U drugom dijelu konferencije o održivom ribarstvu i akvakulturi, razvila se panel diskusija oko predstavljanja Nacionalnog plana razvoja akvakulture do 2027. godine. Panelisti su bili Ivan Leko, predsjednik Uprave “Cromaris”, Ksenija Vukman, voditeljica Ribnjačarstva PP Orahovica, Mario Jurašić, načelnik sektora za akvakulturu u Upravi ribarstva Ministarstva poljoprivrede i Lav Bavčević, profesor Sveučilišta u Zadru.
Stanje u akvakulturi je dobro, godinama postoji kontinuirani rast, s tim što je najviše izražen u proizvodnji bijele ribe i tune, nešto manje u školjkarstvu i uzgoju slatkovodne ribe. U padu je uzgoj pastrve na što utječe vanjsko tržište koje nudi jeftiniju, ali ne i kvalitetniju pastrvu. U prethodnom planu nije postignut cilj od 24 tisuće tona ribe do 2020. godine, ostvareno je 21,5 tisuće tona, kazao je u uvodu Jurašić dodajući kako je cilj podići primarnu proizvodnju za 30 posto upravo u dijelovima koji stagniraju.
Postoji li „konflikt” turizma i akvakulture, odnosno uzgajivača ribe i školjkara? - bilo je pitanje koje se provlačilo kroz čitavo vrijeme panela.
- Mislim da umjesto riječ konflikt trebamo koristiti riječ suživot i suradnja. Mi svi dijelimo isti resurs i u interesu nam je da pametno gospodarimo morem. U interesu nam je da nam je turizam jak, to je snažna poluga potrošnje ribe iz uzgoja. Turizmu je u interesu da može ponuditi domaći, svjež i autohton domaći proizvod. Hrvatsko tržište je pod velikim utjecajem sezone. Oko 70 posto potrošnje bijele ribe iz uzgoja dogodi se u sezoni, a tek 17-tak posto naše proizvodnje završi u Hrvatskoj. U 6 posto obroka, odnosno svaki 16-ti ili 17-ti obrok u Hrvatskoj sadrži ribu, vjerojatno jednom tjedno. Treba promovirati brend hrvatske ribe i educirati mlade potrošače – istaknuo je Leko.
- Zakon o koncesijama je dobro raspisao proceduru za marikulturu i ne očekujem neke drastične promjene. Povećanje površina pod koncesijama za uzgoj bijele ribe nije jedini način rasta, postoji tu prostora za razvoj na postojećim koncesijama, a i razvoj tehnologije može doprinijeti – dodao je predsjednik Uprave Cromarisa koja je 6. ili 7. najveća tvrtka za proizvodnju bijele mediteranske ribe na europskom tržištu.
Prema toj tvrtki bila su usmjerena pitanja otočnih načelnika. Zoran Morović, načelnik Općine Sali istaknuo je da nisu protiv uzgoja ribe jer je njihovim prostornim planom predviđeno puno lokacija. Od 14 tisuća tona koncesija za uzgoj ribe u Zadarskoj županiji, 7 tisuća tona je u Općini Sali.
- Međutim imamo tri lokacije, od toga dvije na malo prostora izuzetno blizu, kod Žmana i kod Luke, ukupno 4.100 tona. Jednom sam doznao da je to u masi ekvivalent stanovništvu grada Zadra. Kako razvijati turizam s takvom „crnom jamom” između? Kad županija promovira ljepote, od deset fotografija, pet je s Dugog otoka. Mi skakućući po kavezima možemo doći između Žmana i Luke do Ugljana. Zašto tolika koncentracija? Prije se u Žmanskoj vali kroz more vidilo na trideset metara, sad se ne vidi na pet metara. To i turizam ne idu zajedno. A zadnja lokacija Gubac – Žman nije u prostornom planu naše općine, unatoč tome dobivene su koncesije. Rješenje je otvoreno more, tamo neće ugrožavati turizam – kazao je Morović.
- Sve te tri lokacije operira Cromaris. Postoje studije i egzaktni propisi, da utjecaj na okoliš koji je točkast, nevelik i reverzibilan, držimo pod kontrolom i osiguramo svim dionicima u turizmu i akvakulturi da djeluju na istom prostoru, uz primjenu najnovijih standarda održivosti koji dolaze iz norveške industrije uzgoja lososa – uzvratio je Leko, dodajući da je opcija otvorenog mora za sada kod nas tehnološki nerealna, realnost je kako živjeti skupa i ostaviti more za iduće generacije.
Duško Vidov iz Kali upozorio je na neadekvatan objekt napravljen prije 40 godina u Maloj Lamjani za tadašnji Cenmar. Centar se širi, a ta infastruktura ne zadovoljava više standarde, kazao je. Predsjednik Uprave Leko odgovorio je kako je Vidov u pravu, te da Cromaris namjerava obnoviti te objekte i poboljšati infrastrukturi u Maloj Lamjani.
Profesor Bavčević iznio je podatak kako se u svijetu ulovi oko 100 milijuna tona ribe. Čak 20 posto od toga ne ide za ljudsku ishranu, već se prerađuje u hranu za životinje koje ljudi jedu, hrana za kućne ljubimce i farmaceutsku industriju. Ta se riba prodaje ispod 30 centi i ako netko na svijetu nađe način da tu ribu plati po 60 ili 70 centi i proda je ljudima, više neće biti ribljeg brašna. To je riba koju ljudi ne žele jesti i zato se od nje radi riblje brašno, a za one koji bi je jeli nitko ne želi dati novac. Tržište regulira ovaj vid održivosti. Bez ribljeg brašna svijet bi izgubio pet do šest milijuna tona bjelančevina, hoće pristati na to, pa da se milijuni hektara pretvaraju u soju... To su globalna i teška pitanja koja se na razini Hrvatske ne mogu rješavati, na nama je da se prilagodimo i razvijamo svoju proizvodnju u skladu s globalnim trendovima - upozorio je Bavčević.
Na panelu je iznijeta informacija da će se u Hrvatskoj graditi tvornica riblje hrane za morsku i slatkovodnu ribu, predviđena je kroz operativni program gdje bi se kroz potpore javili zainteresirani investitori. S obzirom na povećanje akvakulture, očekuje se udruženje proizvođača koji bi sebi osigurati izvore hrane koja predstavlja 60 posto troška u proizvodnom procesu uzgoja ribe. Drugi ključni resurs bila bi proizvodnja mlađi. U Hrvatskoj imamo jedno mrjestilište s kojim zadovoljavamo tek 50 posto potreba, sve ostalo je uvoz.
Ksenija Vukman istaknula je kako u RH imamo 12 tisuće hektara šaranskih ribnjaka i do prije 10-tak godina pola kapaciteta bilo je zapušteno. Uložena su znatna sredstva u obnovu tih ribnjaka, primjenjuju se nove tehnologije i izgrađena je tvornica za preradu slatkovodne ribe. Rezultati su vidljivi: lani je u RH proizvedeno 3.800 tona toplovodnih vrsta što je za 60 posto povećanje u odnosu na prethodnu godinu, a očekuje se i daljnji porast proizvodnje. Prijetnje šaranskom uzgoju su nedostatak vode, štete od ptica i poremećaji na tržištu. Jurašić je dodao da pastrva iz BiH prilikom izvoza ima potpore koje zemlje članice EU nemaju, dok je Vukman rekla kako zamrznuta pastrva iz Turske ulazi preko Bugarske, a sve to utječe na konkurentnost domaćoj pastrvi bez obzira na kvalitetu što je demotivirajuće za proizvođače.
Da bi se na Jadranu hranili prema kriterijima Svjetske zdravstvene organizacije, nedostaje nam više nego dvostruko ribe i to bez turizma i gostiju. Mi zapravo ne znamo u kojem smjeru svi zajedno idemo. Ne možemo istovremeno postići oba cilja: ne imati gužvu u Zadru i imati turizam. Imati proizvodnju bez utjecaja na okoliš i hraniti se zdravo ribom – jedan je od zaključaka konferencije održane u Zadru.
