Antonio Milanović: "Stopostotni sam invalid. Zaposlen sam u Gradskoj knjižnici Zadar, a poražavajuće je što sam jedna od rijetkih osoba koja radi"

Zvjezdana Bogdanović, savjetnica ministra Josipa Aladrovića u Ministarstvu rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, i Antonio Milanović, 33-godišnji stopostotni invalid, bili su gosti Dvoboja Točke na tjedan gdje su raspravljali o problemima Zakona o socijalnoj skrbi, donosi N1.

Osobe s invaliditetom koje zarađuju više od 4.000 kuna na mjesec, mogle bi ostati bez pomoći države. Naime, novim prijedlogom zakona želi im se smanjiti ili potpuno uzeti invalidnina. Premda je Zakon o socijalnoj skrbi još u fazi donošenja, osobe s invaliditetom digle su glas.

“Imam celebralnu paralizu, stopostotni tjelesni invalid sam. Dijagnozu imam od rođenja greškom liječnika. Zaposlen sam u Gradskoj knjižnici Zadar na pola radnog vremena, sve poslove radim sjedeći. Na posao idem uz pomoć majke, potrebna mi je pomoć drugih, ali imam dobre ljude oko sebe i ispunjen sam i zadovoljan time. Poražavajuće je što sam jedna od rijetkih osoba koja radi.

Uznemirile su me najavljene promjene Zakona. Iznosi invalidnine koristim za sve medicinski što mi je potrebno, ali i npr. tenisice. Moram paziti koliko je velik đon, koliko su duboke, prilagođene mojem oštećenju i to je problem naći, a kad i nađete, to su vrtoglave cijene. Za takve stvari koristim invalidninu, za doplatu liječenja jer uz cerebralnu paralizu imam i astmu pa mi invalidnina služi za takve stvari da pokrpam mjesec jer još uvijek radim za pola plaće. To bi bio težak udarac za moj džep”, opisao je Antonio Milanović.

“Zakon je još u fazi donošenja, priprema se za drugo čitanje. Cijelo vrijeme slušamo reakcije, još ima vremena za korekcije u Zakonu. Važno je da bude provediv, korektan, da ne narušava kvalitetu života, ali da bude pravičan. Cilj sustava socijalne skrbi je pružiti pomoć socijalno ugroženim osobama, a obuhvaća prevenciju, pomoć i podršku. Nije cilj da osobe u sustavu socijalne skrbi doživotno u njemu i ostanu, nego da se pomogne osobama s invaliditetom da se što je moguće više osamostale.

Čak i s postavljenim cenzusom od 4 tisuće kuna, ne znači da će te osobe ostati bez invalidnine, nego do 5.500 ako je toliki prihod, mogu imati razliku – ako imaju 4.500 primanja, mogu dobiti 1.000 kn. Preko milijardu i pol kuna godišnje se izdvaja za invalidnine i pomoć i njegu. Status roditelja-njegovatelja je podignut na 4.000 kn. Kad se prijeđe 5.500, postoje mogućnosti za druge naknade.”

Međutim, Milanović smatra da se invalidnina ne bi trebala biti vezana uz primanja:

“Osnovna invalidnina je primanje koje ne bi trebalo biti vezano uz bilo koji dohodak. Ona ne bi trebala biti uvjetovana dodatnim primanjima jer ako krenemo raditi, nismo izgubili invaliditete, a ovim potezom Ministarstvo šalje poruku osobama s invaliditetom – ne napredujte, tako ćete izgubiti i ovo malo što imate. A što se tiče statusa roditelja-njegovatelja, to prima moja majka i nije vezano uz ono što ja radim, to ona prima kao njegovatelj. Ona to prima posljednjih desetak godina. Invalidnina i status roditelja-njegovatelja nema veze jedno s drugim. Jako je skupo sve, cijene su skočile, mislim da nema govora da treba objašnjavati da je ovo udarac i zašto smo se uplašiui za budućnost.”

No, Bogdanović je istaknula da se ne slaže: “To nije udarac za sve ljude s invaliditetom. Ne bih se složila da status majke nema veze s njim. Država čini sve da pomogne. Zakon je orijentiran da s osobe s invaliditetom što više zapošljavaju. 120 milijuna kuna godišnje se isplaćuje za podršku osoba s invaliditetom u sustavu rada. Možda treba podići cenzus, ali ostalo mi se čini po načelu pravičnosti i individualnog pristupa.”

“Zašto nisu ista prava za civilne i vojne invalide?”

“Slažem se da trebaju postojati stupnjevi”, dodao je Milanović: “Za to sam da se nikome ništa ne ukida, ali da unutar svega postoje stupnjevi. Ne može samo tako preko noći biti donesena takva odluka. Za ovaj prijedlog Zakona sam nedavno saznao i smatram da ima puno rupa. Povlačim pitanje – zašto ista prava ne vrijede za nas civilne kao i za vojne invalide? Zašto oni imaju puno veća prava nego mi?”

“To morate pitati nekog drugog”, odgovorila mu je Bogdanović: “Mislim da je najveća greška u nazivu prava. Veteranski dodatak postoji svugdje gdje je postojao rat. Civilna osoba ne može biti u istoj poziciji kao veterani rata. To se nije smjelo nazvati istim imenom.”

Na pitanje primaju li najugroženiji dovoljne naknade, Milanović ističe da ne primaju: “Ne, nije točno. Naša sadašnja primanja jedva pokriju dva tjedna života, a ne znam gdje su te naknade koje se mogu popeti do 2.000 eura. Vrijeme je da se nešto promijeni i da se uloži u kvalitetu života soba s invaliditetom. Mi sad nemamo uvjeta za normalan život.”

“Nisam govorila o naknadama do 2.000 eura, nego o izdvajanjima iz proračuna. Ne može se zanemariti da sve ide iz istog proračuna”, dodala je Bogdanović.

“Mi taj iznos ne vidimo u bilo kojem segmentu”, zaključio je Antonio Milanović.

O slučaju Antonia Milanovića Zadarski.hr pisao je 3. siječnja.