Ovo je kruna moje karijere, kaže mr. sc. Šime Pavlović, ugledni pravni pisac, bivši odvjetnik, državni tužitelj i županijski sudac iz Zadra, nakon što je ovih dana iz tiska izašla njegova nova knjiga, „Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda; Protokoli uz Konvenciju; Europski sud za ljudska prava - praksa, komentari, teorija”, u izdanju Libertin naklade iz Rijeke.
Riječ je o ukupno dvadeset i prvoj Pavlovićevoj knjizi u kojoj na više od 1400 stranica donosi teoriju, praksu i komentare Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) u Strasbourgu temeljene na Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
I prije objave knjiga je od strane recenzenata „proglašena” najsveobuhvatnijom i najcjelovitijom pravnom literaturom o Konvenciji i ESLJP-u dosad objavljenoj u Hrvatskoj.
Jedan od ocjenjivača knjige, akademik Arsen Bačić, smatra da je „na tragu udžbenika koji se trenutno najviše koriste u sveučilišnoj nastavi konvencijskog prava npr. u Francuskoj, Austriji, Njemačkoj...”, odnosno „prikladan izvor sažetih i relevantnih pravnih informacija za suce, odvjetnike, studente, novinare, kao i za sve druge zainteresirane za europski sistem zaštite ljudskih prava kao najuspješnijeg režima ljudskih prava na svijetu...”
Prof. dr. sc. Anita Kurtović-Mišić s Pravog fakulteta u Splitu drži da je „riječ o izvrsnoj literaturi koja može poslužiti i općoj javnosti, odnosno građanima laicima koje zanima zaštita njihovih prava”, a cjelokupna monografija je „rezultat praktičnog i teorijskog rada zavidne razine jednog od uglednijih hrvatskih pravnih stručnjaka te predstavlja vrijedno djelo koje je posebno značajno za primjenu i unapređenje pravne struke”.
Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda potpisalo je 1950. godine deset europskih zemalja, osnivačica Vijeća Europe, kako se nikada više ne bi ponovile strahote Drugog svjetskog rata. Konvenciju su do danas prihvatile sve europske zemlje osim Bjelorusije. Europski sud za ljudska prava kao sudska institucija Vijeća Europe ustanovljen je 1959. i slovi za jedan od najučinkovitijih sudova na svijetu.
Komentar čak 715 presuda
Iako godišnje primi na tisuće predmeta, brzina kojom donosi odluke spada u rekordne, kaže Pavlović, koji u svojoj knjizi citira i komentira čak 715 presuda i odluka ESLJP-a, relevantnih za prikaz i razumijevanje djelovanja te značajne međunarodne pravosudne institucije.
Šime Pavlović rođen je u Korlatu (Benkovac) 1945. godine, da bi djetinjstvo i cijelu bogatu profesionalnu karijeru proveo u Zadru, sve do odlaska u mirovinu krajem 2018. Za pisanje knjige, posebno ističe, trebala su mu 22 mjeseca.
Osim čitanja i pisanja, vrijeme u mirovini provodi u vrtu u kojem smo ga zatekli s gumom za polijevanje, odjevenog u kratke hlače i običnu bijelu majicu s inicijalima svojih dvoje unuka, u kojoj nam je spremno pozirao. „Nemam se čega sramiti”, kaže Pavlović, priznajući da je od odlaska u mirovinu samo šest puta bio u Gradu, na poluotoku, gdje je više od pedeset godina svaki dan dolazio na posao.
S problematikom ljudskih prava susreli ste se još na početku karijere, 1974. godine, kad ste bili jedan od odvjetnika grupe HORA (Hrvatska oslobodilačka revolucionarna armija), optužene za državni terorizam u politički montiranom procesu u Zadru. Jugoslavija nije bila potpisnica Konvencije, Hrvatska danas jest, ali za ljudska prava i dalje se treba boriti. Što nam Konvencija kao građanima jamči? Zašto je ona važna?
- Moglo bi se reći puno toga. Iscrpan je katalog prava obuhvaćenih Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i njezinim dodatnim protokolima, kao što su pravo na život, zabrana mučenja, zabrana ropstva i prisilnog rada, pravo na slobodu i sigurnost, pravo na pošteno suđenje, nema kazne bez zakona, pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi, pravo na brak, pravo na djelotvorni pravni lijek, zabrana diskriminacije, ukidanje smrtne kazne itd.
Može li se reći da Konvencija u biti odražava temeljna načela i vrijednosti europske civilizacije i zapadne demokracije u najširem smislu? Postoji li, osim Povelje UN-a o ljudskim pravima, sličan dokument negdje drugdje na svijetu, koji uz to ima i svoju, da tako kažemo, sudsku instancu?
- Više je pravnih dokumenata na međunarodnoj i regionalnoj razini o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz 1966. godine, Američka konvencija o ljudskim pravima iz 1969. godine, Afrička povelja o ljudskim pravima i pravima naroda od 27. lipnja 1981., Povelja temeljnih prava Europske unije iz 2000. godine, a da se pri tome ne vraćamo na povijest ljudskih prava od prije više tisuća godine, primjerice Hamurabijev zakonik, Kirov cilindar, Poslanicu faraona drevnog Egipta, pa Magna cartu ili Habeas corpus.
Iznad nacionalnih zakona
Zašto se smatra da je Konvencija najuspješniji dokument za zaštitu ljudskih prava na svijetu? Je li tome doprinijela i praksa ESLJP-a?
- Prema broju raspravljenih predmeta od 1953. godine do danas mogao bi se izvesti takav zaključak. Očito da je Europska konvencija dominantan međunarodni pravni akt o ljudskim pravima, koji se respektira širom svijeta.
Koji je položaj Konvencije u domaćem zakonodavstvu? Konvencija je ispod Ustava, ali iznad zakona? Što to znači?
- Obveza država ugovornica Konvencije je dvojaka. Prvo, nacionalno pravo mora biti u skladu s Konvencijom i njezinim protokolima i drugo, država pristupanjem u Vijeće Europe i potvrđivanjem Konvencije mora nakon provedene pravne inventure svoje zakonodavstvo očistiti normi kojima se krše prava i slobode zajamčene Konvencijom i dodatnim protokolima.
Ne smije se zanemariti činjenica da je 47 europskih država članice Vijeća Europe, organizacije u kojoj je 1950. godine deset osnivača, potpisalo i potom ratificiralo Konvenciju.
Člankom 141. Ustava Republike Hrvatske propisano je da međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona.
Njihove se odredbe mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima utvrđeni, ili suglasno općim pravilima međunarodnog prava.
Hrvatska je potpisnica Konvencije od 1996., ali sudovi se na nju prije, ali ni nakon toga nisu baš puno pozivali. Kada se zapravo počinje primjenjivati Konvencija u sudskoj praksi?
- Aktivizam Europskog suda za ljudska prava i više njegovih presuda takvog je značenja da se nacionalno zakonodavstvo članica Konvencije i rad domaćih sudova značajno izmijenio.
Odbacuju se arhaizmi, pravni sustavi se usklađuju s Konvencijom i njezinim protokolima, prihvaćaju se pravni standardi, načela i doktrine stvorene kroz praksu Europskog suda.
Kažete da je hrvatsko zakonodavstvo usklađeno s Konvencijom, ali koliko se ona stvarno primjenjuje? Da se revno primjenjuje, sigurno ne bi bili sudskih postupaka protiv Hrvatske u Strasbourgu?
- Na to pitanje sam već odgovorio. Napominjem da se u prvim člancima hrvatskih zakona izrijekom navodi kako su usklađeni s relevantnim međunarodnim pravnim dokumentima.
Pitao sam: Gdje se ja to nalazim?
Je li istinita anegdota da vam sudsko vijeće u Zadru kao branitelju nije dozvolilo pozivanje na Konvenciju tijekom sudskog postupka? Kako je do toga došlo? Znači li to da neki suci ne znaju ulogu Konvencije, ili je namjerno ignoriraju, ili su needucirani?
- Bilo je to prije nekoliko godina. Branio sam osobu optuženu za ondašnje kazneno djelo državnog terorizma. U završnom govoru pozvao sam se na načelo prava na pošteno suđenje iz članka 6. Konvencije. Predsjednik vijeća mi je uskratio daljnje pozivanje na to konvencijsko pravo. U tome ga je podržao još jedan član vijeća. Našao sam se u čudu, jer sam upravo u to vrijeme o tome pravu izlagao na jednom savjetovanju u Opatiji. Zatečen, samo sam se okrenuo rekavši: „Gdje se to nalazim?“
Je li takva reakcija sudaca bila posljedica neznanja i teškog prihvaćanja novih pravnih standarda, doista ne znam. Uzmimo da to više nije ni važno.
Jesu li Vatikanskim ugovorima, prema kojima je omogućena nastava vjeronauka u škole, povrijeđena prava nevjernika? Postoji li neka sudska praksa o tome?
- Prema praksi Europskog suda pravo na vjeroispovijed nije ni neproporcionalno ni neustavno ili da bi bilo u protivnosti s pravima ateista, agnostika ili pripadnika druge religije, nego opravdano u pogledu poštovanja zakonitog uživanja prava Katoličke crkve na slobodu vjeroispovijedi u svojoj kolektivnoj dimenziji i dimenziji zajednice, s naglaskom na pravo roditelja da izaberu vjersko obrazovanje za svoju djecu.
U tom smislu se u knjizi navodi nekoliko presuda Europskog suda. U njima dominira stajalište da se u demokratskom društvu, u kojem unutar iste populacije postoji više vjera, nužno može postaviti ograničenje ove slobode zbog pomirbe interesa različitih grupa i osiguranja poštovanja svačijeg uvjerenja.
Sud dopušta da je moguće da dođe do napetosti u situaciji podijeljenosti vjerske ili neke druge zajednice, što opravdava posljedicom pluralizma.
Uloga je vlasti u takvim okolnostima osigurati toleranciju između suprotstavljenih grupa. Konvencijom je zaštićeno pravo na iskazivanje svoje vjeroispovijesti ili uvjerenja bogoslužjem, poučavanjem, praktičnim vršenjem i obredima, bilo pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno.
Eutanazija, da ili ne?
U knjizi tumačite odluke ESLJP-a u svezi s pravom na privatnost, homoseksualnost, transseksualnost, na eutanaziju... Mogu li se, primjerice, hrvatski građani pozivati na prava iz Konvencije iako im ona nisu izravno osigurana u nacionalnom zakonodavstvu, recimo na pravo na potpomognutu smrt (eutanaziju)?
- Već sam rekao da prihvaćanjem Konvencije država članica prihvaća obvezu osiguranja zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda i usklađenja svojeg zakonodavstva s njezinim odredbama. ESLJP je u jednom slučaju presudio da je pravo na odlučivanje o načinu vlastite smrti sastavnica privatnog života u smislu čl. 8. Konvencije.
Europski sud se tu zaustavlja i ne upušta u analizu uvjeta pod kojima pojedinac može odlučiti o načinu i trenutku prekida svojeg života. Kasnije je u predmetu Haas protiv Švicarske, (zahtjev br. 31322/07, presuda od 20. siječnja 2011., odlomak 148.), očito pod utjecajem zakonskih rješenja u pojedinim državama ugovornicama, Sud to svoje stajalište liberalizirao, držeći da je moguć prekid života ako je osoba u stanju stvoriti vlastitu prosudbu i u skladu s njom se ponašati.
U teoriji nailazimo na gledište glede primjene čl. 8. i čl. 2. Konvencije, a u kontekstu rasprave o prekidu svojeg života, povlačenje paralele s eutanazijom („blagom smrti“).
Nedvojbeno je da će još dugo postojati dvojba uspostave ravnoteže između prava na poštovanje života pacijenta i njegova prava da odobri ili uskrati daljnje liječenje, odnosno da će se prihvatiti kao jedno od ljudskih prava - pravo na smrt.
Padaju li presude u Hrvatskoj zbog nepoštovanja Konvencije?
- Presude „ne padaju“, jer Europski sud ne ukida presudu, već utvrđuje povredu prava zajamčenog Konvencijom, što je temelj za obnovu odgovarajućeg postupka pred domaćim sudovima i, tamo gdje za to postoje uvjeti, da tužena država izmjeni postojeći zakon, a sudovi izmijene dotadašnju praksu.
Naknade za narušeni ugled
Presuda ESLJP-a u slučaju Narodnog lista promijenila je odnos prema javnoj kritici rada sudaca. Zašto naši sudovi i prije toga nisu sudili u skladu s odredbama Konvencije ako je ona obvezujuća?
- I prije ovoga predmeta Europski sud je u više slučajeva rješavao pitanja okolnosti u kojima sporna izjava utječe na ugled, čast, dostojanstvo ili prava drugih i da je taj 'sukob' potrebno rješavati vaganjem relevantnih čimbenika koji se odnose na dvije zaštićene vrijednosti: s jedne strane, pravo na slobodu izražavanja, i s druge, pravo na poštovanje osobnog života drugih.
Riječ je o pravima koja zaslužuju jednaku zaštitu te je zadatak sudova postići pravičnu ravnotežu tih prava.
U slučajevima koji zahtijevaju vaganje između tih dviju vrijednosti ishod za osobu koja tvrdi da joj je nečijim javnim istupom povrijeđeno dostojanstvo, čast ili ugled, u načelu, treba biti jednak kao da se odlučuje o prigovoru povrede slobode izražavanja misli.
Dosuđivanje naknade štete oštećenoj osobi mora biti u razumnom odnosu razmjera s pretrpljenim narušavanjem ugleda, što je po stajalištu Suda bilo poremećeno u tome predmetu.
U kontekstu prava na pravično suđenje, je li su skladu s Konvencijom praksa hrvatskih sudova da se obiteljima ubijenih od posljedica mučenja i ratnog zločina dodijeli manja novčana naknada za štetu od one koje dobivaju suci zbog navodnih duševnih boli izazvanih novinskim tekstovima, a koje, usput, nikad nisu vještačene?
- Teško mi je dati zadovoljavajući odgovor na postavljeni upit. Je li riječ o neujednačenoj sudskoj praksi odgovor bi se mogao dati tek pomnijim istraživanje sudske prakse, do tada izbjegavajmo spekulativne zaključke.
S obzirom na troškove odvjetnika i sudskih postupaka, izgleda da "pravda" pripada samo bogatima. Poznati ste kao stručnjak za kazneno pravo, jeste li vodili neke postupke pred sudom u Strasbourgu zbog povrede prava svojih branjenika, primjerice za povredu „jednakosti oružja” između tužilaštva i obrane?
- Da, bilo je toga. Međutim, morate znati da se prihvaća tek negdje oko 4 posto svih pojedinačnih zahtjeva podnesenih Europskom sudu. A kad već spominjete načelo jednakosti oružja, tada se tim načelom postulira jednakosti procesnih sredstava u kaznenom i parničnom postupku, konstruiranim tako da strankama u postupku jamče poduzimanje svih radnji kao i njihovih protivnika; uz onemogućavanje bilo kakve mogućnosti neopravdane diskriminacije stranaka, kako u uređenju, tako i u vođenju postupka. To pravo nije apsolutno. Ograničeno je interesima razumnog, ekonomičnog i opravdanog postupanja, kao i potrebama zaštite određenih ljudskih prava, prvenstveno okrivljenika i tuženika. Ipak je realnost posve drugačija. To se posebno odražava u kaznenom postupku. Teško je u situaciji materijalne nejednakosti uspostaviti učinkoviti koncept stvarne jednakosti korištenja postupovnog oružja.
Sva nastojanja - formalna, zakonska i naša razmišljanja o postojanju jednakosti tužitelja (državnog odvjetnika) i okrivljenika u kaznenom postupku imat će samo ideološku „snagu“ ako se zanemari materijalna nejednakost u postupku.
Teško je očekivati energično i aktivno nadmetanje odvjetnika siromašna okrivljenika, a ništa nije bolje ni s braniteljem postavljenim po službenoj dužnosti. Nejednakost će se pojaviti i u položaju suokrivljenika. Formalnu jednakost ne može značajnije sačuvati niti veća sudačka aktivnost u raspravnom nadmetanju dviju „ravnopravnih“ stranaka.
Konvencija poznaje i pravo na prigovor savjesti, vrijedi li taj prigovor i u slučajevima liječnika koji ne žele obavljati pobačaje? Kakva je tu praksa ESLJP-a?
- U knjizi je i pravu na prigovor savjesti u slučajevima odbijanja obavljanja pobačaja također dan zadovoljavajući prostor.
U jednom švedskom predmetu suci Europskog suda su se složili sa švedskim vlastima, odlučivši da obveza abortusa služi legitimnom cilju zaštite zdravlja žena koje traže abortus. Također smatraju da je potrebno obvezati dvije primalje, u predmetu Suda podnositeljice zahtjeva, na pobačaje kako bi praksa postala dostupna u cijeloj Švedskoj.
Konačno, smatraju da su se dobrovoljno odlučile za primalje i prijavile se na slobodna radna mjesta, znajući da bi to značilo i pomoć u slučajevima pobačaja.
Iz pregleda prakse prije ovoga slučaja slijedi da je prema dosadašnjoj praksi Suda, stajalištem iznesenim u ovome predmetu Sud odstupio od dosadašnje prakse kojom je uvažavao prigovor savjesti kod poduzimanja medicinskih ili kirurških pobačaja; prihvaćao je klauzulu liječničke savjesti.
Vjerski simboli u školi
Trebaju li vjerski simboli u sekularnoj državi biti istaknuti u školama ili je u pitanju kršenje Konvenciji? Što tu pokazuje sudska praksa?
- Prema stajalištu Europskog suda zakonodavac države ugovornice može dopustiti vjerska obilježja u školi u velikoj mjeri, ako to primjerice smatra prikladnim u interesu odgoja u duhu tolerancije i razumijevanja. Prema mišljenju Saveznog ustavnog suda Savezne Republike Njemačke, koje prihvaća i Europski sud, ovisno o svakom slučaju mogu postojati neka vjerska obilježja, koja sama po sebi nemaju vjersku konotaciju i koja se u školskom okruženju ne bi bez daljnjega mogli tumačiti kao upečatljiva vjerska obilježja.
Taj Ustavni sud u značajnoj mjeri respektira stajališta Europskog suda za ljudska prava glede prava na slobodu vjeroispovijedi iz čl. 9. Europske konvencije.
Može li se pod pravom na javno izražavanje, koje štiti Konvencija, negirati i holokaust, što se godinama u Hrvatskoj događa u slučaju Jasenovca, s obzirom na to da je i on bio dio sustava „konačnog rješenja” za Židove?
- Pozivajući se na pravo na slobodu primanja i širenja informacija kao jedno od temeljnih ljudskih prava iz čl. 10. st. 1. Europske konvencije, neki su svojedobno negirali postojanje holokausta.
Sud proglašava nedopuštenim zahtjeve na zaštitu prava izražavanja polazeći da je riječ o zlouporabi prava iz čl. 17. Konvencije.
U svojim presudama i odlukama Sud se poziva na neosporno utvrđene povijesne činjenice o postojanju holokausta.
U knjizi ćete naići na nekoliko presuda i odluka Suda. Kad je riječ o logoru Jasenovac, tada nitko razuman ne može negirati kada, tko i zbog čega je osnovan, a niti u njemu zločine počinjene tijekom II. svjetskog rata.
U knjizi ste sakupili uistinu enormnu građu, citirate i komentirate čak 715 presuda ESLJP-a. Presude su pisane na engleskom, vi ih donosite u prijevodu i izvorniku...
- Točno. Bilo je, osobito prvih nekoliko mjeseci, određenih problema povezanih s prijevodom teksta odluka i presuda, no što je vrijeme više odmicalo, bilo je sve lakše. Ponegdje sam nailazio na prijevode, primjerice objavljene u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovine teksta iste presude. Sadržajno su prijevodi bili različiti.
No, prihvaćao sam ono što odgovara duhu hrvatskog pravnog izričaja i što je, naravno, sadržajno odgovaralo engleskom tekstu.
Uz manje prilagodbe i prijevod, bi li vaša knjiga mogla biti korisna kao priručnik na području cijelog EU-a, odnosno u zemljama svih članica potpisnica Konvencije?
- Što bi bilo kad bi bilo? Teško je reći. Postojeća knjiga zahtijevala bi određene prilagodbe.
Možda jednoga dana na tu ideju netko i dođe, a ja se u ovome trenutku želim odmoriti i pročitati puno toga što sam do sada propustio. Od svoje 22. godine života, u kojoj sam diplomirao, do kraja 2018., odnosno dana umirovljenja, puno toga sam prošao, doživio, iskusio i da dalje ne nabrajam. Ljudski organizam ima svoj vijek trajanja, postoje fizički i intelektualni limiti.
Što novo pripremate? Sumnjam da ćete nakon ovoga ostati sjediti prekriženih ruku...
- Pitanje shvaćam kao prijateljsku provokaciju. Za sada o tome ne razmišljam.
