Kava koju ne popiješ u kafiću dođe mi nešto kao pečena kokoš bez krumpira.
Sad bi neki nutricionisti odmah rekli kako je kombinacija proteina i ugljikohidrata pogubna, ali nismo valjda traperi da jedemo s ražnja šta ulovimo. E pa tako, meni barem, kava je jača i ukusnija kad je ispijam u kafiću.
Već u vrijeme prve karantene zbog pandemije ispisali su se potoci riječi o espresso kavi, a crnilo zbog zatvorenih kafića širilo se internetom u bujicama.
Govorilo se o kafetjerama iskopanima po stalažama, žudilo se za kućnim aparatima, ali nije to to.
Kava za štekatom je društveni događaj, dio je to urbane kulture i dnevnih rituala. Ona je ustvari najčešće samo sinonim.
Idemo li kavu? Pa svi znaju da je to samo poziv na druženje, a može se popiti i pivo.
- Oćemo se nać odmah danas popodne jer od sutra više nećemo imat di popričat – rekao mi je dan prije ovog drugog zatvaranja jedan sugovornik za tekst i dakako da sam požurila u kvartovski kafić na dogovor.
Gdje da popričam s nekim ljudima ako želim da to bude uživo, a ne preko telefona, ako ne u kafiću. Sad čujem da automati s kavom za ponijeti niču po gradu kao bankomati.
- Tamo ti je dobra kava na onoj pekari – upućuje me sin nekidan.
Ma kakvi, ne pada mi na pamet popit takvu kavu, jer prije svega za tri koplja je ispod turske koju skuham doma, a ni nalik onoj koju mi poslužuju u obližnjem kafiću.
I to da niti riječ ne progovorim, smo klimnem glavom. Čim sjednem, donose mi točno onakvu kakvu volim. Malu s toplim!
Uz to ide i koja topla riječ tipa kako smo danas, jučer nam je odnijelo suncobrane... Katkada mi i novine sami dodaju.
Većina se u tom kafiću osjećamo kao u nekoga od nas doma. U mom kvartu ima desetak kafića i svi su prijepodne uglavnom puni.
U u svakome je drugo domaćinstvo. Svaki dan iste face viđam, njih po troje do četvero za jednim stolom.
Ponetko je već s krajem ljeta sjedio s maskom, koju bi stavljao čim ispije kavu, netko bez nje, ali konobari obavezno.
Prijeteljice mi nekidan predlažu da pogledamo "Kumeka" u Kinoteci.
- Da, ali nema kave u Getu, šta ćemo? Nešto u ruksak ili onu to-go?
Ni kino nije isto kad nemaš gdje proćakulat malo prije ili poslije projekcije. A trenutno nam je bokun kazališta i kina s ograničenim brojem ulaznica jedino preostalo.
Reći će netko, ajte šetat uz more s kavom u termosici. I šta plačete zbog kave dok ljudi umiru?
A evo ja im odgovaram: Dok si živ, valja nekako živit. I ok, nije smak svijeta ako nema espresso kave.
Ali bolesno je živit bez socijalnog kontakta makar i uz fizičku distancu. A na štekatu je to zbilja bilo moguće.