(Tekst je prvi put objavljen 19. rujna na portalu Zadarski.hr)
Naš Gabriel? Za predsjednika? Čilea?! Nisam znala... - čudi se Zdenka Borić. Gleda nas kao da je hoćemo prevariti, ali opet...
- Bio je tu s braćom 2010. godine. Mlad i ambiciozan, ne previše emotivan. Doduše, već tada je bio vođa nekih studentskih prosvjeda. Držao se onako, imao je to nešto u sebi. Na taj njegov gard ja sam mu u šali rekla: "Kad postaneš predsjednik, poslat ćeš predsjednički avion po mene”. I, eto ti ga na... Možda mi se želja ispuni – smije se Zdenka, a i mi s njom jer teško je iz perspektive malog Ugljana povjerovati da bi 35-godišnji Gabriel Borić u studenome mogao postati novi predsjednik najjužnije južnoameričke države.
Ognjene zemlje, pune bakra, salitre i vulkana, kamo su krajem 19. i početkom 20. stoljeća iselile cijele familije naših otočana, najviše s Brača, ali i s Korčule, Hvara, Raba, Ugljana, odakle su se i Ive Borić i Božica Crnošija, Gabrielovi pradjed i prabaka, krajem 19. stoljeća uputili u ”obećanu zemlju”. Tri generacije i točno 124 godina kasnije njihov izravni potomak postao je kandidat udružene ljevice za novog predsjednika Čilea, mladi revolucionar, ala Che Guevara, koji želi konačno raskrstiti s Pinochetovom ostavštinom i dubokim podjelama koje zadnjih desetljeća potresaju tu zemlju.
Porodični konci
"Došli smo iz socijalističkog pokreta i politički smo oblikovani borbom koja se vodila tijekom povijesti. Ako je Čile kolijevka neoliberalizma, on će također biti i njegov grob", kazao je Gabriel, prenosi Guardian, nakon što je u srpnju na predizborima osvojio više od milijun glasova, pobijedivši protukandidata iz Komunističke stranke Daniela Jaduea. Gabriel se tada javno obvezao da će ustavno transformirati zemlju i zauvijek upokojiti ekonomski model zaostao iz ere Augusta José Ramóna Pinocheta Ugartea, generala i predsjednika Čilea, vođe vojne hunte koja je s vlasti svrgnula socijalističkoga predsjednika Allendea 1973. godine, te na vlasti ostala sve do 1990. godine.
Ali vratit ćemo se sjajnoj Gabrielovoj političkoj karijeri i izglednim šansama da bude prvi ljevičarski predsjednik Čilea nakon Allendea. U Ugljan smo zato i došli, istražiti njegove korijene, Boriće, pretke koji su prije više od stoljeća trbuhom za kruhom krenuli na drugi kraj svijeta i gdje ih danas, o tempora o mores, ima više nego u Ugljanu na Ugljanu.
Borića u Ugljanu, ako se računa muška loza, danas ima samo u dvije kuće, dok u Čileu, glavnom gradu Santiagu i Punta Arenasu na samom jugu zemlje, najmanje 30 obitelji ponosno nosi to prezime, kaže Zdenka. I svi su ostali Borić, nitko iz imena nije ispustio naše ć koje im otkriva hrvatske korijene.
- Ja sam Gabrielova rodica, u trećem koljenu. Naši su pradjedovi bili braća. Moj pradjed Mate je ostao na Ugljanu, s još dvoje braće i sestrom, a njegov pradjed, Ive, sa ženom i bratom Šimom, otišao je u Čile. Nikad se nisu vratili – govori nam Zdenka dok pokušamo pohvatati obiteljske konce.
Ugostila nas je u svojoj kući u Ugljanu gdje živi s roditeljima, Slavkom i Marijom. Slavko je napunio 86 godina i ne čuje više dobro. On je, uz rođaka Vojislava, možda jedini muški potomak Borića na Ugljanu u izravnoj vezi s Gabrielom Borićem.
Od 1978. žive u novoj kući, niti stotinu metara udaljenoj od nekadašnjih Borićevih dvora, napuštenih, srušenih, zaraslih u travu: jedne niske kamene kućice i katnice u susjedstvu. Na toj današnjoj adresi, Put Javora 16, rodio se Zdenkin pradjed Ive Borić. U kamenoj prizemnici živjelo se s blagom, a kako se obitelj širila, u susjedstvu su podigli kuću na kat, ali tako da su sva braća živjela u spojenoj zgradi, jedan pored drugog.
Spojio ih internet
Kao i svaka priča o obiteljskom porijeklu, davnim precima i nasljednicima, i priča o Borićima ima svoje uspone i padove, svoje manje i više poznate pojedince i potomke, no malo toga o Borićima iz Čilea danas bi se znalo da nije bilo Zdenke Borić koja se u istraživanje korijena svoje obitelji upustila sasvim slučajno.
- Sve do 2007. godine nisam znala da je još netko od naših Borića živ u Čileu. Zadnji kontakt imali smo početkom 50-ih godina prošlog stoljeća, kad je časna sestra, jedna od očevih prateta, poslala po jednoj prijateljici mome ocu pismo. Od tada pa do prije četrnaest godina, nikakvog glasa o njima nismo imali – ističe.
I vjerojatno do danas ne bi imali da se negdje u međuvremenu nije dogodio internet. Zdenkin poznanik, veliki zaljubljenik u Ugljan, otvorio je stranicu Ugljan.org posvećenu temama i pričama o njihovom mjestu i otoku. Jednoj od rubrika na portalu dao je naziv ”Stare slike – crno bile” u kojoj objavljuje fotografije Ugljana i Ugljanaca iz prošlosti. Jednog dana zamolio je Zdenku da mu pošalje, ako ima, koju staru obiteljsku fotografiju. Zdenka mu je poslala sliku skupine partizana snimljenu na Visu 1943. godine. Među njima je bio i Zdenkin djed, Ive Borić.
- Mjesecima nakon toga nisam gledala njegovu stranicu i onda sam jednog dana vidjela da je ispod moje slike netko ostavio poruku. Neki Patricio, iz Čilea. Pitao je jesu li to možda Borići s Ugljana i može li nešto više o njima doznati – veli Zdenka, a ostalo je povijest.
Patricio je bio, ubrzo će saznati, rođeni brat Gabrielovog oca Luisa Javiera, ali važnije od toga bila je sama vijest da su ugljanski Borići u Čileu živi i da ih, falabogu, ima više nego Borića na Ugljanu. Loza se nije ugasila, tišina duga gotovo šest desetljeća napokon je prekinuta.
- Otac i teta bili su ludi od sreće. Cijelo je selo znalo da nam je rodbina u Čileu živa. Nisam ih takve nikad vidjela, kao da su dobili na lutriji – zeza se Zdenka.
Stotinu potomaka
I tako je krenula komunikacija, Patricio je Zdenki slao slike o Borićima u Čileu, a ona njemu informacije o Borićima iz Ugljana. Malo po malo, uspjeli su rekonstruirati cijelo obiteljsko stablo. Veće zasluge za to Zdenka ipak pridaje Patriciju koji joj je poslao cijelu genealogiju, shematski prikaz svih potomaka prvih ugljanskih Borića u Čileu do današnjih dana. Od Ive i Božice do danas, ima ih preko stotinu.
Ali na tome se nije stalo. Već iduće godine, 2008., na ljeto u Ugljan stiže Ricardo, Patriciov prvi rođak, a 2009. i Ricardov brat Mauricio.
- Ricardo je htio vidjeti staru obiteljsku kuću, mjesto iz kojeg su se njegov dida i nona uputili u Čile. Kad je vidio te ruševine, gole kamene zidove i urušen krov, zaplakao je kao dijete. Tražio je da ga slikamo kako rukom dodiruje te stare zidove...
Iduće 2010. u posjet Ugljanu stiže i Gabriel, s dvoje mlađe braće, Simonom (33) i Tomasom (29). I on je obišao staru kuću, ali nije bio tako emotivan kao njegov stariji rođak. U Ugljanu su se zadržali nekoliko dana, dovoljno da ih nahranimo i operemo im robu, šali se Zdenka, a put su nastavili prema Braču, ne bi li i tamo pronašli žive pretke po strani Gabrielove babe, ali i tome ćemo se vratiti. Napokon, 2012., dvije godine nakon Gabrielovog posjeta, na poziv Ricarda, Zdenka odlazi u Čile na tri tjedna gdje upoznaje većinu žive rodbine, potomaka Ive Borića i Božice Crnošije, od kojih je čileanska saga i započela.
- Kad je Ricardo rekao da će doći na Ugljan, otišla sam u arhivu Zadarske nadbiskupije i iz matičnih knjiga izvukla sve podatke o djedu i njegovim precima. Ricardu i trojici njegovih sinova to je pomoglo da dobiju naše državljanstvo. Bilo je to prije ulaska Hrvatske u EU, kada uvjet za državljanstvo još nije bio poznavanje jezika. Da jest, teško bi ga dobili, jer nitko od njih danas više ne govori hrvatski – kaže Zdenka i tu s njom, uz pomoć arhivskih podataka zaranjamo u 130 godina prošlosti ugljanskih Borića.
Najprije o Ivi Boriću i Božici Crnošiji, koji su se vjenčali 12. studenoga 1893. u Ugljanu. Ive je rođen 12. kolovoza 1863. od oca Ive i majke Stoše Barišić, također rođene Ugljanke. Ivina žena Božica, rođena 1874., fetiva je Ugljanka. Otac joj Božo je iz plemena Crnošija, a majka Marija je rođena Vučina, opet sve stara ugljanska prezimena. Tri godine nakon vjenčanja Ive i Božica dobivaju sina Ivana, a već iduće godine, 1897. odlaze u Čile. Zašto, nije poznato, ali Zdenka pretpostavlja da je tome kumovala peronospora koja je tih godina zahvatila cijelu jadransku obalu.
U rudnicima salitre
U Čile, međutim, Ive i Božica ne idu sami, s njima odlazi i njegov mlađi brat Šime, a u Ugljanu, uz oca i mater, ostaju još tri brata: Mate, Tomo i Jakov, te sestra Marija.
Mate Borić, najstariji od braće koji je ostao na Ugljanu, ženi se s Ivanicom Stipanić, isto iz Ugljana, i dobivaju četiri sina – Ivu, Matu, Šimu i Franu. Mate se priženio na Iž i dobio dvoje djece, Ivicu i Dianu, Šime nije imao djece, Frane je otišao u Chicago i postao Frank, a za njegovu kćer Dolores od 1961. nitko do danas nije čuo. Najstariji Ive, u braku s Danicom Bošnjak, porijeklom od Omiša, dobiva petero djece: Slavka, Matu, Rudija, Vilmu, Anku i Dolmiru. Slavko, najmlađi, ženi Mariju, iz Štrigova u Međimurju, i dobivaju Zdenku, našu sugovornicu.
Što se u međuvremenu događa u Čileu? Ive i Božica, s bratom mu Šimom, odlaze u Punta Arenas gdje najprije rade u rudnicima salitre. Nekoliko godina potom zapošljavanju se kao kalafati, a neko vrijeme su u Magellanovom prolazu ispirali zlato. Na jugu Čilea ostat će do svoje smrti, dok im se djeca većinom sele u glavni grad Santiago. Ive i Božica u Čileu će naime dobiti još desetero djece, a Šime će oženiti neku domaću ženu, potomku indijanaca, što će na koncu dovesti do svađe i razlaza među braćom. Kasnije je, kaže Zdenka, završio u zatvoru, prišivalo mu se i neko ubojstvo...
Vratimo se Ivi i Božici: nakon Ive kojeg su dobili još u Ugljanu, i koji će ubrzo postati Juan, rađaju im se redom: Paulina (1898.- 1969.), Angela (1900. - 1978.), Mariano (umro 1940.), Vladimiro (1905. - 1973.). Vicente (1907. - 1986.), Luis (1908. - 2001.), Maria (1909. - 2010.), Jose (1915. - 1981.), Arturo (1916. - 1979.) i Benjamin (1919. - 1978.). Angela i Maria bile su časne sestre, a Vladimir Borić je bio svećenik. Postao je prvi nadbiskup hrvatskih korijena u Punta Arenasu. Jedna ulica u Ugljanu danas po njemu nosi ime.
Upravo na dan kad je služio svoju prvu misu, 1930., nastala je i fotografija na kojoj su Ive i Božica s devetero svoje djece. Na slici nedostaju samo najstariji sin Ive (Juan) i Mariano. Sliku je pronašao i Zdenki poslao Patricio i ona je danas možda jedina fotografija na kojoj se vidi kako su izgledali prvi Borići i njihovi nasljednici u Čileu. Točnije bi bilo reći Borići-Crnošije-Barešići. Naime, u skladu s čileanskom tradicijom, muškarci u imenu nose i majčino prezime. Tako na zajedničkoj slici za Božicu piše Crnošija, a za Ivu Borić Barešić, prema djevojačkom prezimenu njegove majke.
Ugledni ljudi
Red je da iz te guste krošnje obiteljskog stabla izvučemo predsjedničkog kandidata Gabriela. Njegov djed Luis, kao sedmo dijete Ive i Božice, oženio se u Punta Arenasu s Magdalenom Scarpa Martinić. Dobili su dva sina, Luisa Javiera i Patricia, te dvije kćeri Mariu Angellicu i Beatriz. Najstarije dijete, Luis Javier Borić Scarpa, ženi se s Katalonkom, Soledad Font Aguillera, i dobivaju troje sinova, našeg Gabriela te Simona i Tomasa.
Objasnimo još i ovo: Patricio, koji je prvi kontaktirao Zdenku, i njegov brat Mauricio, imaju još tri brata: Roberta, Ivana i Alejandra. Njihov otac je Benjamin, najmlađi sin Ive Borića i Božice Crnošije, brat Gabrielovog djeda Louisa.
- Patricio, Ivan, Mauricio, Alejandro i Richardo su djeca od djedovog brata, i svi su jako uspješni u Santiagu. Ivan je ginekolog, Mauricio sveučilišni profesor biologije, kao i Alejandro koji predaje psihologiju. Ricardo je bio inženjer, mislim baš u rudniku bakra. Kemijski inženjer je i Gabrielov otac... – navodi Zdenka, ukazujući na poznatu činjenicu da brojna i utjecajna hrvatska zajednica u Čileu uživa veliki ugled.
I tu, za sada, dolazimo do kraja, ili početka, istraživanja ugljanskih Borića, koji su prije nekih petsto godina, bježeći od Turaka, iz Bosne stigli na otok Ugljan. Zdenka kaže da Borića muslimana danas još ima oko Konjica, a u Hrvatskoj u Križopolju, kod Brinja, te u Podgori i na Lošinju. Postojao je i neki bosanski ban Borić, a to se prezime vezuje i za Brač. Na jednom popisu useljenika u Čile s početka 20. stoljeća, nalazi se čak sedam osoba s prezimenom Borić, i za sve se navodi da su došli s otoka Brača, govori nam Zdenka.
Bili to brački ili neki drugi Borići, jedno je ipak sigurno, u Gabrielu Borić Fontu sigurno ima bračkih gena. Otkrili smo to istražujući povijest njegove bake, Magdalene Scarpa Martinić, uz pomoć nekoliko mrežnih stranica specijaliziranih za istraživanje rodoslovlja.
Od Pučišća do Pražnica
Magdalena Scarpa Martinić rođena je 18. listopada 1918. u Punta Arenasu, a preminula je 2006. u Santiagu. Otac joj je bio Toma Škarpa, rođen 21. listopada 1872. u Starom Gradu na Hvaru, a umro je 28. travnja 1940. u Punta Arenasu.
Magdalenina majka bila je Mariana Martinić Jakasović iz Pučišća (r. 29. rujna 1896., u. 9. rujna 1985. u Punta Arenasu), kao i Magdalenin djed, Stjepan Martinić (r. 1869.), dok je baka Magdalena Martinić (r. 1870.) bila iz Pražnica.
Sad je puno jasnije zašto je Gabriel prije dvanaest godina, kad je prvi put posjetio Hrvatsku, najprije otišao u Ugljan na Ugljanu "upoznati” žive Boriće, a potom na Brač, "istražiti” bakine korijene. Je li u tome uspio, što je otkrio, nije poznato, ali vjerujemo da će i ova priča s Ugljana biti mnogima poticaj da se zapitaju je li im mogući novi predsjednik Čilea možda svojta.
Naravno, da bi slika bila potpuna, potrebno bi bilo istražiti porodična stabla ugljanskih obitelji Crnošija, Vučina i Barešić, kao i hvarskih Škarpa i bračkih Martinića, kako onih koji su ostali na otoku, tako i onih koji su prije koju stotinu godina migirali u Čile, ili neku drugu od zemalja Južne Amerike, dijeleći neizvjesne sudbine stotine i tisuća naših iseljenika. Ali to ćemo ostaviti za neku drugu priliku, koja nam se možda ukaže već u studenome. Jer ako Gabriel pobijedi, a šanse su velike, bogami će se feštati po Dalmaciji!
