Upoznajte Ivanku, 54-godišnju heroinu korona krize: Svakog dana obilazim starce u selima odsječenim od svijeta, sretna sam kad ih vidim žive i zdrave

Hrabrost se nalazi na neočekivanim mjestima.

Ta je rečenica pripisana Johnu Ronaldu Reuelu Tolkienu, ali njena točnost ne ovisi o tome pripada li ona zaista autoru „Gospodara prstenova“ ili nekome drugome. Hrabrost se stvarno nalazi na neočekivanim mjestima.
Bili smo na jednom od tih „neočekivanih mjesta“.

U malom zaselku Bilišana kod Obrovca bura je švikljala spuštajući temperaturu na oko pet stupnjeva, osjećaj hladnoće je govorio da je „minus 5“. Kada bi se mogla mjeriti ljudska osamljenost, ona bi bila na jedan: jedan čovjek na jedan kvadratni kilometar, a osjećaj osamljenosti bi bio negdje na 10.

-Obukla sam jutros deblju majicu. Daće Bog, biće dobro. Živim tu, moj ranko, sama, prvi susjedi su na kilometar oko mene. Otkako je ovo čudo došlo i oni manje dođu. U podne zaključam vrata, navečer malo gledam televiziju. Preko dana sjedim i gledam slike unučadi i praunučadi, pa mi se čini da nisam sama. Nazovu me djeca, ali su daleko, priča na dvorišnim vratima stare kamene kuće 81-godišnja Božica Oluić.

-Evo, ovo su ti lijekovi, tu ti je sve što si rekla da ti danas treba. Imaš li drva, pita staricu Ivanka i predaje joj vrećicu.
-Imam, nanijela si mi prošli put. Vidiš sinko, da mi nije ove moje Ivanke, ne znam kako bi. Dok mi je ona živa, sreća moja, imam svega. Rekla mi je kako ću se čuvati, što moram raditi, a ona mi donosi sve što mi treba, neka mi je Bog čuva. Ne bojim se ja za sebe, sačuvajte se vi mlađi, lako je za mene.
-Ma bit ćeš ti dobro, samo se moraš paziti, dala sam ti rukavice, imaš i masku. Ako što trebaš, zovi, dodaje Ivanka.
-Ti si moj spasitelj, raznježi se starica gledajući Ivanku.
-A tko je posadio onaj krumpir uz kuću, pitamo.
-Ova baba! I to sama, uzvrati 81-godišnja starica kvrgavim se kažiprstom udarajući po grudima.

Mahala nam je sve dok nismo zamakli lošim makadamskim putom, a onda se vratila svojoj samoći. U crvenoj „Feliciji“ ispred nas svoju je dnevnu turu odrađivala 54-godišnja Ivanka Mihaljević, jedna od šest obrovačkih gerontodomaćica, žena-heroja koje svakodnevno obilaze stare i nemoćne ljude po Obrovcu i okolnim selima.

U rukavicama i s maskama, nose im hranu, lijekove, voće, sve što bilo tko od njih zatraži. Dijele im maske i rukavice. Odmah po izbijanju epidemije, Ivanka i njene kolegice prestale su voditi računa o tome tko od njih traži pomoć, pomažu i „korisnicima usluga“ i svima ostalima, kome kod i što god zatreba može ih nazvati i pomoć će stići. U Bilišanima je u „programu“ šestero starih ljudi, ali sada ih na Ivankin dolazak čeka njih skoro 20.

-Prvih dana nam je sve ovo bilo novo, pogubila sam se, imala sam osjećaj kao da je nešto loše u zraku, kao da bolest leti za nama. Pa jesam li dirnula mjenjač, volan, što sam sve takla. Sada se nosimo sa strahom. Ne bojim se ja toliko za sebe, koliko za te ljude, stari su i bolesni, a kod njih samo mi dolazimo. Ne bojim se da ću pokupiti virus kod njih, nego da ću im ga donijeti, njima ili nekome od mojih kada se vratim kući. Ali, navikli smo se i mi i oni, sretna sam kad ih vidim, nismo u Obrovcu imali ni jednog bolesnog, drže se naši starci, daj Bože da tako i ostane. I poslušni su, valjda su prošli i kroz gora vremena. Važno je što nam potporu daju i njihova djeca, nazivaju nas, raspituju se. A ljudi su se nekako povezali, kao da su jedno. Nasmiju me starice od preko 90 godina. Kad sam prvi put došla s maskom, misleći da sam bolesna, jedna od njih mi kaže: „A što ti je, jadna ne bila?! Čuvaj ti sebe, pusti nas stare“.

To su naši didovi i bake, a među ljudima se u cijelom gradu i okolici osjeća neka bliskost, svi žele pomoći, priča Ivanka obilazeći Bilišane, selo koje je do u detalj upoznala u proteklih 11 godina otkako radi ovaj posao.
Nitko neće ostati bez hrane i lijekova, to je moto obrovačkih gerontodomaćica, tko god ih nazove dobije pomoć, pa makar se radilo i o običnoj kutiji šibica. Najviše vremena izgube u obrovačkom „Konzumu“, dok kupe sve što im je „naručeno“, jer u „Konzum“ može ući najviše pet ljudi, u manje dućane samo dvoje. A onda je lako: u auto pa u obilazak kilometrima udaljenih staraca. Ivankino područje su Obrovac, Bilišane i Zelengrad.

Sve to Ivanka objašnjava na putu do sljedeće „isporuke“: kruh i maske za Jeku i Stevana Oluića.

- Tri put sam operiran. A što ćeš, doklen-dotlen, u drugu kožu ne možeš. Trebalo je ići na kontrolu u Zadar, ali ko zna kad ću. Bilo je i gorih stvari, kaže Stevan odlažući dvije maske na stol ispred kuće i čekajući da Jeka dođe s nekoliko krava o kojima brine.
-Imamo i nešto ovaca, donese nešto Ivanka, nešto jedan mlađi susjed. Imamo što moramo imati. Nikud ne idemo, pa doklen-dotlen, zaključuje Stevan dižući maske koje je bura otpuhala sa stola.

Ivanka se šali s njim, zajedničko im je, osim nevolje s koronom, i to što oboje imaju po četiri kćerke: Stevanove su se rasule po svijetu, Ivankine dvije još studiraju.

- Nasmijemo se, život je takav. Prije ovog zla smo im sređivali preglede sluha i očne preglede, svi imaju problema s mrenom. A sad ste svi zdravi, kažem im, nitko više neće na očni pregled, nitko neće u bolnicu, pogotovo ne onu u Biogradu. Šalom se nekako jačamo, što ćemo, lakše ćemo prebroditi, smješka se Ivanka i već priprema novu isporuku.

Sa zadnjeg sjedišta „Felicije“ vadi posudu s hranom: jutros je kući spremila rižu i pečeno meso. Pred kućom, Ivanka ili nazove telefonom ili uključi sirenu. Kad ništa od toga ne upali, slijedi scena iz „Bitke na Neretvi“:

- Boškooo! Boško tu živi s bratom i sestrom, sad će on. Stidljiv je, povučen i radišan.
I pojavi se Boško, zbunjeno vrati posudu u kojoj je jučer dobio sarme, uzme današnji obrok i pažljivo sluša novu uputu:
- Imaš ovdje i banane. Boško, ne zaboravi spremiti presvlaku, pa ću je u petak odnijeti u praonicu u Žegaru.
- Dobro, dobro, oću, odgovori Boško i brzo nestade iza kućnog ćoška.
- Dobro nam ide, sve je dobro. Prije smo se zadržavali i po sat-dva kod svakoga, unosili drva i potpiru, pomagali im u kućnim poslovima. Sada je ovo kraće, pet-deset minuta, moramo čuvati i sebe i njih, držimo rastojanje, objašnjava Ivanka.
- Ma ona ti sad nas spašava, prije je tu tri puta u šetemani dolazio neki trgovac, ali ga više nema, pa nam Ivanka sada pomaže i donosi što nam treba. Valjda ovo čudo neće dugo, poludila bi da mi nije televizije uveče, ali ni oni ne znaju, pa trajaće dva, pa tri mjeseca, ko zna dokle će to. Preko dana sam s blagom, pa imam o čemu misliti, prepričava svoje korona-dane 74-godišnja Draginja Oluić dok je dvije mačke iz zavjetrine budno prate.
- Gdje god krenem, idu za mnom. A i ne idem nikud, evo će treći četvrtak da nisam bila u Obrovcu. Prije sam išla, prodala bi nešto sira i skute, a sad nemaš zašto ići, nema nikoga. Dođu neke žene iz sela, pa kupe, ali nije ko prije. Išla sam pješke do Žegara, ne bi li prodala nešto, pa kad sam se vraćala, na cesti me pokupe dvoje mladih ljudi i dovezu me, spasili su me. Došla sam kući u mrak, čuli su se vukovi, čagljevi, što li, priča Draginja.
-  Nemoj ići nikuda, čuvaj se. Čudno je što su te pokupili na cesti i dovezli, nije sada lako uzeti stranca u auto, upozorava je Ivanka.
- Neću, neću više ići nikud, odgovara Draginja i od Ivanke preuzima najlonsku vrećicu s kruhom i nešto namirnica.
- Koliko ti dugujem?
- 53 kune, ali pusti, ako nemaš, dat ćeš sutra.
- Ima, ima, biće toliko, uzvraća Draginja zavirujući u novčanik i zahvaljuje se Ivanki boreći se s maramom koju joj je bura raznosila s lica.
Većina ovih ljudi živi od takozvanih „poljoprivrednih mirovina“ ili klasične socijalne pomoći, svakako su na minimumu, umjetnici preživljavanja. Samo im je koronavirus nedostajao…
- Nije nama to važno, pa tko bi sada inzistirao na novcu?! Ponekad, kada im donesem što im treba, a oni trenutno nemaju, samo odmahneš rukom, znam te ljude, dat će oni to kada dođemo idući dan, nije to važno, pomirljiva je Ivanka.
Ni zubarskim kliještima iz nje nismo uspjeli izvući visinu njene plaće. Ovo joj neće biti drago: naknadno smo saznali da Ivanka i njene kolegice jedva dobiju pola prosječne hrvatske plaće.
Na desnoj obali Zrmanje, u stanu na drugom katu, Ivanka je predala lijekove Vidosavi Džaferbegović. I odgovorila na niz pitanja o tome kada će mirovine, hoće li ih donositi poštar, što je s računima.
- Ma stara sam ja, uskoro punim 81. Evo dva tjedna nisam ni poštu uzela iz sandučića u prizemlju, slabo sam pokretna, reče Vidosava oslonjena o štaku.

Dok je to izgovorila, Ivanka je već stigla s poštom.

Na cesti uz Zrmanju, opraštamo se od Ivanke, njen današnji raspored je odrađen. Iz auta kroz otvoren prozor, neki mlad čovjek viče: Pišite o Ivanki, ona je legenda Obrovca!

- Da niste slučajno! Nisam tu ja važna, važni su ovi ljudi, svi zajedno možemo i uz Božju pomoć i pomoć Svetog Josipa – pobijedit ćemo. I nemojte slučajno zaboraviti moje kolegice: Olena Trupac, Verica Jurjević, Marija Zelić, Vesna Nekić i Suzana Veselinović, one su na prvoj liniji! Kada ne stignemo, uskaču nam Crveni križ, Kristina Busija iz Socijalne skrbi, Grad Obrovac. Veliku nam pomoć daje doktorica Branka Zubak Marić i medicinska sestra Danica Karamarko. Čujemo se, dogovaramo, jedni drugima priskačemo. Ma cijeli vam je Obrovac ujedinjen i to je važno, nisam ja važna, uvjerena je Ivanka Mihaljević.

Navodno je Winston Churchill jednom rekao da „tajna uspjeha nije u tome da čovjek radi ono što voli, nego da voli ono što radi“.

U Ivankinom „prijevodu“ to izgleda ovako:
- Nisu laka vremena, ali ovo je jako lijep posao. Pomažemo ljudima i kada vidimo da su živi i, hvala Bogu zdravi, da nam se obraduju i nasmiju, zadovoljni smo i mi. Zasada nam ide dobro, pobijedit ćemo mi ovo!