Znate onaj bijes dok čekate u redu u banci. Trudite se djelovati strpljivo, pristojno, uljudno pozdravljate i smiješite se neznancima, ali u vama ključa nemir.
Izdaje vas nervozno lupkanje nogom, umorno uzdisanje i kako mašete papirima kao lepezom. Ubija vas čekanje. I jednostavno vam ne ide u glavu zašto nekima treba tako mnogo vremena za jednostavne stvari?
"Tekući račun", vičete na penzionera ispred vas, koji ne razumije što šalterska službenica traži od njega. "Žena te pita koji ti je broj tekućeg računa, konju jedan glupi!"
Naravno, to ne izlazi iz vaših usta. To nije bilo čak ni u vašim plućima. Ostalo vam je tvrdo zaključano u glavi. Urlati na ljude u svojim mislima je dobra tehnika, kaže Jerry Seinfeld, svijet bi bez toga bio beskrajna rijeka krvoprolića.
Ipak, ima trenutaka kad se bijes otme s lanca. Ne možete ga više držati u sebi prođe li tkogod mimo svih vas koji čekate, uputi se s ulaza pravo na šalter kao da vi ne postojite.
"Gospodine, ovdje postoji red", upozorite ga gotovo režeći.
Svi mi čekamo...
"Molim vas, samo da nešto upitam", pokuša pametnjaković. "Svi mi ovdje čekamo samo da nešto upitamo", poklopi ga otrovno jedna sitna i blijeda djevojka. Činila se bezazleno, kao kakav krotki, tihi biljojed, kao srna tužnih očiju, ali samo što je netko ugrozio njezino prvenstvo u banci, iskesila je dugačke oštre očnjake poput sabljozubog tigra.
Jednaku stvar gledamo posljednjih dana s cijepljenjem protiv koronavirusa. Cijelu godinu dana traje ovo sranje i sve nas je iscrpilo.
Čekanje da znanstvenici nađu odgovor na smrtonosnu zarazu, da smućkaju cjepivo, iskušaju ga na dobrovoljcima, da ono dobije sve potrebne dozvole, da ga naprave u velikoj količini i ono naposljetku završi u našim nadlakticama, sve nam je živce požderalo to polagano napredovanje, to putovanje malim, jedva zamjetnim koracima.
Ponekad smo bili na rubu da počnemo vrištati, jarosno psovati i vrijeđati epidemiologe kad su nas uvjeravali da virus bolje uspijeva u ugostiteljskim radnjama nego u crkvama, pa čak i šakama nasrnuti na teoretičare zavjera kad su nam tvrdili da je bolest izmišljena da nas se pokori i poubija.
Koronavirus je često tražio strpljenja više nego što smo ga imali. Valjalo se koji put zaustaviti i duboko udahnuti da se umirite, u potrazi za samodisciplinom posegnuti duboko u sebe, sve do djetinjstva, do prvih odgojnih lekcija kojima su nas roditelji drilali.
Ako ste, na primjer, bili u gostima kod tete i ona je upravo iznijela široki kristalni tanjur pun mirisnih eklera, obuzdati želju da s obje ruke zagrabite u tu slatku divotu i pohlepno je utrpate u usta. Umjesto da se predamo svojoj proždrljivoj prirodi, "kao da smo s brda sišli", kako su nekad znale reći naše majke, morali smo čekati da nas posluže i smjeli pojesti samo jedan komad. "Ne bih, teto, hvala, dosta mi je", rekli bismo tiho, s mukom, gutajući slinu i odvraćajući pogled od tanjura.
Kad su već od nas napravili takve pristojne male pizdeke, bilo je mnogo lakše godinama kasnije stajati u banci.
Istina, nervozno smo lupkali nogom, uzdisali, mahali papirima kao lepezom i u mislima urlali na ljude, ali uspijevali smo sačuvati sabranost čekajući svoj red. Pa i naše školovanje je, vjerovali smo, dosta pomoglo da ne budemo sebična raspomamljena rulja, već da poštujemo red.
Pobjeda kulture nad nagonima? Kako da ne...
Čitanje knjiga i akademsko napredovanje imali su mnogo udjela u veličanstvenoj pobjedi kulture nad nagonima.
Takvi suspregnuti, malograđanski zakočeni, s velikim nezadovoljstvom čitamo kako su, unatoč nedostatku cjepiva protiv koronavirusa, mnogi među nama već zaštitili i sebe i svoje najmilije. Došli su potajice u ambulantu, na pomoćni ulaz i cijepili se čak i prije mnogih zdravstvenih radnika.
Prošli su mimo svih koji su disciplinirano čekali, a da je tkogod za njima viknuo: "Gospodine, ovdje postoji red", vjerojatno bi se pravili da ne čuju. Samo bi malo ubrzali korak.
Dodatno izbezumljuje i činjenica da takvi nisu nepismeni ološ, bagra bez alata i zanata za koju znate da će se laktovima probijati kroz gomilu, već listom nekakav bolji svijet.
Menadžeri, članovi sveučilišnih savjeta, rektori sa zlatnim lancima preko prsiju, liječnici specijalisti, grabili su ne mareći ima li tkogod ugroženiji od njih. Gospoda s Rolexima na zapešćima i njihove supruge u bundama od nerca cijepili su se kao kriminalci, pod okriljem noći.
Usprkos svim knjigama koje su pročitali, i zvučnim naslovima koje su stekli, i parama koje su zaradili i prestižnim adresama u koje su se uselili, svi do jednoga čine se kao da su jučer s brda sišli.