Na sjeveroistočnoj granici između Grada Zadra i Općine Poličnik, duboko u šumi, na pola sata hoda od murvičkog zaseoka Baričevići, nalazi se danas potpuno zaboravljena i nepoznata „talijanska karaula”. Od njene je izgradnje prošlo više od sto godina, ali stara je građevina još odlično očuvana i može joj se prići donekle zaraslim prilaznim putem iz pravca Zadra, odakle se posada nekada snabdijevala.
Oko karaule se može naći još tragova koji svjedoče da se radi o pograničnom području kroz koje je stotinama godina prolazila granica, najprije između Turske i Venecije, a kasnije između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS, a kasnije Kraljevine Jugoslavije. U zaseoku Baričevići se rijetki preostali stanovnici još uvijek sjećaju legende o tome kako su nakon Prvog svjetskog rata „referendumom” odlučivali u kojoj će kraljevini živjeti, talijanskoj ili jugoslavenskoj. Na kraju su se, zbog rođačkih veza i zemlje koju su obrađivali, odlučili ostati u sklopu Murvice, jugoslavenskog naselja najbližeg Zadru.
Zato je oko stare karaule moguće pronaći preživjelo granično kamenje s uklesanom 1920. godinom, a na stotinjak metara od prvih kuća i danas stoji granični kamen s uklesanim slovom „I” koje pokazuje da se radi o talijanskom dijelu pograničnog područja.
U malom ograđenom dvorištu stare karaule još su vidljive ukrasne staze uz koje su talijanski vojnici davno sadili cvijeće i ukrasne biljke. Dvije „kule” s puškarnicama postavljene su na sjeveroistočni i jugozapadni kraj dvorišta, a u unutrašnjosti karaule, mada je donekle devastirana, ima preostalih detalja iz prošlosti: sa zidova još nije otpala intenzivna plava boja, na dijelu unutrašnjeg prostora u kojemu je bio WC i sada se vide šesterokutne („talijanske”!) pločice, a zidovi su „ukrašeni” brojnim urezanim imenima okolnih pastira
Kako je ipak riječ o vojnom objektu, nije iznenađujuće što je vojnicima na raspolaganju bila i unutrašnja gusterna s pitkom vodom. Dvadesetak metara izvan dvorišnog zida velika je sabirna gusterna s betoniranom površinom za skupljanje kišnice.
Na tom je području svojedobno postavljena „Turska gromila”, a 500-ak metara dalje bila je „Latinska gromila”, čime su Mlečani i Turci obilježili međusobnu granicu, a „Turska gromila” je do danas preživjela samo kao toponim za cijelo granično područje na kojem danas graniče Zadar i Općina Poličnik.
Općinski načelnik Davor Lončar najavljuje kako će ispitati u kakvom je stanju potpuno zaboravljena zgrada stare karaule i bi li bilo moguće pronaći sredstva, pa je obnovom pretvoriti u turistički objekt s povijesnom pričom koji bi sigurno izazvao veliki interes jer je riječ o „robinzonskoj lokaciji” na samom ulazu u Zadar. Na sličan način se u Zadru već obnavljaju nekadašnji talijanski bunkeri, pa bi i stara karaula na "Turskoj gromili" mogla doživjeti sličnu revitalizaciju.
