Mjesec dana još nije prošao, a već je došlo vrijeme da se zapitamo: je li se potres na Baniji uopće dogodio?
Na naslovnim su stranicama Trump i Joe Biden, zlostavljane hrvatske glumice i fantastični nekretninski portfelj sisačko-moslavačkog župana Ive Žinića, a tragedija na Baniji postala je tema za duboko razmišljanje – hoćemo li je obnavljati kroz kooperacijsku poljoprivredu, deindustrijalizaciju ili digitalni "nearshoring" – uglavnom preteška da bi opstala na prvim stranicama dnevnika.
Katastrofa previše otkriva, a o budućnosti se premalo zna, klima je više nego povoljna da sve padne u brzi medijski zaborav. Vlast to dobro zna i zasipanjem javnosti suvišnim i teško provjerljivim informacijama (popis tvrtki angažiranih na obnovi nakon rata) iz petnih žila nastoji skrenuti pažnju i svoju odgovornost za kasno reagiranje i suočavanje s posljedicama potresa na nešto drugo.
Svjedočimo intenzivnom procesu relativiziranja tragedije i zataškavanja odgovornosti, aktivirani su mehanizmi spašavanja kože koji se automatski pokreću nakon svakog većeg skandala. Sada nastupa politika "hladnih glava", osuđuju se "medijski linčevi", istupaju "neovisni stručnjaci", iznose se "pravi podaci", s televizijskih ekrana i naslovnih stranica uvjeravaju nas kako je cijela ta buka i galama bila neosnovana, jer sve što nije bilo dobro, što nije valjalo, gdje se kralo i pljačkalo, otišlo je u zastaru, a ako kojim slučajem nešto i nije, to je, "budite sigurni", "bilo po zakonu".
Jasna poruka
Evo, premijer Plenković je nekidan, prije nego što je u javnost pustio stotinjak imena tvrtki koje su sudjelovale u obnovi – bez glave i repa, ugašenih, u stečaju, koje čak nisu ni radile na području Sisačko-moslavačke županije, namjerno stvarajući komunikacijski kaos – slavodobitno iznio podatak da je manje od dva posto kuća koje je država obnovila nakon Domovinskog rata na Baniji dobilo crvenu oznaku, odnosno status neupotrebljivo. U obnovi je, kaže, obnovljeno 5880 kuća (kategorije IV do VI), pregledana je 3761 kuća, a od toga broja samo ih 69, ili 1,83 posto, ima tzv. crvenu naljepnicu, a njih 175 narančastu ili privremeno neupotrebljivo.
Poruka je jasna, krivi su mediji, a ne korupcija u obnovi. A ako se negdje fušalo i kralo, to je bilo u promilima. Zlo su zapravo mediji koji napuhavaju nešto što se dogodilo u tragovima, toliko malim i nebitnim da se praktički radi o razini statističke pogreške. A poznato je, kad se statistikom počnu mjeriti ljudske sudbine i organizirani kriminal, svima će sve biti oprošteno. Znamo to od privatizacije do danas, a Hrvatska je u tome prvak svijeta.
Ali nije se samo premijer potrudio spinovima ukazati na svoju božansku nevinost. Njegov primjer ubrzo su slijedili "stručnjaci".
"Takvi su se objekti najčešće vezali samo ciglom, a zakon je dopuštao da se oni bez građevinske dozvole obnove tako da se vrate u prvobitno stanje... Pa nijedan od tih objekata nije imao građevinsku dozvolu! To su sve mahom ljudi sami gradili. Nikakvih geomehaničkih ispitivanja tla nije bilo, niti se to od nas tada zakonom tražilo jer se u što kraćem roku tim ljudima morao osigurati krov nad glavom, to prije jer se radilo o pretežno srpskom stanovništvu, od kojih je velik dio nakon rata izbjegao, a one koji su ostali htjelo se zadržati na tom prostoru", pojadali su se anonimni inženjeri novinarima, prokazujući prave krivce što su im obnovljene kuće pale na glavu:
"Da ne govorim o tome što su poslije sami vlasnici radili na tim objektima: kopali podrume i rušili nosive zidove! I to je sve kasnije legalizirano! Pa kako se onda neće srušiti? Vidite da je na koncu snaga ovog najgoreg potresa korigirana na 7,2 po Richteru", izjavila je anonimna inženjerka iz Siska za Slobodnu Dalmaciju, ogorčena onim što se pripisuje projektantima i izvođačima radova na Banovini, a najgore je od svih, kaže, sisačko-moslavačkom županu Ivi Žiniću, koji je tada bio glavni inženjer.
"Nije problem u fušanju, već u tome što je tadašnji Zakon o gradnji omogućavao da se na postojećim temeljima izgradi novi objekt, a ti su temelji bili nikakvi... Politička pitanja su tad imala prednost u odnosu na stručna, što sad ne bi smio biti slučaj, pa bi se trebalo inzistirati na poštovanju svih protupotresnih mjera prilikom izgradnje novih ili obnove oštećenih kuća."
Onda su se javili iz strukovne udruge inženjera Hrvatske, koja, naravno, "u to vrijeme" nije postojala. Ključno je, kažu, to da su oni koji su tada provodili obnovu kuća na Banovini "sve radili u skladu s tadašnjim Zakonom o obnovi". Zakon je propisao sanaciju, a ne rekonstrukciju. To znači da su inženjeri popravljali oštećenja na kućama nastalima u ratu, a to je značilo da su se i potpuno porušene kuće mogle graditi na već postojećim temeljima. U to vrijeme važeći seizmički propis za VII. potresnu zonu dozvoljavao je da se kuće grade bez vertikalnih serklaža ako se radilo o objektima koji su se sastojali od prizemlja i jednog kata, a takvih je bila većina.
"Osim toga", ističu inženjeri, "kuće se obnavljalo u skladu sa seizmičkim kartama koje su vrijedile u to vrijeme. One su za područje Banovine podrazumijevale puno manju seizmičku zonu i samim time intenzitet nego što se to pokazalo kod ovih potresa sad..."
Koliko Žinića imamo?
Cijeli taj ćušpajz, ta zbrda-zdola objašnjenja, opravdanja i pozivanja na kriminalan zakon, čitaju i prate čitatelji koji su svoja razmišljanja poslali na redakcijsku e-mail adresu Jutarnjeg lista: "Pa ti sad lijepo ispuni ček za pomoć stradalima od potresa kojima je pomoć stvarno potrebna, on lijepo bez ikakvog srama završi u džepu gospodina Žinića i drugih njegovih partijskih prijatelja; Nekako me tjeraju na razmišljanje sve ove otkrivene afere. Kao da se namjerno biraju osobe koje imaju svoje ruke u pekmezu. Pitam se zašto... da li možda da se njima lakše upravlja?; Koliko je takvih Žinića u ovoj zemlji? Čim digneš glas protiv nepravde i lopova, ne voliš HR, idi otkud nikad nisi ni došao; Što se tiče kuća i stanova, Vlada bi sad trebala na reviziju od rata sve one koji su po bilo kojim kriterijima ušli u stanove kuće ili u obnovi i privatizaciji i drugim stvarima pa nek' se jednom utiša po pojedincima..."
U tijeku je kampanja relativiziranja posljedica i zataškavanja odgovornosti. Hrvatska se polagano, ali sigurno, vraća na tvorničke postavke. Na ono u čemu je najbolja, zakonom legalizirani kriminal, bježanje od odgovornosti, u sigurnost duboko korumpirane državne administracije, licemjerne struke i poslušničkih medija. Sve je po starome, samo su žrtve tamo gdje su ih i ostavili, u ruševinama, kontejnerima, zatrpane snijegom i obećanjima da će jednog dana biti bolje.
Na tom obećanju Hrvatska živi već trideset godina. Bit će bolje. Kako za koga. Poslijeratno iskustvo uči nas da nijedna, ama baš nijedna zajednička trauma, proživljeno iskustvo ili događaj koji je potresao naciju nije ovu državu učinio boljom. Ne ljude, volontere, građane, nego institucije, državni aparat. Čim nevolja prođe, stvari se vraćaju na svoja mjesta, na tvorničke postavke, u političku korupciju i kaznenu zastaru, a pobjednici, oni drže prodike i moralizatorske prozivke.
O tim pobjednicima svake nevolje koja ovaj narod pogodi ne piše se na stranicama crne kronike, njima se dižu spomenici i izdaju memoarske knjige. Sanja Modrić nekidan je podsjetila kako su na kriminalan način do svojih bajoslovnih nekretnina došli Tuđman, Šeks i Gojko Šušak. Zaboravlja se istaknuti da se i onda, kao i danas o Žiniću, pisalo o tome kako su stranački pomazanici pretvarali državno u privatno, ali nitko zbog toga nikad nije odgovarao, nekretnine nije vratio, niti je pljačka poništena. I sve je uvijek bilo po zakonu. Tako će biti i nakon ovog potresa. Znat ćemo sve, a odgovarati neće nitko. Osim one sirotinje na Baniji.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....