Smiju li hrvatski mediji uopće pratiti predizborna zbivanja i atmosferu u Srbiji a da ne budu prozvani, u najmanju ruku, za hibridni rat protiv Beograda?
Na zadnjim izborima sjatila se u Beograd sva sila novinara iz svijeta i regije, a predsjednik Aleksandar Vučić pred gomilom kamera i mikrofona u više je navrata bio sarkastičan prema novinarima iz Hrvatske. I to mu nije bio prvi put. Neki su hrvatski novinari i zadržavani satima na granici, a već je početkom ove godine odjeknula i Vučićeva “provala” da je Beograd za Novu godinu bio pun špijuna kao Casablanca. I evo ga, jedan je ulovljen. Naime, hrvatski diplomat koji je nedavno protjeran. Čudi li ikoga što je “prokazan” upravo diplomat iz susjedstva?
Vučićeva opsjednutost stranim agentima i špijama logično se naslanja na širenje paranoje o protivnicima zemlje. Oni mu, kako reče, rade o glavi i ove, 2023. godine učinit će sve da ga skinu s vlasti. Tajming je, međutim, s protjerivanjem hrvatskog diplomata Hrvoja Šnajdera toliko očit i manje-više svakome je jasno kako zahlađenje odnosa s Hrvatskom Vučiću jako dobro služi u predizborne svrhe, što je, uostalom, bila i pretpostavka vodećih ljudi SOA-e.
Doduše, njegove optužbe da su hrvatski mediji opčinjeni njime i Srbijom nije sasvim bez uporišta, ali tu je osnovno pitanje motiva. Vučić, dakako, optužuje i tvrdi da Hrvatima smeta ekonomski napredak Srbije, ali kad želi reći koliko je porastao standard građana, upravo je on taj koji poteže Hrvatsku za usporedbu. “Stići ćemo ih već za pet-šest godina.” Tko je tu kime opsjednut?
Tamošnjim građanima stalno se servira teza da Hrvatska ima nešto protiv napretka Srbije. A zašto bi imala? Naravno da ima onih koji likuju nad neuspjesima susjeda, ali to su oni koji su u zrcalu tamošnjih radikala, onih na koje Vučić i računa. Svaki ispad u Hrvatskoj protiv Srba dođe mu kao naručen. U izbornoj utrci uhvatio se za ruke sa svojim političkim ocem, notornim Vojislavom Šešeljom, koji uporno optužuje Zapad da rovari protiv vlasti u Srbiji i pomaže opoziciju.
Zar nije logično da susjedi simpatiziraju proeuropske političare? Ne znači li to navijanje za zajedničku budućnost ovog prostora, što nužno ne znači novu Jugoslaviju, nego naprosto usklađen razvojni korak, ekonomsku i kulturnu razmjenu te mir i stabilnost? Nije li navijanje za radikale siguran put u sukobe? A kome trebaju novi sukobi na ovim prostorima? Nama, koji smo se jedva dočepali Europske unije, sigurno ne trebaju.
“Srbija ne smije stati, smatram da oni koji su najlošiji ne bi trebali upravljati zemljom”, izjavljuje ovih dana Vučić obilazeći početak izgradnje brze ceste i odbacuje tvrdnju da je u kampanji. Ma kakvi, to se svima samo čini, naročito dok u predizbornom spotu ulazi ljudima u stan i raspituje se kako žive.
Kao predsjednik države, pa time i predsjednik svih građana, eklatantno krši Ustav, na što upozoravaju nezavisni analitičari, ali Vučić se pravi da ne čuje dobro. Ne čuju to ni njegovi i dalje vrlo brojni glasači. Ovih dana on dijeli srednjoškolcima 10.000 dinara, što je oko 85 eura. Tvrdi da oni nisu glasači, što je činjenica jer su maloljetni. Ali zato se računa na njihove mame i tate.
Umirovljenicima će nepovratno dati i više, čak jednu prosječnu mirovinu. Za sve te iznose iz proračuna ne daje argumentirana pokrića. Analitičari upozoravaju da je nedavno digao dva nova kredita, o čijim uvjetima nije obavijestio javnost.
Opozicija je prva koja će mu sve to zamjeriti, ali procjene su da, osim na izborima za Beograd, neće ni ovaj put uspjeti osvojiti dovoljno glasova za sastavljanje vlade. Nažalost, gotovo svi opozicijski lideri u kampanji padaju na dva pitanja – jedno je status Kosova, a drugo Srebrenica. Nedavno su se u gostima na režimskoj TV Hepy u emisiji Milomira Marića sučelili Vojislav Šešelj i Aleksandar Jovanović Ćuta, predstavnik opozicijske koalicije Moramo Zajedno.
Šešelj je odmah svojeg političkog rivala zaskočio pitanjem je li u Srebrenici počinjen genocid. On mu je odgovorio da ne zna. I sve za što je naknadno prozivao Šešelja u toj redikuloznoj TV emisiji, među ostalim i za njegovu krvavu ulogu u ratovima 90-ih, nije moglo umanjiti neodređenost prema činjenici da je međunarodni sud donio pravomoćnu odluku kojom potvrđuje genocid u Srebrenici.
Srbija ne smije stati, to je ujedno i predizborni program Srpske napredne stranke. Ali kad bi stala i zapitala se o vlastitoj ulozi u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, tek tada bi zbilja krenula naprijed. Jer ako je mržnja prema susjedima temeljni kamen neke politike, jasno da će se, njegovim izmicanjem, takva politika urušiti. •