Esej Rade Bobanovića o Ravnim kotarima: Uspjesi i neuspjesi 1995. – 2019. - Vizionari su nastavili, a budale su odustale! 

Poslijeratni hod Ravnih kotara i Bukovice, prostora od Nina do Skradina, prostora između dvije rijeke, u okružju nacionalnih parkova: slapovi Krke, Kornatsko otočje, velebitski masiv te PP Vransko jezero, izuzetan je gospodarski potencijal.

Blizina dvije katedrale, zadarska sv. Stošije i šibenska sv. Jakova, te veliki broj površina pod maslinicima, vinogradima, smokvama, uz tri značajna poljoprivredno – stočarska proizvođača: Vrana d.d., Vigens d.o.o., PIK Vinkovci Plus d.o.o., uz nemali broj značajnih obiteljskih gospodarstava koja se bave poljoprivredom, voćarstvom, vinogradarstvom, maslinarstvom, ruralnim turizmom na kućnom, seljačkom pragu, dovoljan je poziv za osvrnuti se – analizirati proteklih 25 godina, od Olujne pobjede do današnjih dana.

To vrijeme iza nas bilo je vrijeme i promašaja, nedorečenosti, ali i ponekih uspjeha.

Počet ću od nečeg meni najbližeg - „Međunarodne konjičke utrke“, započete 1996. godine, trajale su 18 godina, sve do 2013. godine. Stale su. A nitko se nije upitao zašto i zbog čega. Da, bilo je tu povuci–potegni, skupe trke, manje skupe trke, a istina je nešto drugo. Takav projekt, bez obzira tko ga vodio i koliko imao volontera, nije mogao bez administrativne potpore, Općine i Županije. U potporama nije manjkalo gospodarstvenika.

Kušanje mladih vina u Polači, manifestacija je koja se održavala u prigodi blagdana sv. Martina, koja je bila svojevrsni uvod u novu vinsku revoluciju Zadarske županije. Manifestacija je začeta 1996. godine, a stala je 2010. godine. Petnaest godina, pa ništa dalje. Financijski nije tražila puno sredstava, kao ni ona prethodna, ali je tražila podršku bližeg okružja. Nije ju imala.

Ova dva projekta, kao svojevrsna promidžba - turistička, gospodarska, sportska - nisu smjeli stati. No, ako ništa drugo, ova su dva projekta, uz stankovačko Vinkovo koje se održava 23 godine zaredom, iznjedrila vinske staze u Ravnim kotarima, uz izravnu pomoć Zadarske županije. Ovom projektu, kao i cjelovitom razvoju u području vinogradarstva, doprinio je i benkovački VinFest, nadinsko okupljanje oko mladih vina i mladih maslinovih ulja te vinari Belafuže, maslinovog ulja pakoških i sukošanskih uljara, kao i ninska Šokolijada.

Iz ovog se vidi, dok su jedni započeli i stali, drugi su sve to pametno osmislili i iznjedrili nove, neprocjenjive događaje. Vizionari su nastavili, a budale su odustale.

U nastanku ili trajanju, sigurno je da to ne bi išlo bez pomoći načelnika, odnosno timova lokalne samouprave, kao i male pomoći gospodarstvenika te medijske pratnje.

Zašto projekt stankovačkog aerodroma ne ide onim tempom kojim bi to trebalo biti razumno? Kada nešto čekate pet godina, a dobili ste osnovne parametre iz lokalne zajednice, kako to da državna administracija ne prepoznaje potencijal na vrijeme? Ovdje želim kazati kako je vrijedno na vrijeme prepoznati projekte za budućnost, odnosno projekte koji doprinose socijalnoj sigurnosti stanovništva tog područja i široj zajednici. Takvi projekti trebaju biti prioritet lokalnoj, županijskoj i nacionalnoj administraciji i prema njima, a ne prema pojedincu, kreirati poslovnu i svaku drugu politiku te posebno jasnim administrativnim mjerama, kao što su prostorni planovi, dati potporu i putokaz.

Zamislimo projekt od 60 hektara dugoročnih nasada vinograda, maslina, smokava. Taj isti projekt za svoje skladištenje, proizvodnju, prodaju dobije dozvolu za 200 kvadratnih metara izgrađenosti, što bi u normalnim okvirima trebalo biti barem 1000 kvadrata izgrađenosti. Naime, 200 kvadrata izgrađenosti, mogu sigurno reći kako je to dovoljno za izgradnju jednog solidnog sanitarnog čvora. Nažalost, ovakvih primjera u ruralnim prostorima Ravnih kotara ima još... Umjesto da potičemo, mi spletkarimo.

Lovački dom u Polači treba biti poveznica, razdraganost, volonterstvo u izgradnji, a ne, kako čitam ovih dana „kao neki kriminal“. Ne znam iz kojih razloga, postavlja se upitnost legalizacije. Dom ima građevinsku dozvolu te, Bože moj, ako ga lovci i prijatelji žele graditi donatorski, pa i uz potporu Općine, kome to smeta? Dobrovoljnost je osnova stvaranja i ove države. Tu zajednica ne smije stati. Ovdje treba i kazati kako je u Zadarskoj županiji tijekom Domovinskog rata porušeno 125 crkava (izvor: profesor Božo Došen) te više od 7000 što stambenih, što gospodarskih objekata, koji su velikim dijelom obnovljeni, najviše sinergijom zajednice. 

Osobno sam za kritičke osvrte utemeljene na činjenicama, jer u suprotnom, sijanje sumnji insinuacijama ili nedovoljno istraženim informacijama u ovoj još neizgrađenoj demokraciji, postaje zapreka za ulaganje velikom dijelu zdravih poduzetnika. Jesam za upoznavanje javnosti o događajima, međutim, nastavno valja pametno upozoriti, ali u istome biti i u sinergiji.

Zašto su se porušile stare škole Polače i Tinja? Na ovo pitanje nitko razuman nema odgovora jer ti su objekti bili (iako stradali u Domovinskome ratu) potencijal za razvoj nekih sadržaja i to uz značajnu potporu novca iz europskih fondova. Na primjer, mogli su to biti domovi za stare i nemoćne, etno muzeji, čitaonica, centri okupljanja mladih, kulture, itd., itd. – jednostavno, objekti razvoja ili očuvanja tradicije. Nije mi namjera bilo koga kriviti, još manje osuđivati, ali to se nije smjelo dogoditi. Izgubili smo zauvijek potencijal kojeg je teško nadomjestiti.

Putujući po raznim državama, primijetio sam kako se svugdje sa posebnim pijetetom i pažnjom čuvaju starine, bile one iz rimskog, liburnskog doba, iz turskog, mletačkog ili socijalističkog režima. Postavimo sebi pitanje zašto oni to nisu rušili?

Odgovor ću pokušati dati opisujući neke sadržaje u Ravnim kotarima. Neke sam uvodno naveo, a još se neki naziru. Zar nije lijepo posjetiti Benkovački sajam, kako ga hvale „od igle do aviona“, benkovačku i obrovačku fišijadu, pužijadu, Obrovačko ljeto, Novigradske večeri, ribarske večeri, tradicionalna hodočašća - „križni put“, Biogradski gastro stol, te prigodne turnire hrvatskih branitelja i još mnoštvo drugih turističkih manifestacija. Svi ti događaji, kao i novi - stari vinogradi i maslinici, vinarije, traže zajednički prostor objedinjen u muzeju. Evo odgovora što učinismo sebi!

Zato se osobno uzdam da će mala objedinjena turistička zajednica, sa sada mladim, agilnim direktorom, u zajedničkoj suradnji svih dionika koje sam dijelom i dotakao u ovom tekstu i uz pomoć Županijske turističke zajednice i drugih iz okružja, iznjedriti novi proizvod koji se, istina, sramežljivo nameće: Ravni kotari u plavetnilu mora i rijeka, opasani zelenilom polja, rađeni žuljevitim mudrim i pametnim rukama težaka, čime će postati nekima novo značajno odredište za početak novoga života, a nekima izazovi i kušnje te nove spoznaje.

Naime, prisnac, vino, janjetina, maslinovo ulje, sol, smilje i bosilje, niču iz jedinstvenog, ničim zagađenog polja. Vojsko moja žitelja Bukovice i Ravnih kotara, pametno naprijed, sa onom starinskom: „Čovjek se, istina, radom umara, osvježava, stari i umire, ali znanje i primjena znanja, nitko mu uzeti ne može.“. Ovim putem pozivam i znanstvenu zajednicu da mladima u svojim studijskim istraživanjima daju više prostora i zadaća na temu „Potencijali ruralnog prostora Zadarske županije“.

Moji sumještani, uspijevali smo povijesno stoljećima ostati na svome pragu. Malo smo drugačiji od Imotske krajine ili Zagore, ali i u drugačijim vrijednostima trebaju spoznaje o manama i osobinama, učiti iz tih spoznaja i nastaviti trajati na svome pragu.