Dugogodišnja ravnateljica Glazbene škole Đurđica Andrović tvrdi: Dom županije nikako ne smije pripasti Crkvi, ona ima i dovoljno! Evo što predlažem...

Serija naših tekstova pod nazivom ”OSTAVITE NAM DOM” bila bi nepotpuna bez dugogodišnje ravnateljice Glazbene Škole Blagoje Berse, Đurđice Andrović, koja je živjela glazbu ovog grada od malih nogu i koja ju je, u najtežim vremenima za Zadar, spasila od propasti i zaborava. Svojom upornošću, strašću i hrabrošću uspjela je za vrijeme rata dobiti zamjenski prostor za srušenu Kneževu palaču, gdje su imali prostore, te zaposliti ljude i učenicima ponuditi bijeg od teške realnosti. 

I tada se, tih devedesetih godina, osobno borila za zgradu Županije, ali ju nikad nije uspjela dobiti. 

- Kad smo ostali bez škole, prvo smo išli u gradsku upravu pitati da nam za školsku zgradu ustupe Dom JNA na rivi. Rekli su nam da smo megalomani i to nam je odbijeno... Slala sam brojne dopise ministarstvima, raznim institucijama, čak i tadašnjem predsjedniku Tuđmanu. Svi su uzvratili s pismima podrške, kako su mi rekli, ‘glazba ne smije utihnuti’. I ja to nisam mogla dopustiti. Sjećam se kad smo svi mi, nastavnici i naši supružnici, tih dana izvlačili iz porušene Kneževe palače, ono što se spasiti da. Nekoliko sam puta punila auto sa školskom dokumentacijom i nosila doma – prisjetila se Andrović te dodala kako je za njihovu muku više imala sluha vojska nego gradski oci.

Stradala Kneževa palača za vrijeme rata

Kneževa Palača

- Zapovjednici hrvatske vojske su mi dali mogućnost da biram zgradu za školu. Izabrali smo Vojnu akademiju u tadašnjoj vojarni Đuro Đaković, za koju sam računala da će biti tek privremeno rješenje, dok se ne snađemo, dok ne završi rat. Zamislite, to privremeno ostalo je do danas. Nije li to tužno... - pita se ova energična žena koja ni danas, sa svojih osamdeset godina ne misli stati u borbama za glazbu. Bila je u prvim redovima nedavnog prosvjeda za zgradu Županije kako bi pokazala što misli.

- Crkvi treba vratiti imovinu koju je ona imala, a ne onu koju nikad nije ni posjedovala. Ova je zgrada oduvijek pripadala Zadru. A s druge strane, moramo se zapitati je li Crkva ikad vratila ono što je u prošlosti uzimala, od Križarskih ratova preko inkvizicije!?  – ljutita je Andrović.

Naglasila je kako bi Crkva svakako trebala biti skromnija i baviti se više ljudima, a ne nekretninama. Također, smatra da bi prepuštanje ove zgrade bio veliki gubitak, ne samo za Zadar, nego i za državu jer je uvjerena da bi ju Crkva vrlo brzo prodala bez natječaja...

Jure Miskovic/Cropix

- To je još jedan od razloga zašto je nikako ne bi smjeli prepustiti Crkvi...  - ističe te se prisjetila kako je bilo nekad.

- Kad je to bio Dom armije, zgrada živjela jer je bila otvorena građanima, imala je i restoran na terasi, a tamo su se održavali plesnjaci, maturalne zabave... Mature kod nas, u Glazbenoj školi, su javni koncerti. Zamislite samo kako bi bilo lijepo da se oni  održavaju u divnom parku uz zgradu Županije i to na proljeće kad ugrije i kad nam stignu prvi turisti... – zamišlja Andrović. 

Slaže se s idejama koje su za našu rubriku predložili prof. Pavuša Vežić i predsjednik MO Poluotok, Frane Brajković, kako bi Dom županije trebao postati Dom kulture ili pak Akademija umjetnosti. 

- Iako sam živjela za moju školu i želim joj sve najbolje, vjerujem kako i drugi umjetnički krugovi trebaju dobiti mjesto u toj zgradi, poput našeg odjela za balet, zbora Petar Zoranić, Komornog orkestra, Gradske glazbe... Na kraju krajeva mogla bi umjetnička škola dobiti dio, jer ja ni ne znam gdje slikali i kipari djeluju u ovom gradu? Imaju li svoje mjesto? Mogli bi se u nekim prostorijama okupljati svi zadarski profesori, diskutirati, smišljati, u konačnici samo se družiti. Mislim da ta atraktivna zgrada Županije treba postati Centar za kulturu, ali onu koja se stvara, onu koja školuje mladost i koja djecu miče s ulica – jasna je Andrović koja je, uz svoje nastavnike, odgojila generacije i generacije mladih glazbenika..

Zgrada Doma zupanije na Poluotoku
 

Luka Gerlanc/Cropix

- Kroz našu su školu prošli svi Dešpaljevi, Kuljerićevi, Stamaćevi, kao i Ivan Repušić, Karatina Livljanić, Dina Bušić, Melita Ivković... Naši glazbenici danas su svjetskog glasa i promoviraju Zadar po cijelom svijetu, dok ostali u njemu stvaraju i poput mene, bore se da glazba živi i da ostane dio identiteta ovog grada. Svi su oni dokaz da je škola itekako potrebna Zadru jer doprinosi njegovom ugledu i kulturnom životu – zaključila je Andrović.