samo da je Moskva time iznudila brz i potvrdan odgovor Amerike - u vidu pristanka na pregovore koji su zakazani već idućeg tjedna - nego je i poslala poruku da će, ako joj SAD i NATO ne daju tražene sigurnosne garancije, svoju stratešku sigurnost riješiti sama, vojnim putem. Odnosno, kako formuliraju ruski dužnosnici - „vojno-tehničkim mjerama”.

Analitičari su primijetili da su nacrt sporazuma Rusi formulirali tako da su američku administraciju doveli u prilično nezgodan položaj, odnosno da je Moskva zaigrala na „sve ili ništa”. Amerika teško da može prihvatiti čitav ruski paket zahtjeva, jer bi to u očima cijelog svijeta značilo njezinu kapitulaciju pred Rusijom. Pogotovo je nerealno da bi Amerika dala tolike ustupke u situaciji kad su još svježa sjećanja na njezin debakl u Afganistanu: za prvu silu svijeta to bi bilo preveliko poniženje.

S druge strane, ako Zapad potpuno odbije ruske zahtjeve, Moskva dobiva alibi za sve poteze koje smatra nužnima kako bi osigurala svoju stratešku sigurnost, što uključuje i vojnu opciju invazije na Ukrajinu, čime bi spriječila da se NATO-ovi raketni sustavi približe Moskvi. A kako je predsjednik SAD-a Joe Biden već rekao da u slučaju invazije neće slati vojsku u Ukrajinu, jasno je da bi neizbježni vojni poraz Kijeva oslabio i američki militaristički prestiž u svijetu.

Zato je jedini izlaz za SAD da Rusiji ponudi kompromis i ispoštuje barem neku od ruskih „crvenih linija”, što bi u prvom redu bilo stopiranje ulaska Ukrajine u NATO. No, i to će biti teško postići, jer u američkoj politici prevladava princip da se svaki dogovor s Rusima tumači kao znak slabosti i izdaje, tako da svaki političar koji se usudi na detant s Moskvom biva izložen baražnoj vatri američkih medija.

Pregovori Rusije i Zapada održat će se od 10. do 13. siječnja, a njihov ishod uvelike će odrediti hoćemo li ovu godinu pamtiti po velikom ratu na istoku Europe. Ako nakon toga bude pamćenja.

image
Borbeni avioni F-16V u tajvanskoj bazi in Chiayi
AFP

Narušeni status quo

Druga opasna krizna točka je Tajvan. Tamošnja kriza eskalirala je zadnjih mjeseci, iako „tajvanska situacija” traje od 1949., kad je kineski građanski rat završio pobjedom komunista, a poražene se nacionalističke snage Koumintanga sklonile na taj otok, nad kojim Peking otada nema ingerencije, iako ga službeno smatra sastavnim dijelom Kine.

Kao što ulazak Ukrajine u NATO predstavlja „crvenu liniju” za Rusiju, tako i eventualno proglašenje neovisnosti Tajvana znači „crvenu liniju” za Kinu. Stoga već desetljećima oko Tajvana vlada politički status quo, po kojem se tajvanske vlasti prave da vode neovisnu državu, ali pritom neće službeno proglasiti neovisnost, dok se Peking pravi da je Tajvan jedna od kineskih provincija, ali će pritom tolerirati faktičnu političku autonomiju i samostalnost otoka, pod uvjetom da nema proglašenja neovisnosti.

Ta delikatna politička ravnoteža, međutim, narušena je od 2016. godine, kad je istodobno na vlast u Americi došao Donald Trump, a na Tajvanu nova predsjednica postala Tsai Ing-wen iz proameričke Demokratsko-progresivne stanke (DPP).

Nakon što je Trump nekim svojim potezima u stilu slona u staklarni (prebacivanje američke ambasade iz Tel Aviva u Jeruzalem, priznavanje izraelske aneksije Golanske visoravni, izlazak iz iranskog nuklearnog sporazuma i INF sporazuma...) pokazao da ne razumije delikatne političke konstelacije u osjetljivim dijelovima svijeta, odnosno da ih opasno narušava, nova čelnica Tajvana u par je navrata slobodnije govorila o političkoj budućnosti otoka, što su vlasti u Pekingu protumačile kao najavu proglašenja neovisnosti Tajvana. Otada su odnosi između Pekinga i odmetnute otočne provincije dodatno zategnuti.

Dva novogodišnja govora

Ta je napetost kulminirala lani, u godini kad je Komunistička partija Kine proslavila 100 godina postojanja: slaveći jubilej, Partija nije mogla dopustiti da „separatistički izljevi” s Tajvana prođu nekažnjeno, pa su krajem godina kineski ratni avioni - uključujući i nuklearne bombardere - u više navrata u masovnim formacijama letjeli uz granicu tajvanskog zračnog prostora, držeći protuzračnu obranu otoka u stalnoj neizvjesnosti hoće li jednog dana taj napad biti stvaran.

Pritom su kineski zračni naleti učestali nakon američkog uzmaka iz Afganistana, koji je širom svijeta, a osobito na Istoku, doživljen kao početak slabljenja američke hegemonske moći. Tako je kineski državni list Global Times - koji se smatra glasom Politbiroa Komunističke partije - već 16. kolovoza, samo dan po ulasku talibana u Kabul, u uvodniku upozorio tajvanske vođe da bi im američko napuštanje Afganistana „trebala biti lekcija”, te da se moraju „probuditi iz sna” (o proglašenju neovisnosti).

„Ono što se dogodilo u Afganistanu dogodit će se i njima ako izbije rat u Tajvanskom tjesnacu - obrana otoka će se raspasti za nekoliko sati, a američka vojska neće im priskočiti u pomoć”, poručio je kineski list.

Nestabilnost tajvanskog statusa quo ogledala se i u novogodišnjim porukama kineskog i tajvanskog državnog vrha. Nakon što je koji dan ranije eventualno proglašenje neovisnost otoka Peking nazvao „velikom katastrofom”, zbog koje bi poduzeo „drastične mjere”, Xi Jinping je u novogodišnjem govoru naglasio kako je potrebno „potpuno ujedinjenje domovine”, dok je tajvanska čelnica Tsai Ing-wen drčno pozvala vlasti u Pekingu „da ne procijene krivo situaciju i da se ne upuštaju u ekspanziju vojnog avanturizma”.

U slučaju ratnog sukoba Tajvan nema izgleda protiv višestruko veće i jače kineske vojske, osim ako se u taj sukob ne uključi SAD. A tu stvari nisu najjasnije: za razliku od Ukrajine, gdje je Biden jasno rekao da se SAD neće vojno upletati, po pitanju eventualne kineske invazije na Tajvan američki dužnosnici kažu samo da će u tom slučaju SAD „poduzeti akciju”, ne precizirajući kakvu.

40 godina zle krvi

Prije nego što prijeđemo na treće krizno žarište, valja reći da neki upozoravaju na mogućnost da se prva dva žarišta - Ukrajina i Tajvan - aktiviraju simultano. Ova teorija polazi od činjenice da dvije najveće sile Istoka, Rusija i Kina, dijele istu sudbinu američkog „strateškog neprijatelja” i glavne „prijetnje” Zapadu (što stoji i u službenoj doktrini NATO-a), koja ih je nagnala na jaču međusobnu suradnju i zajednički savez protiv hegemona.

Prema ovom scenariju, ako se samo jedan od dva istočna diva osjeti ugrožen u svojim „crvenim linijama” - bilo da Amerika i NATO odbiju ruske zahtjeve o sigurnosnim jamstvima, ili da Tajvan poduzme korake prema proglašenju neovisnosti - obje će invazije, i ruska na Ukrajinu i kineska na Tajvan, krenuti istovremeno.

Kako imaju istog zajedničkog neprijatelja, ova ratna kalkulacija istočnih sila je jasna: ako Crvena armija i Narodnooslobodilačka vojska u rješavanje svojih „crvenih linija” krenu koordinirano, tada se čak ni američka vojna sila ne bi mogla odmah snaći, te bi bila razvučena na dvije fronte međusobno udaljene 8000 kilometara (ovaj scenarij računa s tim da bi SAD ipak vojno intervenirao u Ukrajini, bez obzira na Bidenove riječi).

Štoviše, najsmjeliji analitičari ističu da bi u takvom „totalnom ratu” Istoka i Zapada vjerojatno bilo aktivirano i treće krizno žarište, ono iransko. Odnosno, preciznije: iransko-izraelsko.

image
Snimka s iranske državne TV IRINN iz prosinca 2021. godine; izvještavano je o petodnevnim vojnim vježbama Islamske revolucionarne garde
-

Zla krv između Irana i Izraela traje već 40 godina - od Islamske revolucije 1979. u Teheranu - a odnos se dodatno pogoršao nakon što se Iran zadnjih godina približio stvaranju atomske bombe, što Izrael doživljava kao direktnu egzistencijalnu opasnost.

Pritom izraelski strahovi nisu nerealni: tvrđi dio iranske politike već desetljećima promovira tezu da Izrael „treba zbrisati s lica Zemlje”, odnosno da „cionistički entitet ne smije postojati”. A od lani Iranom vlada upravo ta tvrđa struja, i to prvenstveno zahvaljujući jednom „slon-u-staklarni” potezu velikog izraelskog zaštitnika - Donalda Trumpa.

Dronom na Dimonu

Jedan od najvećih vanjskopolitičkih uspjeha Trumpova prethodnika Baracka Obame bilo je postizanje nuklearnog sporazuma s Iranom iz 2015. godine, po kojem su Iranu ukinute sankcije, a Teheran je zauzvrat pristao na stroga ograničenja u obogaćivanju urana. Sve zapadne sile bile su zadovoljne tim sporazumom, osim Izraela.

I tako je Trump, slušajući Tel Aviv, izvukao SAD iz sporazuma, te su Iranu vraćene sankcije, što je pak dovelo do lanjskog izbornog poraza dotad vladajućih iranskih umjerenjaka i pobjede tvrde linije. Kako i s druge strane imamo tvrdolinijaše (desnica vlada Izraelom već 20 godina), ovaj potencijalni sukob neće biti lako izbjeći: krhku nadu daju tek pregovori u Beču oko obnove nuklearnog sporazuma, ali oni već neko vrijeme tapkaju na mrtvom kolosijeku.

U međuvremenu, obje strane pokazuju mišiće. Tako je sredinom prosinca objavljeno da SAD i Izrael pripremaju velike zajedničke vojne vježbe koje bi simulirale zračni napad na iranska nuklearna postrojenja, a odvijale bi se iznad Mediterana kao simulacija udaljenosti do Irana (od Izraela do iranske granice ima oko 1000 kilometara), na što je Iran promptno organizirao velike raketne vježbe u Perzijskom zaljevu, simulirajući napade balističkim i krstarećim raketama na američko-izraelske ciljeve.

„Imamo balističke rakete s dometom od 2000 km koje s potpunom preciznošću mogu udariti i na Izrael i na sve američke vojne baze u regiji”, poručio je tada zapovjednik Iranske revolucionarne garde, general Hossein Salami, naglasivši kako „te rakete pogađaju svoje mete s preciznošću od 100 posto”.

U sklopu tih vježbi Iranska revolucionarna garda je napravila i maketu izraelskog nuklearnog postrojenja Dimona (službeni naziv je „Nuklearni istraživački centar Shimon Peres Negev”) u prirodnoj veličini, te ju je uništila kombinacijom balističkih raketa i samoubilačkih dronova, objavivši i video snimke.

Grunfov poučak

Stvari su još donekle i podnošljive dok su u pitanju samo vojne vježbe, ali nitko ne može reći hoće li i kada one prerasti u stvarne sukobe. Znakovita je u tom smislu rečenica izraelskog ministra vanjskih poslova Yaira Lapida, koju je dao zadnjih dana prošle godine, uoči početka osme runde pregovora u Beču:

„Naravno, više bismo voljeli djelovati u suradnji s međunarodnom zajednicom, ali ako bude nužno, djelovat ćemo sami. Sami ćemo sebe braniti”, rekao je izraelski šef diplomacije u kontekstu „iranskog pitanja”, dodavši koji dan potom, baš na Staru godinu, da izraelska vojska „posjeduje kapacitete kakve svijet ne može ni zamisliti”.

Ukratko, mogla bi ovo biti burna godina. Uz sva nabrojena žarišta i zone mogućih sukoba, uvijek valja računati na kakav iznenadni prevrat ili veću društvenu krizu u zemljama Trećeg svijeta, a ne treba podcijeniti ni ekonomske posljedice pandemije, koje mogu dovesti do socijalnih nemira i u uređenim državama. Kako bi rekao čuveni njemački analitičar Grunf iz talijansko-američkog think-tanka Alan Ford: „Tko preživi, živjet će.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
27. siječanj 2022 12:07