- Noću ne spavam, pa mi vrijeme za trening uvijek "padne" po zvizdanu. Tako po vrućini, kada su najteži uvjeti, a da bi se fizički pripremio za preplivavanje dionice od Splita do Brača, svaki dan nakon plivanja, 100 sklekova i niza bočnih trbušnjaka, s velikim macama udaram od 300 do dvije tisuće puta, te "bacam" velike kamionske gume. To je za snagu koja mi je potrebna kada se "suočim" s morskim strujama – kaže mi Goran Jurišić Goga, inače 80 postotni tjelesni invalid od teških ozljeda koje je zadobio kao izvidnik u zadarskom zaleđu 1. veljače 1994. godine.
Prvo smo razgovarali u nedjelju u 5.30 sati na muletu na Trsteniku, gdje su ga okružili brojni prijatelji, odakle je u 6 sati skočio u more i u pratnji brodica zaplivao put Supetra, da bi motivirao građane i tvrtke da na račun Doma za nezbrinutu djecu "Maestral" uplate donacije za uređenje odjela za bebe.
Taj ugostitelj (nije htio ni spomenuti svoje lokale da ne bi ispala reklama), koji je prije osam godina zamrznuo vojnu mirovinu da bi radio, te je tada otvorio obrt, nastavlja da cijeli život trenira, da pliva i ljeti i zimi. No, prije nije pokušao preplivati 8,5 milja, te su mu upute za pripremu za ovaj podvig dali prijatelji - vaterpolist Marko Čorvilo i plivač Šime Krnić.
- Ja to mogu! - kazao nam je Goran Jurišić Gogo, čovjek nevjerojatno snažne volje i pozitivnog duha, čiju težinu ozljeda, koje je zadobio u Domovinskom ratu, jedino otkrivaju veliki ožiljci na njegovom tijelu.
- Ja sam ranjen, nisam bolestan – kaže nam.
Pitali smo da ga nam ispriča kako je nastradao, tada kao 23-godišnjak.
- Prilikom izviđanja, ušli smo dva kilometra u neprijateljsko područje. Moj prijatelj koji je išao prvi i koji bode mine, otišao mi je daleko. No, ako naiđemo na neprijatelja, moram prvi reagirati, pa sam mu se krenuo približiti da ga zaštitim. Međutim, na metar i pol udaljenosti od mene se aktivirala protupješačka mina.
- Uslijedilo je vrlo opasno izvlačenje, jer smo bili 100 metara od četničkog uporišta, pa je ranjeno mojih sedam suboraca koji su mi pomagali. Među njima je i moj prijatelj Damir Kovačević, kojem sam zahvalan i kojem sam dužnik, jer je izgubio nogu kada je išao po nosila za mene. Zahvalan sam svima i žao mi je što su nastradali vadeći mene. Kada smo kasnije razgovarali, rekli su mi da sam dobar čovjek i da im nije žao.
Oporavak mu je, kaže, dugo trajao.
- Nakon godine dana sam došao k sebi, jer su mi geleri probili debelo crijevo, te su mi ga izvadili, pa sam imao "kese" u koje vršiš nuždu jer ne možeš na wc. Hvala dr. Družijaniću koji me je operirao, kao i dr. Roji koji mi je "ugradio" otkinuti mišić na nozi – kaže naš sugovornik koji u jednoj nozi ima 70 gelera, u drugoj njih 30, te nastavlja:
- Nakon 7 dana tijekom kojih sam bio u životnoj opasnosti, pitao sam doktora hoću li ikada moći trčati, a on mi je rekao da budem sretan što ću moći hodati.
Brine se treba li spominjati kako mu u zadarskoj ratnoj bolnici s olovom nisu zaštitili predio prepona kada su ga 30 puta snimali na rengenu. Nakon toga nije mogao imati djece.
Točnije, bioloških potomaka, jer kako kaže, djeca njegove supruge, koju je dobila u ranijem braku, su i njegova djeca.
- Još prije 19 godina bio sam u "Maestrala" u želji da pomognem, ali tada nisam bio dobrostojeći. Sjećam se, kada sam kasnije zamrznuo vojnu mirovinu, supruga mi je govorila nam je financijski neizvjesna situacija, no sada mogu reći da sam radom osigurao svoju obitelj.
Ponovo je otišao u "Maestrala", a ravnateljici Jeleni Burazin se svidio humanitarni projekt "Mi plivamo za vas".
- Kada su mi u subotu djeca iz Doma poslala crtež s porukom "Goga, izdrži za nas", to mi je dalo još veću snagu. No, skoro sam se rasplakao.
Goran Jurišić Goga poziva sve koji to mogu, da uplatama pomognu do 17. kolovoza, do kada traje akcija sređivanja odjela za bebe.
- I mali prilog znači mnogo. Tko ne može uplatiti puno, jer danas su neizvjesna i teška vremena, možda može uplatiti 5 ili 10 kuna. Treba skupiti 135 tisuća kuna. Ako na računu bude više novca, odjel za bebe će dobiti bolji namještaj i bolju opremu. Bio bi sretan kada bi se ljudi odazvali, a ja ću se boriti plivajući, s nadom da će to idućih godina živjeti i postati tradicionalna humanitarna akcija s većim brojem plivaća.
Sedam i pol sati kasnije, Jurišić je doplivao do cilja!
- Veliki je to rezultat. Cijelo vrijeme sam plivao bez kapi vode, elektrolita i hrane. Time sam htio poslati poruku da se sve može kada se hoće! U mislima su mi cijelo vrijeme bila djeca iz "Maestrala", moja obitelj i prijatelji. Plivao sam kraul, a zadnje dvije milje su bile teške jer sam plivao s jednom nogom, jer su me hvatali grčevi u drugoj nozi na kojoj mi je u ratu bio otkinut mišić. Kada je osjetio da je to potrebno, uz mene je plivao prijatelj Krnić. Osjećam se dobro i sretan sam što sam stigao do cilja jer će sada uplate biti veće – ponosno je rekao naš sugovornik.