Joško Gvardiol. Čitava Europa danas priča o njemu. Ma šta Europa, cili svit divi se hrvatskom stoperu koji s energijom 20-ogodišnjaka igra mudrošću stogodišnjeg filozofa. Koji skine loptu ljevicom Lukakuu s noge prije nego što će je ovaj turniti u naš gol, takvom lakoćom da ovaj "grmalj" kasnije pop... pa šakom razbije pleksiglas iznad klupe.
Svi su vidjeli onaj zagrljaj kapetana Modrića i mladog Gvardijola. Zna Luka što je Joško i koliko odigrao, ali možda ne znaju svi da su to dva Zadrana porijeklom, koji se kuže i izvan terena. Modrić, Gvardiol, Livaković, Erlić... Nema uspješne hrvatske reprezentacije bez "zadarskog brodeta", tako je bilo u Rusiji, a tako je i sad u pustinji, na jedinom Svjetskom nogometnom prvenstvu koji se gleda dok se jede kiseli kupus. Zbilja, ništa nije normalno na ovom Mundijalu, pa ni to da ispadne jedna Njemačka, Belgija, Talijani se niti ne pojave. Ali ni naši nisu normalni, svi nas se boje. Pogotovo kad ih predvodi Luka Modrić iz Zatona Obrovačkog, a protivnike slalomom prema golu iznenadi mlađahni stoper Gvardijol porijekom iz Novigrada, s crnom maskom na licu, kao neki nogometni Zoro osvetnik.
Ma zadarska posla. "Tebra, dobro si ih promiša. I opet ću..."!
Joško je zbilja čudo. Ima dvadeset godina, ali igra glavom, ima zrelost, hladnoću, promišljenost. I igra bez opterećenja, bez obzira koga čuva, ima respekt, ali ima i drskost. Zovu ga najmlađim i najuspješnijim hrvatskim ministrom obrane. Osvojio je srca čitavog nogometnog svijeta, klanjaju mu se i protivnici. Da nije bilo Gvardiola u srazu s Belgijom... Bolje i ne misliti.
Ali vratimo se mi novigradskim korijenima. U Novigradu, priobalnom, ribarskom mjestu u zadarskom zaleđu poznatom i po izvrsnim dagnjama, kojega ista velebitska bura ljubi kao i Modrićev krš u Zatonu Obrovačkog, Gvardiolovi su korijeni. Tamo mu žive baka i djed Milka i Zvonko, otac Tihomir, također nogometaš, u Novigradu je stasao.
Sve je bilo dogovoreno, da s tetom Milkom i barba Zvonom gledamo zajedno utakmicu Hrvatske i Belgije i njihovog Joška, ali u zadnji trenutak - zdravstveni problemi! Na svu sreću nije korona već "obična" prehlada, ali ipak su did i baba gledali svoga unuka-junaka iz kreveta. I strepili. Dida Zvonko popio je i jedan normabel prije utakmice. Za svaki slučaj. I dobro je učinio.
Zato je telefon radio dan nakon utakmice.
Dobar dan i čestitamo vam na igri Joška, bio je izvanredan – javljamo se baki Milki.
- Glavno da su naši išli dalje. Joško je bio odličan, ono zadnje je bilo njegovo. Gledali smo utakmicu u kući, iz kreveta da vam kažen iskreno. Gledali smo ja i did, proživljavali i plakali. Posli nas je on zvao nakon utakmice, pa smo se i vidjeli i čuli. Kaže, idem se sad istuširati i malo proslaviti. Najprije se sa majkom svojom izljubio na tribinama. Srce moje... - ganuta je baka Milka.
- Ma takav vam je on od rođenja bio, priča nam.
- To kako se sinoć bacio... To nije za vjerovat, ali tako se on bacao ovdje u kuhinji, po pločicama, a tek je prohodao bio. Kad ja nekom ovako pričam, pitaju me: ma jel istina. Je! Ja bi mu uvijek govorila, ajme razbit ćeš se srce moje, ajme ubit ćeš se... Al on ništa na to. Samo se baca, samo se baca...
Za balunom se baca po kuhinji - na pločicama?
- Ma po kuhinji i po pločicama, di god je moga, samo se baca. Strašan je bio. Njemu je to urođeno, a njemu je i otac Tihomir volio nogomet, to nitko ne spominje. Igrao je nogomet isto odlično. Ja bi mu ćaći dala novac za marendu, a on bi kupio novinu o nogometu. Rekla bi mu, pa srce moje što ne kupiš marendu? Ne, on kupi novine umisto marende! Otac Tihomir i mama Sanja i sestre Lorena i Franka, svi su su u Katru, danas se vraćaju. Nego krivo im pišu godine. Franka ima 23, Lorena 25 godina, Joško je najmlađi s 20. Joško je uvijek dolazio kod nas u Novigrad, doći će on vjerojatno i sada za Božić, lani je također bio. Rekao je, baba kad sve završi ovo u Katru, ja se nadam da ćemo se vidjeti, da ću doći, tako mi je rekao.
- Što veli za utakmicu s Belgijom, je li mu bilo teško?
- Ma on to sve olako, samo se smije, nema straha. "Baba nije to ništa", tako uvijek kaže. A ja se bojim, ajme sinko da se ne polomiš, a on "ma kakvi baba, ne boj se ti, nije to ništa". On to doživljava kao igru, ali opet razmišlja odraslo i sve shvaća – priča nam baka Milka.
Dida Zvonko malo govori, ali kad nešto reče - puno kaže.
- Evo su me pomladili u novinama, napisali su da sam jučer proslavio 80-ti rođendan, ali bio je 82.
- Pa čestitamo Vam rođendan. Dobili ste odličan rođendanski dar od Vašeg unuka Joška - njegovu igru protiv Belgije.
- Hvala. Meni za rođendan, a materi i ćaći za 27. godišnjicu braka. Naš je Joško odličan, on još kao dite igra. U genima je to njemu. I ja sam malo igra nogomet, ali sin, njegov otac, baš je igrao. Od srednje škole koju je pohađao u Zadru igrao je nogomet za tadašnji Bagat, poslije su ga zvali u Mostar u Velež. Tamo smo imali rođake pa smo razmišljali da ide tamo u školu i igra nogomet. Ali nije htio iz Novigrada ići! Pa da će ga u Hajduk zvati, Pero Nadoveza. Pa opet nije htio. A bio je zbilja dobar. Zato je Joško krenuo njegovim stopama. Njega je otac u Zagrebu praktički trenirao i pratio, pogotovo u počecima, kad se usmjeravao. Plaćamo mu je treninge, vodio ga, pazio... Kod Joška se rano vidjelo da je talentiran. Ovdje kad je dolazio, bacao bi se svukud, to je istina. Imali smo u Novigradu ljeti neke goste. Kad su vidjeli Joška kako igra s drugom djecom, rekli su "vidi se da će ovaj biti nogometaš, a ovi drugi neće" – priča nam ponosno dida Zvonko.
Priznaje, nije mu lako gledati unuka. Živci mu rade sto na sat.
- Popijem normabel prije obavezno, ha ha ha...
- Čujte, bilo je zbilja napeto, kad je Joško digao onu loptu Lukakuu s noge, ono je čudo bilo. Kako je to odnio isprid njega s livom nogom, za čisti gol. Posli je ovaj poludio – prisjeća se.
Ima on i savjet za svoga unuka.
- Otiša je Joško dva, tri puta naprid. Ja mu uvik kažem: kad odeš naprid, povučeš, dođeš na 16... Opali ti nju u rašlje, a ne uvik dati nekome, pa ništa na naprave. Nije sebičan, ali ako je šansa u prostoru, nemaš bloka - opali je!
- I što kaže?
- Oću dida!
- Uvik sam mu znao reći: nemoj misliti da si vrhunac dosega. Uvik možeš bolje, na treningu i na utakmici. On je tip današnjih modernih stopera, koji znaju i naprid proći i iznenaditi protivnika.
- Što Vam se čini šjor Zvonko, kako igra Hrvatska, može li Dalić još što popraviti?
- Znate što, on baš taktički igra. Prva utakmica nula – nula, išao je s Marokom ne izgubiti. Samo, kasnije je Maroko dobio Belgiju, pa se zakompliciralo, inače bi mi sigurno prošli.
- A Japan?
- Opasan je, brz, ne znam. Moraju igrati svoju igru, biti kolektiv, nema što. I da odigraju najbolje što mogu.
- Ostaje li Joško u Leipzigu?
- Pišu novine koliko ga klubova traži, ovi ga još ne daju, dobri su oni, nisu loši, ali mislim da bi ovoga ljeta ipak mogao u transfer.
- Hoćete li se okupiti u Novigradu prije Božića?
- Mislim da će svi doći i da ćemo se vidjeti, kad završi Svjetsko prvenstvo. I nadam se da će Hrvatska s našim Joškom daleko dogurati – zaključio je barba Zvonko.
Sve najbolje želimo Gvardiolima iz Novigrada, tamo gdje junačko nogometno srce bije...
