Samo dan uoči početka samita G20, američki predsjednik na odlasku Joe Biden odobrio je Ukrajini upotrebu nadzvučnih taktičkih balističkih raketa ATACMS (Army Tactical Missile System) za gađanje ruskih vojnih ciljeva i izvan teritorija Ukrajine.
Domet projektila ATACMS, koje SAD navodno još od travnja tajno isporučuje ukrajinskim braniteljima je oko 300 km, što znači da će moći gađati ruske postrojbe koje se, daleko od linije bojišnice, okupljaju i pripremaju za napad. Rakete se ispaljuju s visokomobilnog sustava HIMARS (High Mobility Artillery Rocket System) i kad bi, primjerice, bile ispaljene s vrha Marjana, mogle bi dobaciti do Šabca, Skadra, na 15 km do Trsta ili gotovo pa do Rima. Mnogi vojni stručnjaci slažu se da ovo odobrenje stiže prekasno da bi presudno utjecalo na rusku agresiju i obranu Ukrajine. Još važniji je politički aspekt ove odluke jer, čemu ona, ako je za nepuna tri mjeseca može povući novoizabrani američki predsjednik Trump.
Besmislene ‘crvene linije‘
Rusija, s druge strane, nije osobito iznenađena, ali jest prilično bijesna zbog još jednog prekoračenja "crvene linije". Ruski zastupnik Leonid Slucki, čelnik ruske Liberalno-demokratske stranke, predvidio je da će odluka "neizbježno dovesti do ozbiljne eskalacije, prijeteći ozbiljnim posljedicama", dok je ruski zastupnik Vladimir Džabarov sve ovo nazvao "korakom bez presedana prema trećem svjetskom ratu". No, to je zapravo besmislica jer "crvena linija" o kojoj Rusi govore odavno je prijeđena, još otkako je Ukrajina dronovima napadala predgrađa Moskve, Belgorod i u konačnici pomorske baze u Crnom Moru iz kojih je rusko brodovlje moralo pobjeći.
Rat u Ukrajini zapravo nikad nije ni bio samo ruska agresija. Još od prvog dana je to bio regionalni sukob jer je, primjerice, napad na Kijev izveden s teritorija Bjelorusije. Cijeli niz kasnijih raketnih napada dolazio je iz Bjelorusije, iako je bjeloruski predsjednik Lukašenko uspio svoje vojne postrojbe sačuvati od izravnog sudjelovanja u napadima. Rat u Ukrajini, odnosno u Europi, postao je svjetski onog trenutka kad su u njemu aktivno počele sudjelovati vojne snage jedne azijske države, Sjeverne Koreje. Ne treba preskočiti ni informacije o tome da su dronovima i krstarećim raketama nabavljenim iz Irana navodno upravljali njihovi časnici, koji su tako u praksi obučavali ruske vojnike. Tko se u Rusiji ljuti, manje je važno. Važno je isključivo ono što na tu temu ima reći Vladimir Putin, predsjednik koji je izdao naredbu za napad na Ukrajinu, a on se do sada nije izravno oglasio.
Njegov glasnogovornik Dmitrij Peskov rekao je novinarima da "ako je takva odluka donesena, to znači potpuno novu spiralu napetosti i potpuno novu situaciju u vezi s američkim angažmanom u ovom sukobu". Bidenovu administraciju optužio je da "dolijeva ulje na vatru i nastavlja raspirivati napetost oko ovog sukoba". Putin osobno se na ovu temu posljednji put oglasio u rujnu, kad je rekao da bi korištenje dalekomentog raketnog topništva za gađanje ciljeva u Rusiji Moskva smatrala "izravnim sudjelovanjem" NATO članica u ukrajinskom ratu. Sljedećeg mjeseca je onda govorio o izmjeni ruske nuklearne doktrine, što treba shvatiti kao oblik prijetnje za slučaj da ATACMS-ovi budu odobreni za napade na ruske postrojbe u pozadini fronte.
Nuklearni odgovor Rusije
Međutim, jasnija poruka razumljiva je iz Putinove rečenice:
- Prvo ćemo, naravno, poboljšati naše sustave protuzračne obrane. Uništit ćemo njihove projektile. Drugo, vjerujemo da ako netko misli da je moguće isporučiti takvo oružje ratnoj zoni kako bi udario na naš teritorij i stvorio nam probleme, zašto ne bismo mogli isporučiti naše oružje iste klase onim regijama diljem svijeta koje mogu gađati osjetljive objekte zemalja koje to rade Rusiji?
Putin nije rekao koje bi to zemlje mogle biti, no svoje nuklearne rakete već je rasporedio u Bjelorusiji. Dalekometno raketno topništvo slično HIMARS-u (s kojeg se zapravo ispaljuju ATACMS-i) mogao bi rasporediti u ruske baze Tartus i Khmeimim pored Latakije u Siriji. Malo je vjerojatno da će ih rasporediti u svojoj bazi za reakciju na elementarne nepogode u Nišu. Naime, srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić nije baš pouzdan ruski partner - sankcije doduše nije uveo, ali Ukrajini isporučuje enormne količine topničkog streljiva, vezao se uz Francusku kupnjom višenamjenskih borbenih zrakoplova Rafale, a uz Nijemce rudnikom litija važnog europskoj automobilskoj industriji za proizvodnju automobilskih baterija. Puno bolji partner bi mu bio Milorad Dodig, ali je takvo naoružanje nemoguće postaviti u državu koja je pod međunarodnim protektoratoom. Putinu ostaje da takve rakete rasporedi negdje gdje bi mogle ugroziti udaljene interese europskih i američkih saveznika.