Hoće li se za 25 godina itko sjećati da je "mirni čovjek sa Stanova" ikada bio gradonačelnik Zadra?

Biti gradonačelnik Zadra duže od četiri godine zahtijeva ispunjenje jednog preduvjeta – morate se zvati Božidar Kalmeta. Ana Lovrin, Živko Kolega i Zvonimir Vrančić potrajali su po četiri godine, ali njihovi su mandati danas teško raspoznatljivi u široj 25-godišnjoj političkoj slici Zadra uokvirenoj sintagmom "Kalmetino doba".

Branko Dukić tek je u prvoj godini mandata, pa je pitanje može li se već sada procjenjivati je li on čovjek koji će promijeniti ustaljeni red i nadvladati lokalno prokletstvo o jednokratnim gradonačelnicima kojih se za 25 godina nitko više neće ni sjećati. I što je, na temelju tih godinu dana, moguće zaključiti o Dukiću i njegovu radu.

Na ovim smo stranicama, prije nego što je Dukić uopće izabran, analizirali njegov politički nedefiniran profil, podvukli da je riječ o "smirenom čovjeku s profesionalnim ugledom", da "omiljenost ne putuje u obveznom paketu s liderstvom", da je "popularnost u kvartu i u gradu nešto drugo od karizmatičnosti", da se "manjak elokvencije može kratkoročno maskirati umijećem slušanja", da Dukić, kad iziđe iz "gluhe sobe" u koju ga je zatvorila PR služba, jednom mora progovoriti i postati političar, što je vrsta koja se kad-tad pretvori u razočaranje.

Već je tada bilo jasno da ne kontrolira gradsku organizaciju HDZ-a ni naslijeđenu pročelničku strukturu, da ga kao gradonačelnika čeka nepoznato okruženje i sukobi s opozicijom, dojučerašnjim saveznicima, agresivnim investitorima, podzemnim lobijima. Zadarski sociolozi Ivica Maštruko i Sven Marcelić u Dukiću su tada vidjeli "sistemskog čovjeka", "figuru koja je postavljena na vrh već postojeće strukture", političara koji neće donijeti bitne promjene.

Simpatičan, ali i prilično nevidljiv

Što sada, godinu dana nakon Dukićeva dolaska, misle Maštruko i Marcelić?

– Dukić mi je razočaranje, čovjek se ne voli miješati u vlastiti posao. Vidjeli smo da je komunikacijski nedostupan i to kompenzira PR službom, da nije prisutan u javnosti, pa čak i strateški bitne stvari, poput Gaženice, prolaze mimo njega. Ne mogu ga ocijeniti kao gradonačelnika jer ga kao gradonačelnika ni nema, kao da je "nevidljivi čovjek". Ne vidimo da bitno intervenira u stanje u gradu, svi veliki procesi prolaze pokraj njega. Prije izbora je bilo jasno da ima dobru biografiju, da je simpatičan, nema prtljagu i idealan je za izbore. Sada vidimo da ga je HDZ lansirao zbog nedostatka liderstva, vidimo da se ne očituje ni o čemu zaista važnome, pa se postavlja pitanje tko zaista upravlja političkim i društvenim procesima – pita se Sven Marcelić.

– Bez jakog utemeljenja u stranci, Dukić ne predstavlja bitnu figuru. Ni stranka ga ne koristi kao egzekutora stranačke politike, a stvarna se politika odvija preko drugih kanala i nekih njegovih asistenata. Zato se nije ni moglo očekivati da Dukić bude čovjek jake političke imaginacije, pa ni velikih praktičnih, gradskih i komunalnih intervencija – kaže Ivica Maštruko.

Nakon godinu dana mandata evidentno je da je Dukić "posjednut" na moćni HDZ-ovski val koji bi do kraja mandata podjednako nosio i njega i bilo koga drugoga. Investicijski i infrastrukturno, Zadar je već u dobroj mjeri strateški definiran, pa ne čudi što mu je neki od okolnih dežurnih humorista na popis strateških projekata utrpao i – noćnu uličnu utrku, kao da će Zadar organizirati Mediteranske igre, a ne jednodnevnu manifestaciju.

Dukić može, bez jakog osobnog pečata, kroz cijeli mandat presijecati vrpce na odavno obećanim, planiranim ili djelomično završenim projektima odrađujući namijenjenu mu ulogu "čovjeka kontinuiteta" s kojom je naslijedio i "strateške zaostatke iz mezozoika" tipa Mocira, Centra za mlade ili Gospodarske zone Crno. A to je i lagodna i nezahvalna pozicija: laka da bi se odradio mandat, teška za osmišljavanje i realizaciju novih, vlastitih vizija.

Još nema naznaka da je Dukić u stanju realizirati futuristički projekt "Vrata Zadra" ili osuvremeniti rivu i spasiti Poluotok.

Pritom, Dukić nije ni blizu priče Davora Ive Stiera o potrebi borbe protiv klijentelističkog kapitalizma i razbijanja bolesne simbioze HDZ-ove vlasti s unaprijed poznatim investitorima i crtačima planova: samo na prošloj sjednici Gradskog vijeća Dukićeva je administracija munjevito, u roku od 20 dana, predložila, a stranačka mašinerija izglasala sedam-osam takvih točaka dnevnog reda.

Stranački ključ

Iz jednogodišnjeg Dukićeva rada ne nazire se ni trag svijesti o potrebi dokidanja zapošljavanja po stranačkom ključu: ta je praksa nastavljena, a najzvučniji među takvim primjerima dogodio se u "Nasadima", gdje je odjednom shvaćeno da im je prijeko potreban baš netko poput Darija Vrsaljka, člana županijske organizacije HDZ-a i županijskog vijećnika koji je godinama bio u najmu kafića u Višnjiku s očitim problemima u plaćanju zakupnine, a u "Nasadima" je zadužen za "suzbijanje radničkih krađa".

Jednostavno, zasad se čini kako su očekivanja da Dukić makar malo zareže u maligni dio lokalnog sustava političke podobnosti bila pretjerana. Dukić je, ipak, čovjek sustava.

– Jedan čovjek ne može promijeniti cijeli sustav, ali može napraviti male pomake. Međutim, Dukić nije imao izgrađenu i preciznu ideju o svojoj političkoj karijeri, ona mu se jednostavno događa, ona je više bila "slučajan izbor" nego njegovo htijenje da bude političar. A s druge strane, evidentno je bez šansi da političku karijeru okruni nekom značajnijom političkom funkcijom. Može mu se dogoditi da postane saborski zastupnik, ali mislim da ni tada neće izgraditi značajnu političku karijeru niti postati lider, čak ni u lokalnim okvirima. Po onome što je Dukić do sada pokazao, ne vidim kod njega želju da postane vođa s političkom imaginacijom, ambicijom, željom i sposobnostima da to i ostvari. Za to bi trebao promijeniti stil i politički govor, otvoriti se prema nacionalnoj političkoj sceni i izaći iz ideološke zarobljenosti u kojoj se nalazi – misli Maštruko.

Ako je Dukić negdje ozbiljno zagrizao u vlastitom mandatu, onda je to razumljiv i legitiman pokušaj redefiniranja kadrovske sheme. Svjestan je da naslijeđeni tim mora nadopunjavati, ali ubrzo je shvatio da se njegova lagodna pozicija zbog izostanka značajnog pritiska od potpuno obesmišljene i nemoćne opozicije pretvara u noćnu moru, iz koje iskače činjenica da mu je najjača opozicija iza leđa, u HDZ-u, iz čijih mu frakcija dolaze najžešći i jedino djelotvorni otpori.

Uspio je instalirati tri nova pročelnika: šefu vlastitog kabineta Nevenu Klarinu prepustio je kontrolu strateških projekata i širok raspon odnosa s medijima, Tomislavu Koroni dao je politički bitan i financijski osjetljiv resor javne imovine, a za glavnog je komunalca pogurnuo svoga prijatelja iz kvarta, Robertina Dujelu. Redizajn pročelničke strukture stopiran je na Kalmetinu bliskom prijatelju, "socijalcu" Mariju Pešutu, koji je bio prevelik zalogaj za Dukića. Kuloari kažu – za dlaku!

'Derite po direktorima'

Dujela nije jedini Dukićev kvartovski i prijateljski kadar: Marija Paleku je vrlo brzo instalirao u Nadzorni odbor "Nasada", pa u Nadzorni odbor NK Zadar, a imao je s njim i ozbiljnije, direktorske planove. U međusobnim nadmetanjima raznih stranačkih struja, Paleku se spominje kao budućeg pročelnika za kulturu, ali malo tko ozbiljan vjeruje u takvu mogućnost jer je po struci - kineziolog.

Rečenicom "derite po direktorima", izgovorenom svojedobno na Klubu vijećnika, Dukić je praktički otvorio sezonu lova na gradske direktore, kadrove čvrsto usidrene u HDZ-u. Na kraju, uz politički konsenzus u stranci, kao jedina žrtva tog lova pao je samo Vlatko Marušić, direktor "Tržnice". Nespretnosti Tomislava Letinića, Dukićeva čovjeka na upražnjenom mjestu, koji je potom dao otkaz Marušićevoj supruzi, a onda i Marušiću, jasno ukazuju na Dukićev pravi izazov: neće biti dovoljno mijenjati "Kalmetine ljude" "Dukićevim ljudima" koliko su bitni profil i kompetencije onih koji će doći na njihova mjesta. Tu će Dukićeva kadrovska politika pasti ili proći.

Na kraju, Sven Marcelić povlači paralelu između Dukića i nekih drugih hrvatskih gradonačelnika.

– Bandić, Obersnel, Opara i Miletić kao gradonačelnici neprekidno su u javnosti, formuliraju i brane smjer razvoja svojih gradova. Zadarska javnost tapka u mraku, sistematski je odvojena od kreiranja lokalne politike, a sada nema ni saznanja tko to stvarno radi. Dukić, kao maneken lokalne politike, šalje "PR pisma", potpuno je pasivan, izoliran od javnosti, kao da je i dalje u sterilnoj sobi – zaključuje Marcelić.

Na tragu Marcelićeva propitkivanja je i jedan reciklirani politički aforizam. Naime, Dukić je prije nekoliko mjeseci u Kinu odveo gradsku delegaciju na put popločan ozbiljnim sumnjama u sukob interesa jer je cijeli trošak pokrila kompanija zainteresirana za poslovnu suradnju sa Zadrom. S Dukićem je bio i pročelnik Neven Klarin, pa se pojavilo pitanje "što bi bilo da na tri godine negdje iznenada otputuju Klarin i Dukićev PR-ovac Jerko Trogrlić". Odgovor je glasio: "Ništa, Branko Dukić bi bio gradonačelnik."

Želi li i za 25 godina biti pamćen kao gradonačelnik Zadra, "mirni čovjek sa Stanova" ima još te tri godine.

JOSO NEKIĆ, ČELNIK ZADARSKOG HDZ-a: Dobro se snašao, a ima i podršku građana

-Kao gradski pročelnik, svjedok sam intenzivne aktivnosti gradonačelnika Dukića i izvršne vlasti. Predizborni moto "Za Zadar svaki dan" nije bio promidžba, nego odraz života naše političke opcije. Neprekidno dobivamo povjerenje birača jer građani vide vrijednost naših nastojanja i njihovu realizaciju, a Dukić se uklopio u tu priču i bilo bi čudno da nije, jer on je stari HDZ-ovac i prošao je put od temeljnog ogranka do prvog čovjeka Grada. Dobro se snašao, nastavio je kontinuitet koji mu omogućava miran rad i nastavak započetih projekata. Svako vrijeme ima svoje izazove, potrebe građana se mijenjaju, pa se tome mora prilagoditi i lokalna vlast. To će biti najveći izazov gradonačelniku u sljedeće tri godine, a ja vjerujem da će nastaviti uspješan trend jer ima podršku i zadarskog HDZ-a i građana – kaže Joso Nekić, predsjednik gradske organizacije HDZ-a.

SVEN MARCELIĆ: Zašto bježi od Poluotoka?

-Dukić i gradska uprava panično bježe od teme opustošenog Poluotoka. Ako je to, kako mi se čini, ciljana politika, bilo bi korektno da Dukić izađe pred javnost i to kaže. Zadar kao grad oduvijek postoji na prostoru Poluotoka i gradske luke, a sada s Poluotoka odlaze i institucije i građani, ispražnjeni su i Poluotok i luka a da ne znamo što je cilj i gdje će to biti neki novi centar grada. Događa se promjena biti, mijenja se urbana konstelacija grada, mijenja se paradigma, a da nitko ne zna ni što o tome misli javnost, ni što misli gradonačelnik Dukić – misli Sven Marcelić.

IVICA MAŠTRUKO: Još očekujem zaokret

-Kad bi se želio afirmirati kao čovjek novog političkog trenda u Zadru, Dukić bi trebao, a ja sam to i očekivao, napraviti makar mali zaokret u svjetonazorskim, ideološkim pitanjima kako bi dobio nešto širu podršku građanstva, a ne samo svojih birača. On nije ideologijski profiliran kao "tvrdi" HDZ-ovac, pa bi bilo normalno očekivati da vijenac položi i pod partizanski spomenik, čime bi pokazao širinu i odstupanje od ideoloških, iracionalnih postupaka svojih prethodnika, a položaj gradonačelnika to bi mu i omogućio bez obzira na moguće otpore u HDZ-u. Tako bi iskoračio iz ideološke kutije u koju je vodstvo zadarskog HDZ-a zatvoreno. Ovako, Dukić je ostao zaključan u toj kutiji u funkciji običnog činovnika koja ga, bez obzira na ljudske i liječničke kvalitete, svodi na bezličnost – smatra Ivica Maštruko.