- Novim Zakonom o socijalnoj skrb opet nam žele oduzeti materijalna prava! - upozorava Antonio Milanović (33) iz Zadra koji je hrvatskoj javnosti posao poznat kao borac za radna prava invalida. Antonio naime od rođenja boluje od cerebralne paralize, ima status stopostotnog invalida četvrtog stupnja, no unatoč brojnim zdravstvenim poteškoćama, uporno se bori za prava osoba s invaliditetom. Godine 2018. godine javno je istupio zbog postojanja odredbe u Zakonu o socijalnoj skrbi prema kojoj su osobe s invaliditetom prilikom zaposlenja gubile pravo na invalidninu, a sada kada se situacija ponavlja kod izrade novog Zakona o socijalnoj skrbi, odlučio je ponovno reagirati kako bi u Saboru spriječio izglasavanje tog, kako navodi, diskriminatornog Zakona.
- Po tko zna koji put država želi oduzeti prava osobama s invaliditetom. Novim prijedlogom Zakona oduzela bi se prava na osobnu invalidninu osobama s invaliditetom četvrtog, najtežeg stupnja oštećenja, čija primanja iznose više od četiri tisuće kuna. Dakle, netko čija plaća iznosi preko četiri tisuće kuna ne bi više imao pravo od države na osobnu invalidninu!? To nije naknada kojom se podmiruju osnovne životne potrebe, nego naknada uz pomoć koje osobe s invaliditetom zadovoljavaju potrebe za uključivanjem u svakodnevni život. Naime, život osoba s invaliditetom u velikoj je mjeri skuplji od života prosječne osobe, ističe Antonio dodajući kako ih država tretira kao građane drugog reda, iako se on cijelog života trudi dokazati da to nije i da to ne želi biti. Naime, brojnim zdravstvenim poteškoćama usprkos, Antonio je magistrirao novinarstvo i zaposlio se u Gradskoj knjižnici Zadar, a na tom putu uvijek mu je pomagala njegova majka Ozula.
- Prestajemo li biti osobe s invaliditetom i nestaju li svi naši zdravstveni problemi jednom kada se zaposlimo? Postaje li život osobe s invaliditetom jeftiniji njezinim zaposlenjem, postaje li kretanje do posla jeftinije ili barem financijski identično kao kretanje zdrave osobe s istim iznosom primanja? Jesu li zaposlenjem osobe s invaliditetom njezine životne i osnovne potrebe manje? - pita se Antonio i naglašava:
- Ako osoba s invaliditetom ne može ostvariti pravo na osobnu invalidninu jer ima izvor prihoda, a invaliditet je ograničava u normalnom sudjelovanju u suživotu zajednice, onda ta osoba s invaliditetom nije izjednačena s osobama koje imaju jednake prihode!
Svoj prigovor na nacrt zakonskog prijedloga Antonio je uputio radnoj skupini u sklopu javnog savjetovanja pokušavši im objasniti kako invalidnina treba biti pravo osobe s invaliditetom jer je stečeno oštećenjem zdravlja. Radna skupina je, međutim, imala spreman odgovor: „Propisivanje uvjeta u pogledu imovine i prihoda u skladu je s načelom supsidijarnosti kao temeljnim načelom u sustavu socijalne skrbi. Sukladno planiranim aktivnostima Zakona o inkluzivnom dodatku koji je u Planu zakonodavnih aktivnosti za 2022. godinu cjelovitije će se urediti navedena pitanja“.
- Sada nam pripremaju ukinuti invalidninu, a sutra možda svi ostanemo bez statusa osoba s invaliditetom. Zato vas sve pozivam da dignemo svoj glas protiv ove nepravde i ne dozvolimo da se ovakav prijedlog zakona izglasa u Saboru - poziva Antonio koji je zbog ovog problema tražio i sastanak s predsjednikom Zoranom Milanovićem, a na točan termin sastanka još uvijek čeka.
- Ako se ovakav zakon izglasa u Saboru, obrati ću se Europskom sudu za ljudska prava. To mi neće biti prvi put – poručuje Antonio Milanović.
Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom, Anka Slonjšak, objašnjava da se člankom 53. Nacrta prijedloga Zakona o socijalnoj skrbi uvodi prihodovni cenzus na svaki ostvareni prihod bez iznimke što znači da ukoliko osoba ostvari bilo koji prihod u iznosu većem od četiri tisuće kuna, neće moći ostvariti osobnu invalidninu unatoč činjenici postojanja teškoća i invaliditeta odnosno teških i trajnih promjena u zdravstvenom stanju.
- Smatramo da je svako uvjetovanje ostvarivanja osobne invalidnine imovinskim ili prihodovnim cenzusima protivno samoj svrsi i namjeni osobne invalidnine i ne služi izjednačavanju mogućnosti, ne pridonosi uključivanju u svakodnevni život zajednice niti se priznaje nužnost kompenziranja potreba i pokrivanja troškova koji proizlaze iz invaliditeta i koji bi trebali biti od strane države i priznati i vrednovani, ističe pravobraniteljica dodajući kako su zabrinuti „da će ovakvo zakonsko definiranje prava na osobnu invalidninu predstavljati uvod u daljnje osiromašenje osoba s teškim stupnjevima invaliditeta“.