Na proljeće ove ili na proljeće 2025. godine Branko Dukić će zatvoriti „političko poglavlje” svoje biografije i vratiti se na Ginekološki odjel Opće bolnice odakle je i došao. Dukić ni sada nema najbistriju ideju o svojoj političkoj karijeri, ona mu se više događala nego ju je on kreirao, više je bila plod spleta okolnosti što se u pravo vrijeme našao na pravom mjestu nego što je bila rezultat njegovog unaprijed i pomno planiranog truda na savladavanju političkih serpentina.
Sprave za otkrivanje tragova političkog talenta i liderskih karakteristika u njegovoj bi blizini ostale nijeme, detektor ambicije bi osrednje zapištao, a mehanizam za test komunikacijskog umijeća i verbalnih improvizacija bi se zadimio javljajući „eror”. Ipak, u to „političko poglavlje” Dukić će moći zapisati da je nakon Božidara Kalmete bio prvi zadarski HDZ-ovac koji je dva puta kandidiran za gradonačelnika, što u svijetu lokalnog HDZ-a i njegovih ne pretjerano zahtjevnih birača još funkcionira kao stranački orden sa zlatnim vijencem. Službene potvrde još nema, ali prošli mandat će se pokazati kao dovoljan da HDZ i na ove izbore izađe s Dukićem kao kandidatom za gradonačelnika.
Zadarski kanal nije Nil, ali, što su Dukićeve „piramide”, što je to Dukić napravio u protekle četiri godine da bi, praktično bez konkurencije, dobio još jednu priliku? Čime je to impresionirao stranku i svoje birače?
Iz četiri godine njegovog mandata mogu se izdvojiti brojni datumi koji na razini minijature ilustriraju „o čemu se radi”. Ova tri bi najradije preskočio i gradonačelnikov PR-ovac Jerko Trogrlić.
Dukić je 11. rujna 2018. godine za direktora gradske Turističke zajednice postavio diplomiranog kineziologa Marija Paleku. Niti je prvi put da netko s članskom iskaznicom HDZ-a i bez obzira na formalne kompetencije i snagu konkurenata bude brutalno politički postavljen, niti je po prvi put da presudna bude činjenica što je „izabranik” osobni prijatelj nekog od zadarskih gradonačelnika. Dukić na to nema autorska prava.
Ali, bilo je to po prvi put da je gradonačelnikov izbor naišao na opće protivljenje ne samo javnosti, nego čak i Dukićevih najbližih suradnika iz HDZ-a. Zadarskoj je javnosti ostalo nepoznato da je Dukićev PR-tim pred Palekinu promociju obavio tiho istraživanje javnosti. Za Paleku i Dukića, rezultati ankete su bili poražavajući, Paleka je toliko loše stajao da je Dukiću otvoreno rečeno da njegovim izborom puca u vlastitu nogu, ali on je, pod cijenu „šepanja”, pokazao da je intenzitet prijateljstva nadišao čak i izostanak uobičajenog političkog konsenzusa u vidu klimanja glavama.
Dan-dva nakon izbora Paleka je svoj novi posao objasnio kao „rad, rad i rad” pri čemu treba „slušati bilo grada, ljudi koji tu žive, kritike, savjete, sugestije”. Da se Dukić toga držao, Paleka nikad ne bi bio direktor.
HDZ je, naravno, taj izbor mogao spriječiti, kao i prethodne Dukićeve namjere da „prijatelja Paleku” instalira na zamjeničko ili direktorsko mjesto u nekom od gradskih poduzeća. Ovdje mu je, „kad je već toliko zapeo”, napravljen kadrovski ustupak. Mada se često predstavlja kao „čovjek kontinuiteta”, Dukić je na jednoj sjednici Kluba vijećnika dao zeleno svjetlo za otvoreni udar na gradske direktore, a kraj mandata dočekuje s tri-četiri promjene od kojih nijedna nije bila „politički neusklađena”, kao ova s Palekom. Očito je Palekin izbor smješten na mali dio terena pod Dukićevom osobnom ingerencijom.
U mjesnoj školi su se 28. siječnja 2019. godine na „dodatnom” izlaganju urbanističkog plana za dio Uvale Bregdetti okupili brojni Arbanasi koji su već ranije javno izrazili svoje negodovanje nezadovoljni novim projektom Zdenka Zrilića, sveprisutnog investitora bliskog HDZ-u i svim garniturama gradske uprave. Međutim, „poduzetničkog autoriteta” nije bilo u arbanaškoj školi, ma koliko ga mještani zazivali da ga u lice pitaju što im se to sprema.
-Kome se pogoduje? Ovdje mala firma plaća projekt, pa će ga, ako prođe, nekome prodati i staviti novac u džep. Mi ovdje živimo!
Umjesto Zrilića, na takve je uzvike mještana odgovarao „dežurni livaković” u liku arhitekte Željka Predovana. Sa svojim sumještanima bio je i Božidar Kalmeta, u ulozi neospornog političkog autoriteta, a uz njega su, kao „dodatna oprema”, bili i HDZ-ova saborska zastupnica Grozdana Perić i gradski pročelnik za graditeljstvo Darko Kasap.
Savršeno je nebitno tko je te večeri bio u pravu, mještani ili investitor i njegov projektant, to je zasjenila činjenica da gradonačelnika Branka Dukića uopće nije bilo! On se jednostavno nije pojavio pred vlastitim građanima i biračima iako je upravo njegova funkcija zamišljena kao središnja „medijatorna točka” između investitorskog i javnog interesa. Te večeri Dukić se odlučio ne miješati u vlastiti posao. Valjda je procijenio da je od izlaska pred građane bezopasniji rat s opozicijom odakle ionako tvrde da, osim onog iz državnog proračuna, politički nekontrolirani kapital u Zadar i dalje jako teško dolazi.
Šest mjeseci kasnije, Dukić je sa smiješkom „svečano otvorio” benzinsku pumpu iza čije izgradnje je stajao isti investitor kao u slučaju arbanaške uvale, mada su tu gradnju pratile vrlo ozbiljne sumnje o prometnim rizicima na četverotračnoj cesti bez zaustavnog i uključujućeg traka za pumpu. Projekt je radio D&Z u vlasništvu pravog Zdravka Livakovića.
U četvrtak 26. ožujka 2020. godine, kada je epidemija već pokazala kolika se katastrofa sprema, gradonačelnik Dukić je izjavio da će pričekati podatke za travanj, svibanj i lipanj i tek tada, ovisno o pokazateljima i eventualnoj opasnosti po gradski proračun, donijeti odluku o smanjivanju plaća zaposlenicima gradske uprave i gradskih poduzeća.
Mediji su već objavili da je u osam dana posao u Hrvatskoj izgubilo 6.319 osoba, a i istog dana kada je Dukić „odlučio čekati podatke“, objavljeno je kako je „u tri dana više od 500 poslodavaca uputilo zahtjev za pomoć u zadarskom Područnom uredu Zavoda za zapošljavanje“. I onda preko vikenda slijedi preokret: Dukić odlučuje uvesti ozbiljnije restrikcije puno prije najavljenog 1. srpnja.
Što se dogodilo? Refleksom stranačkog vojnika, Dukić je reagirao mimo vlastite (pogrešne) procjene tek kada su „kresanja” dobila „politički pečat iz Zagreba”. Nedavni je potres na Baniji pokazao kako je cijeli sustav strukturiran za upravo takvu Dukićevu reakciju, katastrofe imaju „nadpolitičku” naviku razotkrivati ono što u sretnijim vremenima zovemo sustavom što su ga kreirali „odgovorni političari”.
Dukić je gradonačelnik postao s politički nedefiniranim profilom, pratio ga je glas uglednog i smirenog čovjeka s visokim profesionalnim rejtingom, a znalo se da omiljenost ne putuje u obveznom paketu s liderstvom, da je popularnost u kvartu i u gradu nešto drugo od karizmatičnosti, da se manjak elokvencije može kratkoročno maskirati umijećem slušanja. Analitičari su u njemu detektirali "sistemskog čovjeka", "figuru koja je postavljena na vrh već postojeće strukture", političara koji neće donijeti bitne promjene.
I, četiri godine poslije?
Pokazalo se da je Dukić bio dovoljno inteligentan da sebe ne shvati preozbiljno, osjetio je da bi to bio najsigurniji put u propast. Liderstvo? Osiguravala mu ga je funkcija. Autoritet? Davala mu ga je stranačka mašinerija. Funkcioniranje gradske uprave? Oslanjao se na uigranu rutinu postojeće administracije. Vizionarstvo? Protokolarno je odradio niz projekata nastalih, ne u njegovoj, nego u „kolektivnoj glavi” grupe ljudi koja godinama „kreira Zadar” držeći pod kontrolom proces donošenja „strateških odluka”.
A Dukić? On je bio ne pretjerano upućeni operativac. To se od njega i očekivalo, takva mu je uloga i bila namijenjena i on ju je odigrao poštujući scenarij, a mala odstupanja su mu tolerirana jer je i njegovo ime na „odjavnoj špici”. Ukratko, Dukić je igrao igru na unaprijed omeđenom terenu, bio je svojevrsni „gradonačelnik s ograničenim suverenitetom”, funkcionirao je kao fotografija s vjenčanja na komodi spavaće sobe: uokviren i statičan.
Dio zadarske javnosti, onaj izvan kruga čvrsto umreženog članstva i birača HDZ-a, od Dukića je podsvjesno očekivao nemoguće pothvate: zaustavljanje ili makar ublažavanje klijentelizma i lokalnog „ortačkog kapitalizma”, oštru antikorupcijsku deratizaciju, svođenje malignog sustava političke podobnosti i nepotizma u podnošljive okvire, razbijanje bolesne simbioze HDZ-ove vlasti s unaprijed poznatim investitorima i crtačima planova. Taj, uvjetno rečeno, nerežimski dio Zadra, kao da je smetnuo s uma da je to za Dukića, ali ne samo za njega, pretežak teret sve kada bi on i htio krenuti tim pravcem. Ti su zahtjevi bili tragikomični: tragični jer pokazuju da „nehadezeovski Zadar”, u nedostatku bolje, opozicijske adrese, svoje želje baca u poštanski sandučić u Medulićevoj ulici gdje je sjedište HDZ-a, a komični jer Dukić nikada nije ni bio „T-rex u HDZ-ovom Jurassic parku”.
Dukić nije stekao nikakve nadnaravne moći, njegov rejting ni u Zagrebu ni u Zadru nije otišao u bilo kome opasne visine, a u HDZ-u još vjeruju da u četiri godine nije potrošio kapital ulazne priče o „dobrom čovjeku sa Stanova”. U međuvremenu, našao je svoje mjesto ne remeteći ustaljeni red ovdašnje politike.
Ili, kako bi rekao dežurni cinik parafrazirajući Borhesa: Dukić nije ni dobar ni loš, on je nepopravljiv. I upravo zato će ići u bitku za drugi mandat.
