Zadarska riva, podne, plus 40 stupnjeva (pod velikim suncobranom). Nekolicina ljudi nagnuta nad bijelim kamenim pločama, popločavaju rivu. Zadnji put, riva ili Obala kralja Petra Krešimira IV. kako se službeno zove, popločavana je nakon davne 1868. godine, kada je ukazom cara Franje Josipa I. Zadar prestao biti grad-utvrda.
Kroničari bilježe da su šest godina kasnije srušene gradske zidine i Zadar se s novom rivom počeo otvarati prema moru. Kako zadarska gradska luka nije bila osobito pogodna za navigaciju po buri, rodila se zamisao o gradnji nove lučke obale na jugozapadnoj strani Poluotoka, a tek potom podizanje Nove rive. Godine 1870. odlučeno je urediti lučku obalu ispred sadašnje Bijele kuće. Do ožujka 1872. poduzetnik Nikola Trigari izgradio je 474 metra zidane rive. Luka tu nikada nije formirana, ali je time pospješeno donošenje odluke o rušenju bedema.
Eto, tako pišu kroničari i tako je i bilo sve do današnjih dana kad je riva počela pokazivati zabrinjavajuće znakove propadanja i podlokavanja. Stoga je poduzet projekt rekonstrukcije Obale kralja Petra Krešimira IV. duljine 905,82 metara, te širine od 5 do 5,6 metara, kao i rekonstrukciju (cca. 64,5 m) i dogradnju (u dužini od 15 metara) gata. Projektom je predviđena i rekonstrukcija zaobalnog dijela Liburnske obale, duljine 600 metara, širine 5 metara.
Nakon više od stotinu godina nakon što je izgrađena kao Obala Franje Josipa, zatim Obala Viktora Emanuela, pa Josipa Broza Tita i konačno Petra Krešimira, nas je zanimalo tko su ljudi koji nakon Austrijske monarhije opet popločavaju Novu rivu kako je dugo među Zadranima nazivana.
- Dobar dan, jeste li vi klesari?
- A nešto jesmo...
- Novinari smo iz Zadra, zanima nas kako je popločavati rivu po ovom zvizdanu – obraćamo se manjoj skupini ljudi koji u podne, mukotrpno, slažu kocku po kocku obnovljene rive.
- Mi smo vam iz Bosne, radimo za Kali gradnju – kažu nam.
Možemo li hodati po tek postavljenim kockama? Da ne bi nešto pokvarili? - pitamo.
- Ma može, valjda smo ih učvrstili, kažu.
- Pa kako uspijevate raditi po ovoj vrućini?
- A navikneš se. Kad radiš ne osjećaš vrućinu. Već smo godinu dana na rivi, od 7 sati ujutro do 4 sata poslijepodne. Fatamo malo više ladovine, ispod suncobrana, da se zaštitimo koliko možemo. Bitno je da se odradi posao, a radimo i češće pauze, da izdržimo. Ne prekidamo preko dana iako su vrućine, rokovi se moraju ispoštovati – kažu nam radnici u kratkoj pauzi.
Kamen kojega postavljaju dolazi iz Trogira. Nije brački. Dobar je, kažu, slažući ga kocku po kocku, red po red. Bijeli cement miješaju s pijeskom, to je podloga na koji slažu kamen. Ispod svega je betonirana podloga. Na kraju se kocke fugiraju, odnosno popunjavaju betonskom smjesom od bijelog cementa i kvarca u utorima između kocki.
- Trebale bi izdržati valove, zidovi se sidre zajedno s komponentama kako bi se spriječilo da ih val razmrda i iščupa. Dnevno uspijevamo popločati do 30 kvadratnih metara, radi to nas četiri – pet ljudi, uglavnom to je to. Radimo već četvrtu godinu za Kali gradnju, radili smo i na Tkonu, uvalu Lamjanu, ribarsku luku u Gaženici...
- Imate utakmica u nogama?
- Samo nam lopta ponekad pobjegne – u šali će.
Evo, neka ostane za povijest da su nakon Monarhije i austrijskih carskih meštara zadarsku rivu popločali Vitomir Josipović, Dimitrija Filipović, Marinko Dunjić, Zdravko Asentić, Adis Brljak, iz Zvornika, Travnika i Foče.
- Zadarska riva zahtjevna je za popločavanje, osobito dio ispred Sveučilišta gdje se stari kamen vadio, te nakon obnove rive opet vraćao nazad i njim ponovno popločavala riva. Slično smo to radili kao i s novim kamenom, ali trebalo ga je malo visočije ostavljati, bilo je dosta rezanja... Kod staroga kamena nisu sve ploče bile isto rezane, pa je bilo više posla oko niveliranja gdje su ploče bile deblje. To je bio prvi put da vadimo stari kamen, pa ga vraćamo nazad, pipkav je to posao, zato sad kičma i boli, svaki red različite mjere.
Ovdje ide novi kamen, stari se nije mogao vraćati, propao je, iako je bio brački kamen i puno kvalitetniji nego ovaj novi. Dobro je to Austrija radila, gdje je god ona neki objekt gradila, to je i danas u funkciji. Oni su davali garancije od sto godina za sve objekte koje su radili. I poslije stotinu godina dođe dopis da oni više ne odgovaraju za sigurnost tog objekta. Ja se nadam da će ova naša riva barem 50 izdržati. Budemo vam javili, ha ha... Ali opet, naleti li neka jaka oluja, tko to može garantovat. Na Božju silu nema sile – reći će klesari.
- Ja sam najviše podigao kamena. Sav kamen što je odavde izvađen sa rive, svaki je prešao preko mojih ruku. Nas trojica smo dizali od 18 do 25 paleta. Sa mnom se izmjenjivalo dosta njih. Kad smo podizali staro popločanje, vidjelo se koliko je riva propala. Čitave su se rupe ispod otvarale – ističe Marinko Dunjić.
Svaki blok kojega slažu težak je 40 kilograma. Stari blokovi težili su i po stotinu kilograma, podizali su ih po dvojica, ali također sve ručno.
- Nisam imao kaiševe pri dizanju, imao sam osjećaj da ću dobiti bruh, bilo je strašno teško. Ovaj novi kamen također je lijep, ali će neminovno dobiti tamniju boju kad se postavi, neće biti baš bijel kao sad kad se bude po njemu hodalo – naglašava Marinko koji ima 60 godina, a još nije bio niti dana na bolovanju. Prije je konobario, noge ga više nisu slušale, prije tri godine prebacio se na građevinu, a od malih je nogu u teretu, navikao je, kaže.
Malo dalje od njih, radnici sidre blokove neposredno iznad mora. Makedonci, čujemo. Nema predaha, radi se kao da nema vrućine.
Kad ih Zadrani vide kako rade po zvizdanu, obično ništa ne kažu, samo podignu palac gore. Lajk udare, smiju se radnici. Dobra ih volja ipak ne napušta, mada rade vjerojatno jedan od najnapornijih poslova trenutno u Zadru. Rezultati se vide: popločan je dio rive od Foše do hotela Zagreb, sad rade dio do mula koji će se produljiti i popločati. Dio prema Morskim orguljama također je završen. Posla ima još dosta i klesare ćemo još dugo gledati kako slažu kocke zadarske rive, sve dok ne bljesne u punoj dužini i ljepoti...
Ma i Franjo Josip, sam car glavom i bradom - bio bi zadovoljan!
