Jedna od legendi zadarskoga kraja dolazi s prelijepog otočića Silbe. To je priča o Toreti, šesterokutnom kamenom tornju obavijenom spiralnim stepenicama koji zovu "toranj ljubavi".
Taj, kažu, spomenik ljubavi podigao je u 19. st. kapetan Petar Marinić. Kao mladić, Petar se zaljubio u crnokosu ljepoticu Antoniju Mauro. Da je veza ozbiljna, potvrdio je zarukama, pa ga je njegova draga strpljivo i čežnjivo čekala kad bi se otisnuo u daleka mora. Jednom joj je, kaže priča, obećao da će je nakon predstojeće plovidbe oženiti i sagraditi joj toranj s kojega će moći vidjeti cijeli otok i beskrajnu morsku pučinu oko njega. Ali... mjeseci i godine su prolazili, a zaručnik se nije vraćao kući. Kad se konačno vratio, na molu među djecom ushićenom dolaskom broda vidio je prekrasnu djevojčicu Domeniku Rasol i saznao da je to kći njegove zaručnice koja se u međuvremenu udala.
Ojađen što ga je zaručnica iznevjerila, Petar se zakleo da će oženiti njenu kćer kad malena odraste. I čekao je. Dvadeset godina. Mnoga je mora oplovio, u selu je pored svoje kuće toranj izgradio pa je mlađahnu Domeniku oženio. S njom je, legenda kaže, sretno živio i devetero djece imao, a ona ga je vjerno čekala gledajući s Torete more koje ga je uzimalo i vraćalo kao što uzima i vraća svoje valove. Uz Toretu danas stoji podsjetnik: "Ovaj toranj je sazdan 1872. godine u znak ljubavi i vjernosti. Dao ga je sagraditi stari morski vuk Petar Marinić."
Dirljiva ljubavna priča... Na prvi pogled... Jer, kad se malo zamisliš, jedno se malo pitanje probije kroz velove dirljivosti i raznježenosti pa pita: A koju je od te dvije žene zapravo volio i bio joj vjeran – majku, neprežaljenu zaručnicu, ili njenu kćer koju je oženio? Pa shvatiš da je Toreta izraz "ljubavi i vjernosti" prema nikad zaboravljenoj (i nikad pravo upoznatoj) ženi koja ga je ostavila i povrijedila, a ne prema ženi s kojom je imao 9-orke i živio dok ih "smrt ne rastavi". Posumnjaš tada da kapetan i nije tako uzorit junak ljubavne priče, nego da je više od svega tašta, narcisoidna i tvrdokorna prznica koja ne prihvaća "Ne" kao odgovor. I da se iz uvrijeđenosti, inatljivosti i traženja zadovoljštine – a ne iz ljubavi – vezao za dijete one koja ga je odbila. Ukratko: da nijednu od tih žena nije istinski volio.
Pri tom se to dijete, zamjensku ženu, vjerojatno ništa nije ni pitalo. Nju se obećalo i dalo. Možda je majka pristala vjerujući da će mala udajom za mnogo starijeg ali imućnog kapetana biti zbrinuta za cijeli život, jer je to nekad bilo najvažnije za žene. A moguće i zbog osjećaja krivnje – što je "izdala" zaručnika, što nije čekala dok se nije smežurala, što se bojala da ne bude "šemprešola", što je možda popustila pritisku roditelja pa pristala da ju netko drugi hrani i izdržava, ili što se usudila zaljubiti u nekoga tko ju je istinski zavolio... Njen razlog ne znamo. Kao što ne znamo je li mala Domenika doista bila sretna kao rezervni izbor, zamjena za vlastitu mater, čovjeku 30 godina starijem od nje kojeg ona nije izabrala? Kako se ona osjećala? O tome "ljubavna priča" ništa ne govori.
I kad sve to tako malo propitaš, ta "ljubavna priča" bude manje dirljiva, više gadljiva. Jer to zapravo i nije priča o ljubavi, nego o taštini, inatljivosti i djetinjastosti jednog muškarca – makar je mi kao "ljubavnu" razdragano pričamo turistima i sebi samima.
Ali čini se da mi i inače imamo pomalo čudnu, pa i uvrnutu predodžbu o ljubavi. Jer ima u nas i legenda (uključena u školski program) po kojoj i silovanje isto spada u ljubav. Ima i ženski časopis, "najtiražniji i najčitaniji", koji daje "ekskluzivan" medijski prostor ženi poznatog glazbenika s porukom: i kad te tuče, to je "ljubav kakva se dogodi jednom u životu i malo tko je doživi" (nekad i ne preživi). A ima i narod koji pobožno voli svoje bližnje, ali oduševljeno gleda spaljivanje karnevalskih lutki gay para s djetetom, neki vjerojatno žaleći za zlatnim vremenima kad bi uz božji blagoslov te nepoćudne bližnje (koji bi da usvajaju naše malene i oduzmu ih crkvenim taticama) mogli i uživo spaliti – iz čiste ljubavi prema bogu.
Svašta u nas ima, jer kao tradiciji vjeran narod mi se držimo one stare: "U ljubavi i ratu sve je dopušteno." (Sve?)
*Biserka Drbohlav rođena je Zadru. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Radila je kao znanstvena asistentica na Institutu za političke znanosti te kao nastavnica u Matematičko-informatičkom obrazovnom centru i asistentica na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Živjela je u Pragu i Oxfordu baveći se menadžerstvom i prevođenjem. Piše priče za djecu, analitičko-novinarske članke i publicističke tekstove. Živi u Zadru.Tekst i slike objavljujemo uz dozvolu autorice.