Bio je to prizor u kojem je bez ijedne riječi rečeno sve o budućnosti Sirije. Dvoje visokih europskih diplomata, muškarac i žena, došli su u petak u Damask na noge novom sirijskom vladaru, a ovaj se rukovao samo s muškarcem, dok je ženi odbio dati ruku.
Ta žena je njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock. Taj muškarac je francuski šef diplomacije Jean-Noel Barrot. A taj novi sirijski vladar – kojeg zapadni političari i mediji sada predstavljaju kao „demokratski iskorak” u odnosu na donedavnog sirijskog predsjednika Bashara al-Assada - jest ono što je uvijek i bio: radikalni islamist koji se ne rukuje sa ženama, jer ih u skladu sa svojom ideologijom doživljava kao niža bića.
Uz to, taj novi „demokratski” vođa Sirije pomalo je dvostruka ličnost. U godinama građanskog rata, dok je vodio al-Qa‘idine inačice Al Nusra Front i Hayyat Tahrir al-Sham (HTS), i dok su njegovi ljudi činili nebrojene i neviđene zločine nad sirijskim manjinama i sunitskim neistomišljenicima, zvao se Abu Mohammed al-Golani. A sada, kada je podštucao bradu, oprao ruke od krvi i vojničku uniformu zamijenio odijelom i kravatom, sada se zove Ahmed al-Sharaa.
Zadnjih mjesec dana, još od pada sekularne vlade u Damasku, svjedočimo opsežnoj medijskoj operaciji u kojoj se Sharaa svim silama nastoji maksimalno distancirati od Golanija. Operacija je takvih razmjera da bi psihoanalitičari mogli na tome raditi disertacije.
Tako Sharaa, alias Jolani, već tjednima usrdno uvjerava zapadnu javnost da je u međuvremenu postao novi čovjek, da je odbacio i džihadističku dlaku i koljačku ćud, te da je sada spreman raditi na stvaranju nove „inkluzivne Sirije” koja će zastupati interese svih sirijskih etničkih i vjerskih manjina - šijita, alavita, kršćana, Druza, Kurda...
I žena, dakako. A kako to izgleda u praksi, pokazao je susret Sharae i Baerbock u Damasku, odnosno rukovanje koje se nije dogodilo, niti se ikad može dogoditi.
‘Ovo nije dio tradicije u Siriji‘
Njemačka ministrica nakon susreta je pokušala relativizirati tu diplomatsku i ljudsku sramotu. U petak navečer, razgovarajući s novinarima, ustvrdila je da je ta mizogina gesta novog šefa Sirije za nju bila „predvidljiva”:
„Dok sam putovala tamo, bilo mi je jasno da očito neće biti običnog rukovanja. Ali također je bilo jasno (...) da ne samo ja, nego ni francuski ministar vanjskih poslova ne dijelimo ovo stajalište. I sukladno tome, francuski ministar vanjskih poslova nije pružio ruku”, rekla je Baerbock, kako prenosi njemački list Bild.
Ta izjava njemačke šefice diplomacije, međutim, u neskladu je s TV snimkama iz Narodne palače u Damasku. Možda se ona i Barrot zaista jesu dogovorili da ni Francuz ne pruži ruku Sharai, ali na snimkama se jasno vidi kako Sharaa najprije pruža desnu ruku Barrotu, koju ovaj prihvaća i rukuje se s njim, da bi potom, kada je na red došlo rukovanje s Baerbock, novi vladar Sirije povukao desnu ruku prema srcu, a lijevom rukom pokazao visokim gostima kuda da dalje koračaju.
Da cijela stvar bude krajnje ironična, Baerbock je uoči putovanja izjavila da u Siriju ide s „ispruženom rukom” prema novom režimu u Damasku. Kako je ta njezina „ispružena ruka” dočekana, upravo smo opisali.
Koliko god se njemačka ministrica naknadno trudila da umanji važnost Sharaina odbijanja da se rukuje s njom zato što je žena, posve je jasno što to znači za budućnost Sirije. O tome je za časopis Stern progovorio bivši šef Njemačkog instituta za međunarodne i sigurnosne poslove Volker Perthes, koji je Sharaino odbijanje rukovanja doživio kao „loš znak”:
„To nije dobro, čak i ako smo to naučili iz zemalja u kojima su na vlasti ekstremno konzervativni islamski čelnici: Iran, na primjer, i do prije nekog vremena Saudijska Arabija. Ovo nije dio tradicije u Siriji. Nadam se da će al-Sharaa biti kritiziran zbog ovoga u Siriji”, rekao je Perthes za Stern.
Sirijci bježe u Libanon
Ova zadnja Perthesova rečenica kod svakog tko iole poznaje situaciju u Siriji može izazvati samo čuđenje, nevjericu ili grohotan, ali tužan smijeh. Jer jedine relevantne političke snage u Siriji koje bi zbog ovoga mogle kritizirati Sharau su one koje su prije mjesec dana detronizirane, uz nemalu asistenciju Zapada.
Naprosto, sekularna Sirija je prije mjesec dana umrla, a barem jednu obilatu lopatu zemlje na grob te i takve Sirije bacile su zapadne zemlje, koje su svih 13 godina građanskog rata Assada zvale „krvnikom” i „diktatorom”, podržavajući islamističku opoziciju koja je sada došla na vlast. Što se htjelo, to se i dobilo, pa je sadašnje zgražanje nad Sharainom mizoginijom ne samo bespredmetno, nego i izrazito licemjerno.
Uostalom, Sharain HTS još uvijek se nalazi pod sankcijama Europske unije, te je označen kao teroristička organizacija. U tom smislu, doista je nejasno kojom se logikom očekuje da šef islamističke terorističke skupine odustane od svojih islamističkih uvjerenja. U cijeloj ovoj priči Sharaa je zapravo jedini akter koji je dosljedan: islamist bio, islamist ostao.
Njegova milozvučna obećanja da će uspostaviti novu „demokratsku” i „inkluzivnu” Siriju zasad su upravo to – milozvučna obećanja bez odraza u stvarnosti. Štoviše, ta se obećanja uvelike sudaraju s terenskom realnošću: u danima nakon Assadova pada objavljeni su deseci videozapisa na kojima se vidi kako islamistički pobjednici pogubljuju ratne zarobljenike – kako sirijske vojnike, tako i kurdske borce – i civile.
Ne čudi stoga da su deseci tisuća Sirijaca, mahom šijita i pripadnika drugih manjinskih zajednica, nakon Assadova pada pobjegli pred pobjednicima prema libanonskoj granici. Libanonski list Al-Akhbar još je prije dva tjedna objavio da je samo do 13. prosinca u Libanon prešlo više od 90.000 Sirijaca.
Ti ljudi očito su sumnjičavi prema Sharainoj novoj mirnodopskoj retorici i ne vjeruju da su se vođa HTS-a i njegovi borci u bitnome promijenili od vremena kad su sjekli glave svim manjincima i sunitima koji su se protivili njihovom radikalizmu.
Stiže šerijat?
Strahove od radikalnog islamističkog karaktera nove Sirije podgrijavaju i informacije da je novi sirijski ministar pravosuđa Shadi Alwaisi najavio uvođenje šerijatskog zakona u Siriji – prema kojem, među ostalim, nijedna žena ne može biti sutkinja, te će sudove voditi samo muškarci – kao i službene objave novog ministarstva obrazovanja da se mijenja školski kurikulum, odnosno da se iz njega uklanja poglavlje o evoluciji.
Sve to nije smetalo Ujedinjenim narodima, koji su novom vladaru Sirije iskazali povjerenje i priznali legitimitet poslavši mu još sredinom prosinca u Damask svog povjerenika za Siriju Geira Pedersona. Tema razgovora bila je implementacija UN-ove rezolucije 2254 iz 2015. godine, koja podrazumijeva izradu novog Ustava zemlje i organiziranje slobodnih izbora u roku od 18 mjeseci. Kako je objavio Sharain ured, šef HTS-a je istaknuo da se taj dokument mora ažurirati kako bi „odgovarao novoj stvarnosti”.
A što točno novi vladar Sirije misli pod „novom stvarnosti”? Neki analitičari ovu njegovu izjavu tumače najavom transformacije Sirije u islamistički sustav – za koji su se Sharaa i njegov HTS godinama borili – a on sâm govori da Sirijom namjerava vladati kao što je prethodnih nekoliko godina vladao Idlibom.
Međutim, rijetki izvještaji koji su zadnjih godina stizali iz Idliba govore o tamošnjoj Sharainoj strahovladi, obilježenoj nasiljem, mučenjima, otmicama disidenata, izvansudskim ubojstvima i terorističkim napadima između različitih islamističkih frakcija, kao i velikim ekonomskim i socijalnim poteškoćama.
Ne čudi stoga da je rečeni UN-ov povjerenik Pedersen po sastanku sa Sharaom izjavio da bi UN „mogao razmotriti uklanjanje” HTS-a s popisa terorističkih skupina, ali uz uvjet da ta skupina „ne smije upravljati Sirijom na način na koji je upravljala Idlibom”.
Kako vidimo, svi se nadaju da je vuk promijenio ćud, osim onih koji vuka dobro poznaju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....